Uskoro „Banjački rječnik“ dr Radomira Pavlovića

Radomir Pavlovic„Osat i Osaćani se prvi put pojavljuje u prvom izdanju Srpskog rječnika iz 1818. godine, gdje piše da su svi Osaćani drvodelje, pa idu ljeti po cijeloj Turskoj, gdje grade kuće i ostale zgrade, vrlo su dobri ljudi, i znadu gotovo svi slavu naizust. Iste odrednice o Osaćanima srećemo i u drugom Srpskom rječniku iz 1851. godine. Oko Osaćana se interesovao i Vuk Karadžić preko učitelja iz Bajine Bašte Vasilija Stefanovića, čija je majka bila porijeklom iz Karadžića. Ovi Osaćani imaju svoj osobiti majstorski jezik. Luka Grđić Bjelokosić, činovnik u austrougarskoj upravi, u vrijeme svog službovanja u Srebrenici posebnu pažnju je posvetio banalačkom jeziku i to je publikovao u zemaljskom muzeju 1900. godine u Sarajevu. Novi doprinos poznavanju banjačkog govora bio je 1950-1951. godine na Institutu za folklor u Sarajevu koji su vršili istraživanja na području Srebrenice o banjačkom govoru.

U novije doba o ovom govoru su pisali Mihailo Šćepanović i Petar Đukanović iz Beograda. Banjački jezik izmislili su majstori, banjaci koji su živjeli u oblasti Osata. Taj tajni jezik, kako su ga drugačije uvali brojao je više stotina riječi i znali su ga samo majstori koji su ga i izmislili. Ovaj jezik nema posebne specifičnosti koje su njemu svojstvene, već su se riječi gradile po tvorbenim modelima srpskog jezika. Nastao je kombinovanjem izmišljenih riječi i riječi preuzetih iz drugih jezika među kojima je i albanski. Deklinaciju, konjugaciju kao i red riječi u rečenici tvorci ovog jezika preuzimali su iz srpskog jezika. Znači, radi se o zidarskom jeziku nastalom na srpskom jezičkom prostoru koji se govori uglavnom u Osatu. Ovaj jezik se koristio među majstorima zidarima za bolje snalaženje u radu, ali koristili su ga ljudi u raznim nedaćama poput rata da bi se spasili od neprijatelja.

Oblast Osata obuhvata krajnji istok Bosne i Hercegovine odnosno Republiku Srpsku u središnjem toku rijeke Drine. Prve precizne granice Osata dao je Luka Grđić-Bjelokosić. ‘To je trougao što ga čini rijeka Drina u kotaru srebreničkom, a od istoka ga začeljavaju planine Pribićevac, Čauš i Nesmotraca’.

Danas je manje onih koji koriste i koji uopšte znaju leksiku ovog jezika nego nekada, ali još uvjek je prisutan kod mlađih generacija majstora iz Osata.

U novije vrijeme o ovom jeziku bilo je više naučnih skupova u Skelanima i Srebrenici u periodu 2012-2018. godine. I objavljeno je više knjiga poput ‘Zbornik o Osatu’, ‘Tajni kod sporazumjevanja osaćanskih neimara’ – Željko Mandić, ‘Priče naših banjaka’ – Pavlović dr Radomir, mr Dragiša Milosavljević – ‘Osaćanski neimari’, prof dr Vidan Nikolić itd. Najviše na ovim temama u zadnjih 10 godina radio je Pavlović dr Radomir iz Srebrenice koji je objavio više članaka i knjiga i organizovao naučne skupove na temu banjačkog jezika. Osim srpske slave, gusala, srpskog kola i branja trave ive na Ozrenu, koje su ranije uvrštene u UNESCO-vu listu nematerijalnog kulturnog nasleđa, u Ministarstvu prosvete i kulture Republike Srpske vode se aktivnosti da se na ovu listu uvrsti i jezik osaćanskih majstora, koji se po njima zvao osaćanski ili banjački“, glasi Uvod ovog rječnika.