Nauka nam je donijela mnogo stvari bez kojih ne možemo zamisliti današnji život. Donijela nam je komunikaciju u realnog vremenu – bez kašnjenja možemo stupiti u kontakt s ljudima s druge strane zemaljske kugle. Donijela nam je nove načine na koje se liječimo. Donijela nam je mogućnost da ustanemo u jednoj vremenskoj zoni, a da noć dočekamo u drugoj. Donijela nam je nebrojene mogućnosti za zabavu, rad... ali, ipak, veliki dio populacije i dalje bira da ignoriše sve ono što nam nauka govori i poručuje. U posljednje vrijeme to je najviše primjetno u raspravama o posljedicama globalnog zagrijavanja. Mnogi, nekako, za sve krive nauku. Kažu: nema dokaza da je globalno zagrijavanje prisutno. Mnogi, čak i ako priznaju da se stvari kreću krivim putem, kažu da ljudi nemaju toliki uticaj i da je sve prirodno, ciklično. Ironično, da bi negirali ono što nauka govori, pozivaju se na naučnike – Milutina Milankovića i njegovo istraživanje u oblasti periodične pojave ledenih doba, na primjer.
Poražavajući je izostanak djelovanja jer, nekako, nauka griješi i naučne pesimistične prognoze nisu tačne. To je razlog za nedjelovanje? A šta ako se ispostavi da je nauka bila u pravu i da smo mogli nešto preduzeti? Preveliki su ulozi u ovoj igri da bismo se oslonili na sreću i na ono poznato: „ma, biće to u redu!“. Ili, to što se nauka krivi za sve loše stvari? Istina, naučnici su napravili atomsku bombu, ali su je političari i generali upotrijebili.
Vakcinacija? To je tek posebna priča. Ako svi ljekari govore o njenom značaju i korisnosti u borbi protiv mnogih teških bolesti, ne možemo tek tako prihvatiti mišljenje nekog kvazi-ljekara, koji govori da je vakcinacija štetna. Istina, mnogi lijekovi imaju brojne kontraindikacije i mogu prouzrokovati neželjena dejstva, ali ne možemo osporiti da su, zahvaljujući lijekovima, spaseni mnogi životi. Računica je prosta. Svaki dan, prelazeći ulicu, rizikujemo živote, ali ne ostajemo u kućama. To su prihvatljivi rizici i čovječanstvo je naučilo da tako živi. Veći je rizik da odbijemo operaciju tumora zbog mogućih komplikacija, nego da se nadamo da će tumor otići sam od sebe. Na kraju krajeva, hemoterapija je unošenje otrova u organizam, ali, u određenim slučajevima, otrov je lijek – pravi više koristi nego štete.
Zašto ovo pišem? Zato što je danas Svjetski dan nauke i zato što bismo svi trebali stati u njenu odbranu, barem danas. Svjetski dan nauke se slavi svakog 10. novembra, još od 1999. godine. Osnovni cilj proslave ovog praznika je povezivanje nauke i društva. Problem je što je društvo već uveliko povezano sa naukom, samo to ne shvatamo i odbijamo da poslušamo sve što nam nauka govori. Primjeri globalnog zagrijavanja i vakcinacije su samo to – primjeri. Ima toga još!
