Srebreničanin Marko Milovanović dobitnik je nagrade za najljepšu ljubavnu pjesmu

marko milovanovicMladi srebrenički pjesnik Marko Milovanović dobitnik je nagrade za najljepšu ljubavnu pjesmu u okviru konkursa koji organizuje „Klub umjetničkih duša“ iz Mrkonjić Grada povodom 16. Međunarodnog konkursa ljubavne poezije o temi „Nostalgija ljubavi“.

Ovu prestižnu nagradu Marko je dobio za svoju pjesmu „Povratak čulima“.

Konkurs ljubavne poezije je jako dobro koncipiran. Prije svega jer okuplja veliki broj autora sa svih prostora i nagrađuje odabrane pjesme u tri kategorije. Ja sam prošle godine konkurisao u kategoriji ‘mlade nade pjesništva’, a dobio sam nagradu ‘Najoriginalnija ljubavna pjesma’ u kategoriji afirmisanih“, izjavio je za UPSMedia Marko Milovanović.

„Zbornici koje ‘Klub umjetničkih duša’ objavljuje po završetku konkursa postali su prava biblioteka ljubavnog pjesništva, nastala iz pera stvaralaca našeg podneblja. Svaka nagrada je radost za pjesnika jer daje život pjesmi koja se u svakom novom čitanju iznova budi i probuđenom emocijom negdje ponovo rađa i živi kao organski stvorena. Ja za plemenitije ne znam“, rekao je Marko.

Na 16. književni konkurs koji je „Klub umjetničkih duša“ raspisao prije mjesec dana prijavila su se 352 autora sa 1.690 pjesama iz svih dijelova bivše Jugoslavije, iz Bugarske, Makedonije, Švedske, nagrada za markaAustrije, Australije, Japana, Njemačke, Novog Zelanda.

„Imamo tri starosne kategorije u vrednovanju – djeca, mlade nade i afirmisani pjesnici. Ovo je prilika da i oni anonimni pokažu svoj rad i talenat. Sve nagrađene pjesme će se naći u `Zborniku ljubavne poezije`, a do sada ih je objavljeno šest“, rekao je Slobodan Ćoćkalo, predsjednik „Kluba umjetničkih duša“.

Za 16 godina na ovom konkursu učestvovalo je 2.176 pjesnika sa 7.689 pjesama.

Markova pjesma koja je nagrađena:

Povratak čulima

Ja rijetko sklapam oči.

I kada spavam

Poluotvorenih putujem za mogući povratak.

Zenice mi nisu plave

Da bih ti ravnomjerno osunčao vidokrug.

Zelene su,

I daju vlagu i sluz nemirnih voda.


Često na mostu prizivam

Tvoj nedolazak i moju nesreću

Da dokažem da su stubovi

Samo zaleđeni pogledi

U trenutku mimoilaženja.

Nismo se mi zagubili

Da bismo se ponovo pronašli.

A našli smo se iznad doma

U mlakom vinu i djetelini.

Sunce je preplanulo našu mladost,

A voda sa usana potopila sve nenapisano.

Berba nije bila djelo gladnih ruku.

Naše su izvirivale iz trave,

I nebeski putnik je unatraške žurio

Da se parkira između prstiju.

Nismo se mi zagubili

Da bismo se ponovo pronašli.

Već da bismo se nastavili tražiti.

Ostanimo nedokučivi.

Ne skidaju se zvijezde elektronskim merdevinama.

Nego snagom udisaja raskvašenog vazduha

I mimikom neizgovorenih riječi.

Tražimo se čulima,

I slavimo ljubav u javnosti tišine.

Ne plašljivim jezicima.

Odahnimo suvim ramenima,

A ne koracima između kiše.

Dok tuđe ruke bi da suše me na mokrom

Ostaću zbrinut u lavirintu kovrdžave kose.


I da, smij se…smij se

Da nikome ništa ne bude jasno.

Slaću ti crteže i mape

Da ih tumačiš u sebi.

Da riječi postanu

Crtice na obrazima i čelu

I da služe mimiku.

Neka nas oblikuje i preobražava

Onako kako se vidimo

U očima preko puta.


I evo me opet na mostu.

Ako stubovi nisu zaleđeni pogledi

U trenutku mimoilaženja,

Onda naši nikada nisu bili dovoljno blizu,

Da bi ostali daleko

Od mimike utopljenih putnika.