Porodica Vuksić iz Bratunca: Ljudskost i porodična sloga

Porodica Vuksic iz BratuncaSvakoga dana u svijetu rodi se mnogo djece različitih imena, boje kože, etničke pripadnosti. I svakoga dana, bez obzira koliko teško vrijeme bilo, nenadano i iznova, iznenađuje nas ljudska dobrota.

Nas je danas iznenadila, dok smo bili na radnim zadacima u porodičnoj kući Milenka Vuksića u Bratuncu.

Milenko ima četrdeset i kusur godina, četvoro svoje djece, od kojih najmlađi Marko ima tek pet mjeseci.

Priča trinaestočlane porodice Vuksić počinje dvijehiljaditih godina. Milenko i Nevena su se upoznali, zavoljeli i osnovali porodicu.

Sticajem nesrećnih porodičnih okolnosti, Milenko i Nevena preuzeli su brigu i o dvoje djece Milenkove sestre i o troje djece Milenkovog brata.

Sa devetoro djece nimalo nije bilo lako, ali Milenko se ne žali.

„Imamo dovoljno, jeste teško, potrebno je dosta, ali znate kako kažu – ‘Gdje čeljad nisu bijesna, kuća nije tijesna’. Djeca ne oskudijevaju ni u čemu, nemaju možda mnogo šta što imaju njihovi vršnjaci, ali nisu gladna, obučena su. Istina, moraju raditi, ali raditi nije sramota“, rekao je za UPSMedia Milenko Vuksić.

Milenko jedini radi u svojoj porodici, a pored devetoro djece, sa njim živi i paralizovana tetka. Iako nema stalno zasposlenje, uspjeva da izdržava porodicu.

„Išao sam i do Opštine, konkurisao sam na različite pozive, za plastenik, za malinu – ništa nisam dobio. Kuću Porodica Vuksic iz Bratuncasam sam napravio, imamo malo stoke, malo zemlje obrađujemo, pomoć ni od koga nisam imao. Snagu i volju daju mi djeca. Ja kad njih vidim, sav umor nestane. Vjerujte, bilo je noći kad sam spavao svega dva sata, ali kad vidim sestrinu djecu, oni su već odrasli i postali su svoji ljudi, dobri ljudi, jedini cilj mi je da i mlađa djeca budu takva, to mi je jedina želja i ono čemu težim – želim da svi oni jednog dana budu svoji ljudi, dobri i pošteni i da imaju svoje porodice“, kaže Milenko.

„Snalazimo se, svi pomažu u porodici, pa postižemo. Teško je postići, valja samo spremiti da jedemo nas trinaest kada smo svi tu, ali polako, bitno je da se slažemo, ostalo je lako“, dodaje Nevena Vuksić.

A da opstanku porodice svi daju doprinos, uvjerili su nas i mlađi Vuksići.

„Ja dođem iz škole, uradim domaći i onda pomažem šta treba. Spremim po kući, operem sudove, čuvam malog batu, šta god treba, ništa mi nije teško“, priča nam desetogodišnji Luka.

„Pomažem šta god treba, napolju, na njivi, u štali, u kući. Svi znamo da radimo sve“, kaže nam Ratko Vuksić.

Uvidjeli smo da je ovo uprkos svim nedaćama na koje su nailazili ovo jedna srećna porodica.

„Nikad djecu ni supruga ni ja nismo odvajali, uvijek prvo svi oni jedu, pa nas dvoje. Hvala Bogu, ostane i za nas, ali nijedno dijete nikada nije osjetilo da našu djecu odvajamo od bratovih ili sestrinih. Zato radim. Radim svašta: građevina, šuma, dnevnice, ja kad ne radim dva dana, već sam na gubitku. Stalno moram da radim, ali ne žalim se, nek me zdravlje posluži, a ova dječica ona su mi penzija i nada u budućnost“, kaže Milenko.

Porodica Vuksic iz BratuncaBogato životno iskustvo naučilo ga je pravim vrijednostima.

„Treba samo raditi i nema briga. Imaju mladi ljudi običaj da kažu da ne mogu ovo ili ono, ali vjerujte mi, sve se može i stići i uraditi. Treba na vrijeme zasnovati porodicu i boriti se. Život je borba, ne treba odustati“, zaključuje Milenko.

U porodici leže nazamjenjivi procesi oblikovanja ličnosti djeteta. U porodici djeca stiču prva saznanja o sebi, drugima i socijalnom svijetu koji ih okružuje. Ne sumnjamo da je odrstanje u porodici Vuksić put da djeca nauče da poštuju i vole sve ljude oko sebe, da nauče da cijene rad i da nikad ne odustanu od svojih snova.

Mi smo stekli takav utisak.