Povodom Međunarodnog dana usvajanja djece koji se obilježava 9.11., razgovarali smo sa Miodragom Lončarevićem, ocem dvije kćerke. Prva je rođena 1988. godine, a druga, koju su, sticajem okolnosti, njegova supruga i Miodrag usvojili, rođena je 2001. godine:
"To je jedan od najtežih, ali i najljepših perioda u našim životima. Djevojčica koju smo usvojili je kćerka supruzine sestre, koja se oko 2009. godine teško razboljela. U to vrijeme je radila kao medicinska sestra na VMA, a kako su muž i ona već bili rastavljeni, kćerka je živjela sa njom. Kako je postajalo jasno da se bolest pogoršava, koliko god smo brinuli o supruzinoj sestri, toliko smo brinuli o tome šta će se desiti sa djevojčicom koja je u to vrijeme pohađala osnovnu školu u Beogradu.
U jednom trenutku smo svi zajedno odlučili da obje dođu kod nas u Bratunac. U augustu 2010. godine, supruzina sestra umire. Sjeli smo, moja prva kćerka je tada već bila punoljetna, i dogovorili se da sa ocem, koji je tada još bio živ, obavimo razgovor i da mu predložimo da mi usvojimo dijete. On je pristao. U to vrijeme je direktor Centra za socijalni rad u Bratuncu bio Čedomir Pavlović koji nam je izuzetno mnogo pomogao i ja se zahvaljujem i njemu i njegovom timu, jer mi u to vrijeme nismo mnogo znali o samoj proceduri usvajanja."
Mlađa kćerka je ubrzo postala ljubimica i starije sestre i cijele porodice:
"Mi smo joj pružili maksimalnu pažnju, ali i cijela naša porodica i učiteljica i škola i svi su pokazali izvanredno razumjevanje. I ona se navikla i dobro uklopila. Mi smo bili sretni pored nje, a i ona je sretna pored nas. Završila je osnovnu školu, zatim srednju medicinsku školu u Srebrenici, a sada je četvrta godina Medicinskog fakulteta u Foči.I ako Bog da, nadam se da će se posle fakulteta vratiti da živi i radi u Bratuncu."
Miodrag kaže da je mlađa kćerka njegovoj porodici donijela radost i sreću.
"Od tog momenta, otkako je došla kod nas, sva naša porodična priča je išla uzlaznom putanjom. Kada god mi se nešto lijepo dešavalo u životu, uvijek sam mislio da je to zbog tog gesta. I moja prva kćerka je dobila dva sina, ona sad živi u Novom Sadu i moj životni put je bio uspješan i bilo je tu mnogo lijepih životnih momenata, mislim da nas je sudbina na neki način nagradila zbog toga. I zahvalan sam svima, cijeloj zajednici što su nas podržali na tom putu. Preporučio bih svakom, nije to pitanje mogućnosti, to je pitanje dobre volje, ko god ima dobre volje, da istraje u takvoj namjeri."
D.J.
