Danas slavimo Međunarodni praznik rada

Međunarodni praznik radaMeđunarodni praznik rada – 1. Maj – obilježava se u spomen na velike radničke demonstracije održane u Čikagu (SAD) 1886. godine. Demonstracije su organizovane iz protesta zbog neispunjenja zahtjeva radnika za poboljšanjem uslova rada. No, 1. Maj ima i mnogo veće značenje za radnički pokret od same uspomene i odavanja počasti ovim hrabrim ljudima – on predstavlja ujedno i dan svjetske radničke solidarnosti. To je trenutak da se prisjetimo borbi iz prošlosti i pokažemo našu nadu u bolju budućnost. Dan da se prisjetimo i shvatimo da je napad na jednog napad na sve.

Kako je sve počelo? Veoma loši uslovi rada, radno vrijeme od 10, 12 i više sati dnevno, rad subotom, a djelimično i nedeljom, niske nadnice, nikakvo osiguranje – samo su neki od razloga koji su radnike širom svijeta prisiljavali da se počnu boriti za svoja prava i da se suprotstave kapitalističkom ugnjetavanju. U drugoj polovini 19. vijeka situacija se, posebno u SAD, sve više zaoštrava, jer su radnici, uvidjevši da pojedinačno ne mogu postići ništa, počeli da se organizuju – osnovano je više radničkih organizacija. Radničke unije bile su zasnovane na neposrednoj kontroli od strane običnih ljudi, sa dna ka vrhu, odražavajući na taj način vrstu društva kom su stremili.

Putem svojih predstavnika radnici su od poslodovaca zahtijevali osmočasovno radno vrijeme – tom problemu su posvetili veliku pažnju. Tada je i nastala ona popularna podjela radnog dana na 3 x 8 sati – 8 sati rada, 8 sati odmora i 8 sati kulturnog uzdizanja! Postavljen je i svojevrstan ultimatum – ovi zahtjevi upućeni kapitalističkim poslodavcima i vlastodršcima trebali su biti ispunjeni do 01. maja 1886. godine. Međutim, do ispunjenja nije došlo – poslodavci su odbili svaku pomisao na bilo kakve ustupke. U to vrijeme vladajuća klasa u SAD shvatila je da njene profite i moć potkopava direktna akcija ujedinjene radničke klase. Odgovor zahtjevima radnika bio je – nasilje! Vladavina terora nadvila se naročito nad Čikago. Sastajališta, kancelarije sindikata, štamparije i privatni stanovi bili su (obično bez upozorenja) predmeti čestih policijskih racija. Mnogi osumnjičeni su bili prebijani, a neki i podmićivani s namjerom da rade protiv svojih kolega kao tzv. štrajkbreheri.

Ogorčeni ovakvim odlukama poslodavaca radnici su organizovano, ali i spontano počeli izlaziti na ulice. Štrajkovi su zahvatili mnogo velikih gradova SAD, a najveće demonstracije, u kojima je učestvovalo više od 70.000 radnika, pogađaju Čikago. Proizvodnja je bila paralisana.

Posebno teško stanje bilo je u kompaniji Mek Kormik Harvester (McCormick Harvester), gdje je više od polovine radnika stupilo u štrajk. Nakon dva dana neprestanih protesta policija je odlučila brutalno prekinuti akciju nezadovoljnih radnika – u krugu kompanije otvorila je vatru na dežurne štrajkače, ubila jednog i ranila još nekolicinu. Ožalošćeni i ogorčeni ovim događajem i ovakvim ponašanjem vlasti i policije, vođe unije i radnici su zakazali miting na čikaškom trgu Haymarket za sljedeći dan. U početku je izgledalo da su demonstracije sa samo 3.000 prisutnih bile potpuni promašaj. Miting je bio miran i kiša je ubrzo većinu prisutnih navela na odlazak kućama. Kada je ostalo nekih 200 – 250 upornih učesnika mitinga, policijski kordon od 180 ljudi nastupio je i naredio okupljenima da se odmah raziđu, iako prema riječima tadašnjeg gradonačelnika Čikaga “ništa nije govorilo da je bila potrebna policijska intervencija”. U tom trenutku je nepoznata osoba, čiji identitet nikad nije utvrđen, (prema mišljenju nekih učesnika bio je u pitanju policijski agent – provokator) mađu policajce bacila je bombu kojom je ubijeno 7 i ranjeno 67 pripadnika policijskih snaga. Za policiju je to bio rado očekivan razlog za napad. Odmah je otvorena vatra na demonstrante – ubijeno je i ranjeno mnogo radnika.

U napadu histerije gradske i državne vlasti uhapsile su tim povodom osam navodnih vođa štrajkova, optužile ih za ubistvo i osudile na smrt, a 11. novembra 1887. su, uprkos protestima iz cijelog svijeta, četiri Haymarketška mučenika obješena. Bilo je poznato da su svi pogubljeni zaista zagovarali oružanu borbu i nasilje kao revolucionarne metode, ali bilo kakvo učešće u nekom konkretnom ekstremnom događaju, pa i ovaj put prilikom bacanja bombe na policiju, njihovi tužioci nisu mogli dokazati. Dali su živote zbog svojih riječi, ne zbog svojih postupaka.

Tek 1893. godine je novi guverner Illinoisa ozvaničio ono što je radnička klasa u Čikagu i širom svijeta znala od početka – izvinuo se Mučenicima zbog njihove očigledne nevinosti i zato što “sudski proces nije bio pošten”. Godine 1889. američka delegacija, koja je prisustvovala kongresu Socijalističke Internacionale u Parizu, predložila je da 1. Maj bude prihvaćen kao radnički praznik. Ovim bi bila obilježena uspomena na borbu radničke klase i “Mučeništvo osmorice iz Čikaga”. Od tada 1. Maj postaje dan međunarodne radničke solidarnosti.

Za radnike i sindikaliste širom svijeta, Haymarket je postao simbol potpune nejednakosti i nepravde kapitalističkog društva. Do današnjeg dana kako u našoj zemlji, tako i u cijelom svijetu taj dan se obilježava u spomen pomenutim žrtvama. Događaji iz kojih je izrastao 1. Maj pokazuju da njegov stvarni smisao nije šetnja kroz grad praćena govorima radničkih političara i sindikalnih birokrata.

Nakon 50 godina u kojima je praznik rada slavljen kao veliki državni praznik u SFRJ, stanovništvo ovih prostora i dalje ne zna šta tog dana obilježava, a sindikalne birkokrate mu sramno okreću leđa kao ostatku prevaziđenog komunističkog nasljeđa, svjesno saučestvujući u neo-liberalnim reformama. Ni malo ne iznenađuje činjenica da se danas čini sve kako bi se prava istorija i značenje 1. Maja sakrili. Kad bi ideje čikaških Mučenika postale poznatije i ponovo vraćene u praksu, sindikalne birokrate i radnički političari koji vode radnički pokret bi ostali bez posla, a poslodavci i veliki industrijalci bi se ponovo našli pred vratima sukoba sa radničkom klasom! 1. Maj, kao i sam radnički pokret, mora biti spašen od onih koji imaju koristi od sadašnjeg sistema! 1. Maj mora ponovo biti dan kada ćemo se sjetiti prošlih borbi radničke klase i dan na koji ćemo pokazati solidarnost sa sadašnjim borbama. Ali tu se ne smijemo zaustaviti, mi svaki dan moramo načiniti 1. Majem! Budućnost radničkog pokreta nalazi se u zaposjedanju njegove sakrivene prošlosti. Moramo stvoriti stvarnu, borbenu alternativu i podići novi svijet na ruševinama starog!

Izvor: http://www.nasa-jugoslavija.org