Na inicijativu Međunarodnog pozorišnog instituta , već 58 godina od 1961. godine, širom svijeta obilježava se Svjetski dan pozorišta, 27. mart.
Prvi put u Helsinkiju, a zatim u Beču na devetom ITI kongresu, juna 1961. godine, tadašnji predsjednik Arvi Kivima iz Finske, predložio je da se proslavlja Svjetski dan pozorišta. Njegov prijedlog je prihvaćen sa oduševljenjem. Od tada se svakog 27. marta (dan otvaranja Teatra nacija 1962. u Parizu) obilježava Svjetski dan pozorišta na različite načine. Na taj dan pozorišta u svijetu, nacionalni centri Međunarodnog pozorišnog instituta i čitava međunarodna pozorišna zajednica organizuje razne pozorišne manifestacije, od kojih je najvažnija tradicionalna međunarodna poruka koju, na poziv ITI-ja, uvijek piše pozorišna ličnost svjetskog ugleda.
Poruka se prevodi na više od 20 jezika, čita pred desetinama hiljada gledalaca u pozorištima, štampa i emituje u stotinama novina, časopisa, radio i tv stanica na svim kontinentima. Prvu poruku za Svjetski dan pozorišta napisao je Žan Kokto 1962. godine.
Poruka za Svjetski dan pozorišta 2022. godine – Piter Selars, SAD
"Dragi prijatelji,
Dok je svijet, kao da je priključen na infuziju, svakog sata i minuta prima nove vijesti, mogu li da nas sve, kao stvaraoce, pozovem da pristupimo istinskom prostoru i sferi i perspektivi epskih vremena, epskih promjena, epske svijesti, epskih promišljanja i epskih pogleda? Živimo u epskom dobu ljudske istorije, a dubinske i značajne promjene koje proživljavamo u pogledu odnosa ljudi sa samima sobom, sa drugim ljudima i sa ostalim svijetom skoro su van našeg opsega da ih spoznamo, artikulišemo, iskažemo, izgovorimo. Mi ne živimo u dvadesetčetvoročasovnom ciklusu vijesti, već živimo na kraju vremena. Novine i mediji su u potpunosti nepripremljeni i onemogućeni da se uhvate u koštac sa svim stvarima koje proživljavamo. Gdje je jezik, gdje su pokreti i gdje su slike koji bi nam omogućili da shvatimo suštinske promjene i raskole koje doživljavamo? I kako možemo da shvatimo sadržaj naših trenutnih života kao iskustvo, a ne kao novinsko izvještavanje?
Pozorište je umjetnička forma iskustva.
Kako u svijetu koji je preplavljen opsežnim medijskim kampanjama, simuliranim iskustvima i turobnim predviđanjima možemo da dosegnemo van neprekidnog ponavljanja brojki da bismo iskusili ono svjetovno i beskrajno u pojedinačnom životu, ekosistemu, prijateljstvu i svjetla na plavom nebu? Dvije godine pandemije korona virusa su utihnule ljudska čula, suzile ljudske živote, uništile veze među njima i vratile nas na jedan neobični početak ljudskog života. Koje sjeme treba posaditi i uzgajati u ovo vrijeme, a koje iždžikljalo i napadno korijenje treba zatrti, potpuno i za sva vremena? Mnogo ljudi je na ivici. Mnogo se nasilja rasplamsalo, neracionalno i neočekivano. Mnogo se utemeljenih okvira pokazalo kao strukture neprekidne okrutnosti.
Gdje je naša kultura sjećanja? Čega treba da se sjećamo? Koji nam rituali napokon dozvoljavaju da ponovo izmislimo i započnemo korake koje nikada nismo napravili?
Pozorištu epskih vizija, svrhe, oporavka, popravka i brige trebaju novi rituali. Nama ne treba zabava. Nama treba okupljanje. Treba da dijelimo prostor i gradimo zajednički prostor. Treba nam zaštićeni prostor suštinskog razumijevanja i jednakosti. Pozorište je zemaljsko stvaranje prostora jednakosti među ljudima, bogovima, biljkama, životinjama, kapima kiše, suzama i preporoda. Prostor jednakosti i suštinskog razumijevanja osvjetljava skrivena ljepota koju održava živom suštinski odnos opasnosti, spokoja, mudrosti, djelovanja i strpljenja. U spisu Avatamsaka Sutra, Buda nabraja deset vrsta strpljenja u ljudskom životu. Jedno od najsnažnijih je „Strpljenje da spoznamo sve kao opsjenu“. Pozorište je oduvijek predstavljalo život na ovom svijetu kao opsjenu, dajući nam mogućnost da oslobađajućom jasnoćom i silom dokučimo ljudsku iluziju, zabludu, sljepilo i poricanje.
Toliko smo ubijeđeni u ono što posmatramo i način na koji posmatramo da ne možemo vidjeti i osjetiti alternativne stvarnosti, nove mogućnosti, drugačije pristupe, nevidljive odnose i bezvremenske veze. Ovo je vrijeme za suštinsko osvježavanje naših umova, naših čula, naše mašte, naših istorija i naših budućnosti. To ne mogu da urade ljudi koji rade sami, izolovani od drugih. To je nešto što moramo da uradimo zajedno. Pozorište nas poziva da to učinimo zajedno."
Izvor: Narodno pozorište Republike Srpske
Foto: Predstava "Odumiranje međeda"
