Pazi poezija! sa Aleksandrom Matić (Bertolt Breht – „Sjećanje na Mariju A“)

„Pazi poezija!“ je naša rubrika u kojoj vam prenosimo razmišljanja ljudi po pitanju poezije. Razgovaramo sa onima (možete se i vi prijaviti) koji žele reći riječ-dvije na ovu temu, bez obzira na profesiju kojom se bave i bez obzira gdje žive. U ovom našem pokušaju, trudimo se da vam približimo ljepote i čari poezije, kako bismo vas zainteresovali da i sami počnete, ili nastavite sa čitanjem poezije, u slučaju da ste poeziju privremeno zanemarili. Svakog sagovornika pitamo za omiljenu pjesmu i pjesnika, kao i za objašnjenje razloga zašto im se sviđa njihova omiljena pjesma.

Sagovornike pitamo i da nam objasne svoje viđenje značaja poezije, a naša današnja sagovornica je Aleksandra Petrović Matić, pjesnikinja i velika obožavateljka pisane riječi.

  • Aleksandra, kao i za svakog našeg sagovornika, prvo pitanje je isto – koja je tvoja omiljena pjesma i pjesnik?
  • Razmišljam u sebi kako ćeš mi baš ovo pitanje postaviti, i kako ti ja neću moći dati odgovor koja je pjesma omiljena i koji pjesnik, jer ako odaberem samo jednu i samo jednog pjesnika pokidaću tanane niti mreže koju su još davno ispleli oko moje duše i učinili, svi zajedno, da postanem za nijansu osjetljivije biće. Ako odaberem Desanku Maksimović, Pradjevojčica Gava će me kroz vremensku kapiju poslati u neko buduće vrijeme gdje će se smjenjivati draga lica pjesnika koji su živjeli u različitim vijekovima i na različitim kontinentima čije su knjige Milinom zaslugom prodefilovale kroz moje odrastanje i život, bacajući provjerenu svjetlost na bistrinu uma, a sve je počelo preko sarajevske „Svjetlosti“ još dok su odlasci u kupovinu sa majkom bili tretirani kao izvjesni praznici koji su mirisali na njen svileni šal i na hartiju od onih početnih Andersenovih slikovnica, pa do knjiga savremenika. Zbog Mike Antića vjerujem da postoji život u nekom sazvježđu gdje svi pišu besmrtne pjesme, jer me je zarazio slobodom letenja koju je poput broša nosio na reveru, govoreći jedinim jezikom koji bi svi na svijetu trebali da razumiju, a to su ljubav i osmijeh. Zbog Alekse Šantića utihnuću dok me ima kad se samo sjetim koliko može biti voljen neko koga samo iz daleka gledaš, a to je bila Emina. I kad odu najdraži, umjesto molitve, duša se miru sprema samo uz stihove „što te nema“. Najviše od svih volim čika Izeta Sarajlića, jer je ljubav u njegovim pjesmama stvarna i ostvariva i ostvarena. Iz svakog njegovog stiha uvijek je odisala ljubav prema cijelom svijetu i njegove elegije su me trajno nastanile, učeći me šta je sintaksa odanosti, kako se vole prijatelji, i u kojem gradu mogu uvijek naći nekog od onih koje volim i reći im kako sam nekad sama do očajanja. Tin Ujević mi je objasnio šta znači biti pjesnik, patnik kojem su drage njegove rane, jer svaki jecaj postaje zlatnik, a suze nižu đerdane. Shvatila sam da svaku pjesmu treba isplakati i da su takve najvrijednije. Pero Zubac mi je objasnio da srca djevojčica nastanjuju ptice i tu prave gnijezdo, i ja sam zbog njega u svoje još davno pustila lastavice. I vjerujem u modre kiše i u to da još neko pod Starim mostom, nekoj Svjetlani, u Mostaru recituje one divne nježnosti što je pisao Rajner Marija Rilke. Zbog Preverove Barbare i „Bašte“ ne priznajem male ljubavi, jer samo velike mogu biti opjevane sa tako malo riječi, a o ljubavi govore sve na svijetu u jednom zimskom praskozorju parka Monsuri u Parizu na zemlji koja se u zvijezde računa. Pa Hajnrih Hajne koji kaže: „Jedna se odroni zvijezda. Imaš biser, dijamante i sve za čim svijet uzdiše. Ti najlepše oči imaš, Mila moja, šta bi htjela više“. Proročanski je napisao 1821. – „Tamo gdje se spaljuju knjige na kraju će se spaljivat i ljudi“. I njegove knjige su spaljene u Berlinu i spaljivani su ljudi u Holokaustu, a ta strašna tradicija nepodobnosti nije mimoišla ni dvadeseti vijek. Puškin je na tronu moje pjesničke svite zbog Tatjane i Onjegina, a „Kapetanova kći“ mi je pomogla da u to vrijeme prihvatim zašto jedan kapetan godinama ne dolazi da zagrli svoju kći i Mila mi je branila da je čitam misleći, naivnošću majčinske brige, kako će mi i sam naslov nauditi. Ljermontov me proveo kavkaskim stepama, ruskom dušom i ruskom tugom najljepše što zna. A Majakovski me naučio da je „Oblak u pantalonama“ poema nad poemama i da i u izgorjeloj kući skitnice mogu naći dom. Jesenjinove breze, imažinizam, „Malu prosjakinju“, vječni upit „Ko sam, šta sam“ i vječnu tvrdnju „Ja sam samo sanjar“ usvojila sam trajno, zanavijek ostavljena da pišem „pismo majci“. Pablo Neruda, koji će takođe zanavijek da nas podsjeća da ne zaboravimo biti sretni i da kad nekog toliko voliš poželiš da ga zagrizeš kao netaknut lješnik, bio je revolucionar koji je nježnog srca ispisao najljepša slova o ljubavi i nikad nije prežalio svog druga Lorku kojeg su fašisti strijeljali u španskom građanskom ratu i uništili sva njegova djela, ali nisu uspjeli da unište vječnost „Nokturna“, „Papirnate ptice“ i ostalih divnih pjesama koje će nadživjeti sve tiranije i vijekove. Emili Dikinson je iz nekog drugog, kroz naš svijet, gledala u neki treći i njene stihove bi trebalo uzimati kao sredstvo protiv podmuklih težnji da nam postanu do kraja znane sve zemaljske stvari. Artur Rembo, Šarl Bodler, Pol Elijar, Herman Hese, Bajron i ostali neka mi ne zamjere. Neka mi ne zamjeri Edgar Alan Po i njegova divna Anabel Li. Na kraju, izabraću Bertolta Brehta i pjesmu „Sjećanje na Mariju A“.
  • Mnogo si pjesnika nabrojala, zašto si se na kraju odlučula baš za Brehta?
  • Zato što je Eugen Bertolt Breht pjesnik drukčijeg, dramatičar drukčijeg, čovjek koji je uvijek tražio drugačije puteve i koji je posvetio život tome da ljudi ne budu roba, da čovjek bude oslobođen. Imao je hrabrost da piše istinu, pamet da prepozna istinu, umijeće da istinu upotrijebi kao oružje. Živio je u mračnom vremenu, u zemlji koja je za njegova života ušla u dva strahovita svjetska rata, iz reakcionarne vilhelminske vladavine u prvi, iz čudovišne hitlerovske diktature u drugi. Njegovo vrijeme, vrijeme bijede, progona, koncentracionih logora, genocida, masovnog ubijanja, ratnih katastrofa, nije mu se svidjelo pa je, obrativši se marksizmu, svom snagom ustao protiv mračnjaštva i zločina, prije svega, svojim velikim, raznovrsnim i moćnim književnim djelom koje je, u cjelini, prožeto progresivnim idejama vijeka i angažovano na strani novog, za bolji, humaniji svijet bez bijede, nasilja i rata. Njegova antiteza hladnom svijetu u kome se rodio jeste svijet mira, slobode i ljubaznost… svijet dobrote. Bio je antifašista, marksista, politički emigrant, koji je dan nakon spaljivanja Rajhstaga, aprila 1933. morao napustiti Njemačku, da bi već u maju sve njegove knjige bile spaljene na lomači. Svoje suprotstavljanje nacizmu platio je dugogodišnjim egzilom. Breht je i u okviru socijalističkog pokreta vodio rasprave protiv uskogrudosti, iskrivljavanja socijalističkih načela, protiv dogmatizma.
    Svoju ličnost i djelo doveo je u sklad sa jasnom idejnom, socijalističkom, pacifističkom, humanističkom koncepcijom za koju se i sam zalagao, ne pristajući da žrtvuje svoja umjetnička uverenja jer je smatrao da je umjetnost autonomna oblast. Zato njegovo obimno i moćno djelo svjedoči o misaonom i umjetničkom integritetu jednog izuzetnog stvaraoca i humaniste.
  • A zašto baš „Sjećanje na Mariju A“?
  • Zato što je Breht u Domaćim propovjedima napisao „Sreća od ovozemaljskih blaženstava prolazna je i nepostojana, jer čovek zaboravlja. Od toga je najviše ugrožena ljubav“. I ni u jednoj Brehtovoj pjesmi nije iskaz toliko prožet lirskim JA kao u „Sjećanju na Mariju A“, čiji lik je izblijedio ali sjećanje na poljubac nije i nikad neće. Ni Marija A nije zaboravila njega. Sprijateljili su se 1916. godine, nakon što joj je, u jednoj maloj prodavnici sladoleda. predstavljen osamnaestogodišnji Eugen Breht koji je na nju ostavio utisak zbog lijepih manira i krupnih očiju kojima ju je krišom posmatrao. Svakog dana Breht je dolazio po Mariju u Engleski institut, višu djevojačku školu. Čuveni nezaboravni poljubac se dogodio u blizini mjesta za čamce, pored gradskog opkopa i ostavio je dovoljno snažan utisak na ovog pjesnika da u ime njega napiše ovu pjesmu.
  • Vječito pitanje „šta je pisac/pjesnik htio da kaže“. Koliko je to bitno za razumijevanje pjesme? Ili je bitnije možda da svako određenu pjesmu razumije na svoj način i da iz nje izvuče ono što na šta ta pjesma njega inspiriše, na šta ga podsjeća?
  • U pjesmi je nagomilan pjesnikov teret, i onaj izvana i onaj iznutra. Riječi pjesme su uvijek neko rasterećenje i olakšanje, i to je tajna poezije, koja se čitanjem i odgonetanjem može otkriti i naslutiti samo ako se pažljivo i u korak prati riječ pjesnika. Riječi su dane svima, ali samo pjesnik njima stvara poeziju. Poezija je dana svima, ali samo osjetljivo srce može uroniti u njezinu suštinu. Nije cilj poezije razumjeti pjesnika, pjesnik je samo njen izvor, umjetnička česma iz koje teku stihovi. Cilj je više osjetiti nego li razumjeti poeziju. Ako ona pokrene u čovjeku neki plemeniti ili estetski osjećaj, cilj je ostvaren.
  • Da li više preferiraš poeziju ili prozu?
  • Ne mogu razdvojiti. Kod mene su srušene granice između te dvije forme. Proza je samo prezime poezije. Od iskona se prepliću i mnoga prozna djela dok čitam ja osjećam lirski izraz kojim su protkana i nekad me dotaknu više nego li neka pjesma. Navešću kao primjer „Knjigu Zagrljaja“ urugvajskog pisca Eduarda Galeana, koja je zapravo zbirka priča kojima on grli sve svoje prijatelje, pa prijatelje u egzilu koji su poput njega stvarali umjetnost u atmosferi političke represije, svoje ljubavnice, pjesnike, umjetnike koji su izražavali bezgraničnost ljubavi i u kojoj slavi ljudski duh koji je nepobjediv, i koji je jedino svjedočanstvo o jednom dostojanstvenom i ispravnom životu.
    Jedna od priča je i „Badnje veče“. Fernando Silva je upravnik dječije bolnice u Managvi. Uoči Božića je ostao da radi do kasno. Već su praskale petarde i počinjao vatromet kad je Fernando odlučio da pođe. Kod kuće ga je čekalo slavlje. Napravio je posljednji obilazak soba, provjeravajući da li je sve u redu, i u tome začu da ga prate neki koraci. Koraci kao od pamuka. Okrenuo se i otkrio da ga prati jedan bolesni mališan. U polumraku ga je prepoznao. Bio je to mališa bez ikoga. Fernando je prepoznao njegovo lice već obilježeno smrću i oči koje su se izvinjavale ili možda tražile dozvolu.
    Približio mu se i dečko ga je dotakao rukom:
    „Recite“, prošaputalo je dijete, „Recite nekom da sam ja ovde“.
    Sva poezija ganuća stala je u ovu priču o prazniku, životu i smrti i pamučnim koracima dječaka kojim mi je dugo hodao srcem. Ne pamtim da mi je jedna pjesma toliko dotakla dušu.
  • Da li više preferiraš domaću ili stranu književnost?
  • Ne bih mogla izdvojiti. Čitam knjige književnika sa naših prostora, ali i stranu književnost. Pružam šansu nekim mladim piscima i mogu reći da budem sretna kad vidim da ne zaostajemo za „svijetom“ bar u tom segmentu. Naravno, pritom ne mislim na „štivo“ koje izdaju svakolike starlete, već ću pomenuti izvjesnog maga pisane riječi iz Nikšića koji se zove Milisav Popović koji piše prozu nadahnutu mitskim bićima Balkana i radi to na takav način da čitalac zanijemi od količine čudesne nježnosti i životnih istina koje i sam shvata, ali ih ne umije sebi objasniti na pravi način. Pomenuću i Rada Likića iz Hercegovine koji piše priče potaknute dugogodišnjim istraživanjem geneze predaka sa prostora Hercegovine i smiješta ih u štivo prepuno žive ljudske topline i pamuka, bez obzira na teško vrijeme i mjesto u kojem su živjeli. Takođe ću izdvojiti i Bekima Sejranovića, posljednjeg nomada južnoslovenske književnosti, čiji junaci iz stvarnog života postaju junaci memoarske i putopisne književnosti koje piše razapet između svih svojih zemalja. Od stranih, bilo bi predugo nabrajati, reći ću samo da žarko želim pročitati „Crvenokosu“ Orhana Pamuka i „Žene koje trče s vukovima“ koju je napisala Klarisa Pinkola Estes. Pa eto, ako neko pomisli da bi me trebao obradovati a naleti na ova dva naslova, ja sam spremna za čitanje.
  • Šta inače voliš da čitaš, koju vrstu književnosti?
  • Ne biram. Pratim nova izdanja i naslove. Mene prate prijatelji koji mi često poklanjaju knjige – Laguna, sarajevski Buybook, zagrebačka Fraktura stari su mi znanci. Ponekad radije kupim pregršt naslova nego neku lijepu haljinu. Dok sam bila na svom poznom školovanju u Tuzli, budžet mi je bio više nego skroman. U većem gradu lijep izlog zna da te zaslijepi, ali ja sam se odricala svega, obilazeći štandove sa knjigama, često i na uštrb sopstvenog ručka, samo da bih kupila neku knjigu.
  • Imaš li dovoljno vremena za čitanje, onoliko koliko bi htjela?
  • Vremena za čitanje nađem u onom vremenu i prostoru koji sam predvidjela za sebe. Ponekad mi zbog toga zafali sna, ali ne žalim.
  • I sama vrlo uspješno pišeš. Kako se rodila ljubav između tebe i pisane riječi?
  • Ljubav između mene i pisane riječi rodila se još davno, dok sam bila djevojčica. Prva knjiga koju sam dobila bila je „Pradjevojčica“ Desanke Maksimović. Ta djevojčica je u pećinskom načinu života pronašla nadahnuće i spoznala umjetnost crtajući po pećinskim zidovima. Zvala se Gava. Njen otac je bio plemenski vrač i bio je vrlo važna figura u njenom poimanju života u plemenu. Moj otac bio je oficir i bio je figura koja je nedostajala i koštala me najveće količine emotivnosti koju nisam znala da kanališem osim da sebi zadam zadatak da pišem pjesme i ako ih napišem dovoljno, on će doći da me nagradi zagrljajem bar. Tako sam počela. Poslije, sve što bi me dotaklo na neki način u životu, i pojave i ljudi, imala sam potrebu da ih opišem bar u nekoj pjesmi ili priči.
  • Ima li neka tvoja pjesma na koju si posebno ponosna? I zašto?
  • Pjesma na koju sam ponosna zove se „Dječakov most“. Dobila je posebno priznanje višegradskog poetskog kluba „Znakovi“. Ideju za tu pjesmu dobila sam stojeći na Ćupriji sa svojim ocem kojeg sam srela baš tu poslije 40 godina. Osim te simbolike, omogućila mi je da upoznam sjajne pjesnike na tom pjesničkom susretu, i da, ne vjerujući sebi, istupim pred svih njih, obratim im se i pročitam svoju pjesmu i ispričam svoju priču sa najvećom mogućom količinom emocija koju sam mogla podnijeti i ponijeti u svom biću. Naravno, neću izostaviti ni „Aninu Ljubavnu“ koja je iz Srebrenice preletjela Bratunac i na krilima galeba otišla u Boku i pobijedila. Ponosna sam na količinu ljubavi koju sam apsorbovala iz zagrljaja dragih Bokelja, kao i na priliku da negdje dalje pošaljem jednu nježniju sliku iz ovih naših krajeva
  • Zašto uopšte čitati? Šta jedan čovjek može dobiti od poezije ili proze, svejedno?
  • Sklonost i potreba je individualna stvar. Bolje je od ispijanja kafe po komšiluku, ogovaranja, upoznaješ lica i predjele, čitav jedan čudesni svijet puštajući sopstvenoj mašti na volju. To ti pomaže da razumiješ i sebe i sve oko sebe na bolji način, pomaže da rasteš i duhom i dušom i takav rast te čini boljim čovjekom. Praktično postaješ imun na svakolike „retorike“ koje danas, na moju veliku žalost, preovlađuju zlobnim akcentom. I čitajući mnogo, i to sve pisce svijeta, izdižeš se iznad sfere izvjesne „getoizacije“, koja se sve više ogleda u umjetničkim repertoarima, a rekla bih, i u umovima.
  • Kad smo već kod toga. Jesmo li mi, kao ljudi, pomalo, možda, i „zastranili“, jesmo li zaboravili prave vrijednosti? Je li to bilo bolje u doba Alekse Šantića, Jovana Dučića ili je to samo privid?
  • Pa mi kao ljudi i jesmo zastranili, baš zato što smo se odrekli vrijednosti koje su poštovali i o njima pisali i Dučić i Šantić. „Blago Cara Radovana“ trebalo bi kačiti oko vrata kao talisman djeci čim se rode. To od koga potičemo, ko smo i šta smo, ništa nam ne vrijedi ako smo negdje usput zastranili i postali loši ljudi sa potpunim odsustvom empatije za drugo, drugačije, različitije…
  • Aleksandra, hvala ti što si odvojila vrijeme za nas, naše čitaoce i poeziju.
  • Hvala Vama što ste mi pružili priliku. Pozdrav Vašim čitaocima.

Bertold Breht – „Sjećanje na Mariju A“

U senci šljive vreme stalo tiho,
Bio je bledi septembarski dan
I bledu, mirnu dragu ja sam njih’o
U zagrljaju kao tihi san.
Na letnjem nebu ležao je meko nad nama oblak.
Gledao sam nju.
Bio je beo i mnogo daleko taj oblak.
Posle nije bio tu.

Dani su prošli, meseci protekli,
Niz reke plovi i dobro i zlo.
Možda su ljudi šljive sve posekli,
A pitaš li da l’ beše ljubav to?
Ja ću ti reći: ne sećam se ničeg,
Pa ipak, znam šta misliš, znam to, da,
Al’ stvarno više ne znam njeno lice,
Znam samo još: poljubio sam ga.

I poljubac bi bio zaboravljen da oblak tada nije bio tu.
Njega se sećam, on će biti slavljen
I kada svi zaborave na nju.
Možda te šljive još cvetaju slatko,
A žena decu ima ko zna s kim.
Oblak se rascvetao vrlo kratko
I dok pogledah ode kao dim.

Bertolt Breht – citat:

Svi jure za srećom, a niko ne vidi da je sreća odmah iza njih.

2 thoughts on “Pazi poezija! sa Aleksandrom Matić (Bertolt Breht – „Sjećanje na Mariju A“)

  • januar 29, 2019 at 9:41 am
    Permalink

    Bravo, jako zanimljiv intervju i dobar osvrt na velikane, kako domace, tako i svjetske knjizevnosti. Ono sto je takodje pohvalno je opis i prikaz znacajnih knjizevnih djela. Danas veoma mali broj cita, a jos manji pokusava da stvara i pise, tako da treba dati podrsku stvaraocima pisane rijeci. Imao sam priliku i da u nekim zbornicima procitam Aleksandrine radove i odmah se uoci da je nadarena za pisanje.

  • januar 29, 2019 at 8:58 pm
    Permalink

    Izvrsno !Jako lijepo !U ovo doba moderne tehnologije lijepo je znati da neko poklanja pažnju poeziji !Naši veliki pisci polako odlaze u zaborav a to ne smijemo da dozvolimo !Sve pohvale za Aleksandru!

Comments are closed.