Ljepota i (na)zdravlje sa Jelenom Tešić

Tema naše emisije “Ljepota i (na)zdravlje” jeste životna priča jedne žene, koja može biti priča svakog od nas. Djevojka iz komšiluka, lijepa, prijatna, komunikativna, majka dječaka, suočila se sa bolešću. Koliko je zajednica spremna da pomogne, šta je potrebno poboljšati i da li je moguće živjeti ispunjen i srećan život uprkos bolesti, pričali smo sa Jelenom Tešić.

LJINZ: Šta se promijenilo u Vašem životu otkako ste postali svjesni svoje bolesti, u pogledu odnosa sa ljudima, u načinu života…

JT: Život se promijeni iz korijena. Ja sam postala svjesna tog preokreta kad sam prvi put otišla u banju. U julu mjesecu 2017. mi je dijagnostikovana bolest na KC Banja Luka, a u oktobru te godine sam prvi put otišla u banju. Suočila sam se s tim da neke svakodnevne stvari ne mogu obavljati zbog ogromnog umora koji sam osjećala. Najbolje poredjenje, na koje sam skoro naišla, jeste sa pokvarenom baterijom na telefonu – vi je možete neprekidno puniti, ali se ona za tren isprazni. A ljudi i nemaju pretjerano razumjevanje, zato što zapravo ne znaju kakva je to bolest. Ja se sad dobro nosim sa svojom bolešću, ne biste rekli kada me vidite da sam bolesna, ali sam imala izuzetno tešku fazu. Bila sam gotovo nepokretna, kad sam otišla na Klinički centar, ali sam srećom dobro odreagovala na terapije. Naravno, ni ja nisam bila upućena u to kakva je to bolest dok nisam obolila. Obolila sam nakon porodjaja koji je bio izuzetno težak – kod 90% žena se bolest javlja upravo tada. Pet godina je proteklo prije nego što mi je utvrđena dijagnoza, jako je teško prepoznati bolest. Da je u samom startu bolest uspješno dijagnostifikovana – mislim da bih prošla bez posljedica. Zato bih naglasila važnost pravovremenog dijagnostifikovanja. Nakon prve magnetne rezonance ispostavilo se da se radi o multiploj sklerozi.

LJINZ: Jelena, da li smatrate da Vam okruženje pruža odgovarajuću podršku zajednice?

JT: U našem gradu postoje još tri slučaja ove bolesti i hvala Bogu, svi smo dobro. Jedna osoba je na pragu izliječenja ako mogu tako da kažem. Ja sam imala veliku podršku i našeg načelnika i dr Pavlovica koji mi je izuzetno mnogo pomogao. Dobila sam posao koji je u skladu sa mojim sposobnostima i to je za mene, trenutno, najvažnije. Imam razumjevanje kolega, kao i šefa. Izlaze mi u susret kad moram da se javim ljekaru, ili kad se ne osjećam dobro. Stvarno sam zahvalna za to. Jedina poteškoća je u tome što mi po postojećem ugovoru ne teče radni staž, a jako malo mi je potrebno – mislim, oko tri godine. Meni bi to užasno puno značilo – da mogu da ostvarim pravo na invalidsku penziju.

LJINZ: Koliko pažnje iziskuje bolest, odnosno o čemu morate da vodite računa, od režima ishrane pa nadalje?

JT: Bitno je ostati pozitivan i mislim da se zahvaljujući tome držim na nogama i trudim se, vodim računa o ishrani, koristim dosta vitamina, sve što je potrebno. Naravno, sve to košta, ne može baš sve da se priušti.

LJINZ: Pomenuli ste da bolest donosi veću neizvjesnost, više borbe. Da li biste, ipak, rekli da ste srećna osoba?

JT: Srećna sam prije svega zato što sam majka jednog djeteta. Kako sam ja jedinica, uvijek sam željela da imam bar troje djece, ali bi neka naredna trudoća bila preveliki rizik. Želja za velikom porodicom ipak ostaje. Moje dijete je centar mog svijeta. Radim sve prvenstveno radi njega, a onda zbog sebe. Moja majka mi pruži ogromnu podršku. Iako srčani bolesnik, veoma mnogo mi pomaže. Nakon posla često nisam u stanju da uradim bilo šta u vezi sa djetetom, onda ona priskoči. Za sve što ja ne mogu, ona je tu.

LJINZ: Sve više mlađih ljudi obolijeva od multipleskleroze. Šta biste poručili onima koji su na pragu ove bolesti?

JT: Potrebno je sve gledati sa neke pozitivne tačke gledišta. Ja sam imala jedan loš period kada sam bila obuzeta strahom od stanja u kojem ću se probuditi narednog jutra. Shvatila sam da to ne treba biti tako. Treba se fokusirati na sadašnji momenat i truditi se – šetati, vježbati, piti lijekove, prilagoditi ishranu. Takodje, treba svako od nas da obrati pažnju na svaki zdravstveni problem koji se javi. Tada kada sam bila u Kliničkom centru, a sada imam 33 godine, bila sam najstarija osoba sa ovom bolešću. Uglavnom su tu bili mlađi ljudi, oko dvadesetak godina ili čak i manje.

LJINZ: Multipla skleroza se teško dijagnostifikuje. Da li je to glavna prepreka za uspješno liječenje?

JT: Možete biti umorni zbog mnogo razloga. Meni se desilo da sam imala problem sa vidom. Išla sam porodičnom ljekaru koji mi je rekao da mi je vid savršen i preporučio mi je da idem na dalje pretrage. Problem je što se dešavalo da se taj simptom povuče. Već pet godina sam bolovala od te bolesti kad je ustanovljeno da imam tu bolest. Znači, rana dijagnostika je najvažnija. I zaista, svakom bih preporučila da prati sve simptome. Prvo umor. Ja sam nažalost mislila da je to posljedica porođaja. Zatim, počela sam da osjećam problem zbog vrućine, a da mi prija hladnoća, zima. Zatim vid. Takodje, učestalo mokrenje. Trnjenje nogu, ruku, jaka glavobolja. Bolest brže napreduje zbog stresa. Treba shvatiti da ništa ne možemo promijeniti i da ništa nije vrijedno nerviranja. Veoma je bitno dobiti pravu medicinsku pomoć, obavezno banja. U banji sam zaista mnogo naučila. Hladan tuš je uvijek prva pomoć kad se osjećam loše – do tada sam se uvijek tuširala toplom vodom.

LJINZ: Znači, veoma je važno naučiti kako živjeti sa ovom bolešću.

JT: Da! Preporučujem svima knjigu Milana Stjepanovića, predsjednika Udruženja oboljelih od multiple skleroze iz Srebrenice. Opisao je svoje tridesetogodišnje iskustvo sa ovom bolešću i meni je ta knjiga zaista izuzetno mnogo pomogla. Svaki dan radim vježbe. Nekad mi bude teško, nemam snage i volje, ali se natjeram. I bude mi mnogo bolje! Ali bitno je prepoznati svoje granice. Treba voditi računa da se odmarate. Takodje, Drina je zaista blagotvorna. Cijelo ljeto sam provela na Drini, kupala se, nakon jednog kupanja sat vremena mogu provesti na suncu.

LJINZ: Kada govorimo o budućnosti, možete li nam reći kakve planove pravite?

JT: Moj sin je drugi razred osnovne škole. Ne želim da ga opterećujem svojom bolešću, ali on je svjestan svega. Često sam odsutna – ili sam u bolnici ili radim nalaze ili sam u banji ili sam na poslu. Voljela bih da mi radni status bude riješen na način da mi ide staž, da osjetim rasterećenje, da ne budem teret svom djetetu – da mogu računati na invalidsku penziju u jednom trenutku. I nekako, kad bi mi bilo skinuto to opterećenje, mislim da bih se bolje osjećala i da bi sve bilo u redu. Nadam se da ću dugo biti pokretna, da neće niko morati da me kupa i pomaže mi oko obavljanja tih osnovnih potreba. Molim se Bogu da mi pomogne u tome. Samo je bitno da se čovjek ne nervira. Svaki stres dovodi do oduzimanja nečega. Molim sve da shvate ako neko ko je bolestan kaže da ne može nešto, da on zaista ne može.

LJINZ: Hvala puno za razgovor. Želimo da Vam se planovi ostvare.

JT: Hvala Vama, i ako Bog da, biće sve u redu.

Pišu: D.J. i D.G.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *