„Ljepota i (na)zdravlje, 15.11.2019. – Sa Predragom Petrovićem o dijabetesu

Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije, oko 60 miliona ljudi u Evropi ima neki vid dijabetesa, a u svijetu 420 miliona. U Bosni i Hercegovini, prema podacima Instituta za javno zdravstvo Republike Srpske i Zavoda za javno zdravstvo Federacije BiH, više od 400.000 osoba ima neki vid dijabetesa, što se uzima kao približan broj, s obzirom na to da u zvaničnom zdravstveno-administrativnom registru nema svih osoba kod kojih je dijagnostifikovan dijabetes.

Od 1991. obilježava se Svjetski dan borbe protiv dijabetesa. Ovaj dan osnovale su Međunarodna federacija dijabetičara i Svjetska zdravstvena organizacija.

Zvanično, u medicinskoj nauci, dijabetes je definisan kao hronična bolest i kao autoimuno stanje. Da bi se nečije stanje odredilo kao ”dijabetes”, nivo glukoze u krvi mora biti povišen, iako ne znači da je svaka hiperglikemija nužno dijabetes i problem u vezi s funkcionisanjem pankreasa (gušterače). Pankreas je organ koji je zadužen za proizvodnju insulina, tačnije, postoje tzv. beta ćelije, koje su zadužene  za proizvodnju hormona koji reguliše nivo glukoze u krvi.

Šta je zapravo zadatak insulina? Najjednostavnije, insulin treba da obezbijedi ulazak šećera u stanice, da bi se potom pretočio u energiju neophodnu tijelu, dakle, to je veoma važan hormon koji omogućuje apsorbovanje energije, razgradnju masti i proteina. Ukoliko nema dovoljne količine insulina (ili ako ga uopšte nema), šećeru je onemogućen ulazak u stanice, te se u tom slučaju zadržava u krvi i nastaje – dijebetes.

Kada je riječ o vrstama dijabetesa, istraživači su usaglašeni da postoje dijabetes tip 1, dijabetes tip 2 i treća vrsta je tzv. gestacijski dijabetes koji se javlja tokom trudnoće, ali se nivo glukoze u  krvi redukuje nakon porođaja. Istraživači se slažu i da postoji veliki broj podgrupa. Zapravo, najtačnije bi bilo određenje koliko je ljudi koji imaju dijabetes, toliko je i podgrupa, jer organizmi nisu isti, razlikuju se načini razmišljanja, življenja, osjećanja, djelanja…

O ovoj temi u današnjem izdanju emisije „Ljepota i (na)zdravlje“ govorili smo sa Predragom Petrovićem, potpredsjednikom Udruženja dijabetičara Srebrenica i potpredsjednikom Saveza dijabetoloških udruženja RS.

LJINZ: Gospodine Petroviću, juče je obliježen Svjetski dan borbe protiv dijabetesa. Vaše udruženje tradicionalno je održalo akciju mjerenja šećera u krvi. Koliko je bitna ta akcija, jer mnogi upravo zahvaljujući ovakvim akcijama otkriju da imaju dijebetes?

PP: Važnost jučerašnje akcije pokazuje činjenica da smo kod nekih 10 odsto pregledanih građana otkrili da imaju visoke vrijednosti šećera u krvi, što ukazuje ili na stanje preddijabetesa ili stanje dijabetesa koje još nije dijagnostikovano. Mi smo te pacijente uputili u Dom zdravlja i ono što jeste veliki problem kod dijabetesa jeste činjenica da blizu 50 odsto pacijenata ne zna da boluje od dijabetesa. Najčešće prođe i po sedam-osam godina od nastanka bolesti do trenutka kada se pacijent javi ljekaru i ustanovi se dijabetes. To je dug period, kada bolest već uzima svoj danak, jer u 7-8 godina već dolazi do nekih promjena koje je teško dalje preventivno tretirati, tako da ove akcije imaju veliki značaj. Mi pokušavamo, stoga, bar dva puta godišnje da organizujemo ovakve akcije, a i Dom zdravlja Srebrenica kroz svoje aktivnosti pruža ovakvu mogućnost. Želio bih da napomenem nešto što je bitno za pacijente koji već boluju od dijabetesa, a to je činjenica da je laboratorija počela da radi HbA1c, ili tromjesečni šećer, koji je zlatni standard u dijabetološkom tretmanu, tako da pacijenti imaju mogućnost da provjere i taj nalaz i da to urade bar dva puta godišnje, prema smjernicama Svjetske zdravstvene organizacije.

LJINZ: Šta je cilj obilježavanja Svjetskog dana borbe protiv dijabetesa?

PP: Glavni cilj je skrenuti pažnju javnosti na problem dijabetesa. Dijabetes koliko god da je prisutan u našem okruženju, mi često gubimo svijest o tome koliko je to ozbiljan problem. Želim reći samo da je dijabetes jedino oboljenje koje je SZO proglasila epidemijom, a da se ne radi o zaraznom oboljenju. Strahovit je porast broja oboljelih.

LJINZ: Da, procjenjuje se da je oko pola milijarde ljudi na svijetu oboljelo od dijabetesa. Kakva je situacija u RS?

PP: Problem u RS je što i dalje nemamo jedinstveni registar, procjene su od 60 do 90 hiljada oboljelih. Možda je najbolje govoriti o nekim ciframa koje su na svjetskom nivou, dakle, nekih 10 do 11 odsto stanovništva zahvaćeno je dijabetesom, pa bi to onda u ovim nekim omjerima bilo oko 90.000. Otprilike je omjer da na jednog pacijenta koji se liječi insulinom ide devet pacijenata koji su na tabletama.

LJINZ: Šta to znači? Da li postoji razlika između osobe koja koristi tablete i one koja koristi direktno insulin?

PP: Tu je, u suštini, riječ o dva oblika dijebetesa. Najprostije rečeno, kod jednog nemate nikako lučenje insulina, i onda se insulin daje putem injekcija, i imate ovaj drugi tip koji najčešće nastaje u starijoj životnoj dobi, kada dolazi do poremećaja metabolizma i poremećaja uloge insulina, tako da insulin ne ulazi u ćeliju i ne unosi šećer u ćeliju, pa se to tabletama može korigovati.

LJINZ: Ključ je blagovremeno otkrivanje?

PP: Tako je. Ključno je da pacijent shvati da je ljekar, odnosno zdravstvena usluga samo jedna tačka u liječenju dijabetesa. Dakle, za liječenje dijabetesa je neophodno da koristite terapiju, da redovno mjerite šećer, da ste fizički aktivni, da vodite računa o svojoj ishrani i ono na šta se često zaboravlja, a što je glavna uloga udruženja i saveza udruženja – stalna edukacija pacijenata.

LJINZ: Da li postoje neki simptomi dijabetesa i koji bi bili?

PP: Često se govori o tri simptoma koja se međusobno prate, to su: pojačana žeđ, pojačana glad i pojačan umor, ponekad i pojačano izlučivanje urina. Međutim, moram napomenuti da se ovi simptomi javljaju kada je već šećer izuzetno visok. Obično kad se pojave ovi simptomi šećer je već 18 ili 20. Ono što bi bio neki moj savjet ljudima koji nas slušaju jeste da bar dva puta godišnje izvrše mjerenje šećera u krvi ili kroz posjetu laboratoriji ili preko samomjerača i mislim da je to jedini način da budemo sigurni u svoje zdravstveno stanje. Čekati prve simptome, bojim se da je često i kasno.

LJINZ: Već dvije godine tema Svjetskog dana borbe protiv šećerne bolesti je „Porodica i dijabetes“. Koliko je podrška porodice bitna i kako zapravo reaguje osoba kada sazna da boluje od dijabetesa?

PP: Kada osoba oboli od dijabetesa, to mijenja čitavu dinamiku u porodici i cijela porodica treba da se uključi. To je veoma bitno. Postoji taj period prihvatanja, to je zapravo isti proces kao proces žalovanja. Dakle, u prvoj fazi pacijenti obično negiraju, to je ono „pa možda je pogriješila i laboratorija; ne, to nisu moji nalazi“, poslije toga obično se ulazi u jednu fazu koja se naziva emocionalnom fazom, kada pacijent počinje lagano emotivno da tone, postaje razdražljiv, u trećoj fazi on se već privikava na svoju bolest i u četvrtoj fazi potpuno je spreman da se s njom suoči, bori i razvija strategije za borbu protiv te bolesti. Ono što jeste problem jeste što nam pacijenti ostaju ukočeni u prvoj ili drugoj fazi i to onda stvara nesagledive posljedice, jer mi smo svjesni, ima pacijenata koji po desetak godina, kada im se na ovakvim kontrolama utvrdi visok nivo šećera, ne odu po uputu u Dom zdravlja, čak i terapiju koja im se propiše ne uzimaju i onda naravno nastaju posljedice. Idealno je kada pacijent prođe sve ove faze. Postavili ste mi odlično pitanje. Ono što želi Savez da se pozabavi u narednom periodu jeste upravo taj psihološki aspekt dijabetesa – kako prihvatiti bolest, a zatim i kada je prihvate kako promijeniti svoje ponašanje jer dijabetes traži da promijenite mnogo toga u svom životu – način ishrane, navike u vezi sa bavljenjem sportom, kretanje, čitava organizacija dana vam mora biti podređena dijabetesu, jer kako kažu, dijabetes nije trka na kratke staze, dijabetes je maraton.

LJINZ: Ali sa dijabetesom može dobro i normalno da se živi?

PP: Naravno, imamo dosta primjera koji to potkrepljuju. Navešću samo dva. Mi imamo našeg sugrađanina koji boluje od dijabetesa i aktivno se bavi fudbalom, uspješan je u fudbalskoj reprezentaciji BiH, a prije neki dan nam je u posjeti bio kolega Željko iz Doboja, koji je prošle godine prošao put od Banjaluke do Olimpa, kao dijabetičar. Mi želimo da skrenemo pažnju i na te pozitivne primjere, da pokažemo da sport i dijabetes mogu zajedno, da se sa dijabetesom može normalno živjeti. Donijeli smo odluku da pri Savezu osnujemo sportsku sekciju koja bi upravo promovisala takve aktivnosti, do kraja godine ćemo formirati i fudbalsku reprezentaciju RS. Sve su to načini kako se boriti protiv šećerne bolesti.

LJINZ: Ima li diskriminacije u našem društvu prema osobama koje boluju od dijabetesa?

PP: Ta diskriminacija postoji uglavnom zbog neznanja. Iako je toliko rasprostranjena, ljudi malo znaju o ovoj bolesti. Tu je uloga i ovakvih emisija i udruženja dijabetičara. Udruženja dijabetičara ne žele da zauzmu mjesta koja pripadaju zdravstvenom sistemu, udruženja treba da popune one praznine koje zdravstveni sistem ne može, a to je edukacija, popularizacija sporta, zdravih načina života…

LJINZ: Kako uopšte nastaje dijabetes? Ima li nekih uzroka?

PP: Da se zna kako nastaje, bilo bi se lakše i boriti. Postoji dosta faktora koji utiču na to da lakše dođe do oboljevanja, svakako da genetika ima određenu ulogu, međutim, dominantan je faktor način života i sve ono što se dešava u 21. vijeku. Dakle, prevelik unos hrane, premalo kretanja i velika izloženost stresu.

LJINZ: Koji bi bio neki Vaš savjet našim slušaocima i čitaocima?

PP: Ova tri uzroka, koja smo pomenuli, koliko možemo da ih eliminišemo iz svog života, neka pravilna ishrana i tu su ljudi često zbunjeni, uzmete da čitate šta bi bila pravilna ishrana i onda je to poprilično zakomplikovano ili čak kontradiktorno u različitim člancima. Ja sam pričao sa različitim nutricionistima i oni su mi rekli ako znamo šta je mediteranska ishrana onda je to – to. To je način ishrane koji se preporučuje i dijabetičarima ali i svim zdravim osobama, znači, ništa pretjerano restriktivno, sve treba da bude umjereno, umjereno kretanje, dovoljno je i pola sata šetnje dnevno i da pokušamo svi pronaći malo vremena za sebe, kako bismo obezbijedili i psihičku relaksaciju.