Kada voliš sport toliko da “smaraš“ berlinskog taksistu

Hladno februarsko jutro 2017. godine u Berlinu. Stigao sam autobusom na berlinsku autobusku stanicu nešto prije osam časova ujutro, nakon više od dvadesetpet časova putovanja iz Zvornika. Ta posjeta je bila u sklopu učešća u jednom projektu omladinske razmjene, u kojem smo mi kao Udruženje “Prijatelji Srebrenice“ učestvovali.

Plan je bio da me na stanici sačeka čovjek iz organizacije, koji bi držao tablu sa mojim imenom. Međutim, kada sam stigao nikoga nije bilo, vjerovatno, zbog našeg kašnjenja usljed saobraćajne nesreće koja se desila nekih sedamdesetak kilometara od Berlina.

Pošto je situacija bila takva, a nikada ranije nisam bio u tom gradu, poslije par neuspješnih pokušaja da pronađem tog čovjeka iz organizacije, odlučio sam da uzmem taksi. Znao sam adresu i bilo mi je samo da dođem u hotel i da se odmorim. Umor me stigao, kao da je u pitanju bio “džet leg“.

Prišao sam jednom starijem taksisti i pitao ga da li zna gdje je taj hotel. Čovjek je, naravno, znao, ali je rekao da je prilično daleko, nekih dvadeset kilometara i da je cijena poprilično visoka, pogotovo ako to stavimo u kontekst naših cijena. Da mi je rekao i više, pristao bih, nije bilo druge opcije.

Odmah po ulasku u taksi, primjetio sam da čovjek ima “duks“ Fudbalskog kluba “Herta“ iz Berlina.  Mislim da me to što sam primjetio odmah odmorilo, jer sam znao da mogu da pričam o omiljenoj temi – sportu.

Prva stvar koju sam mu rekao bila je – vidim da ste navijač “Herte“. Rekao je da je član kluba dugo godina i da ne propušta mečeve. Par dana prije toga igrali su protiv minhenskog “Bajerna“ i remizirali – 1:1. Žalio se da su primili gol u nadoknadi vremena, a i ja sam imao svašta da dodam, jer sam malo pratio baš taj meč.

Pošto se put odužio, prebacio sam i na temu drugih sportova. Prvo sam pitao za Košarkaški klub “ALBA“ – višestrukog šampiona Njemačke. Objasnio mi je ukratko gdje im je dvorana, ali da on ne voli košarku toliko. Zanimljiva činjenica je da je u tom klubu igrao centar KK “Bratunac TRB“ Mladen Pantić i osvojio titulu 2008. godine. Ja sam, naravno, iskoristio priliku da istaknem da smo mi vrlo jaki u košarci i da nam je to nacionalni sport.

Hotel u koji me vozio se nalazio u istočnom dijelu Berlina, a taksista je rekao da živi u zapadnom dijelu, odnosno u Špandauu. I šta ću, odmah sam pomenuo vaterpolo, jer je “Špandau“ najslavniji njemački vaterpolo klub, koji je bio i šampion Evrope. To sam mu odmah i rekao.

U toj priči stigli smo pred hotel. Možda je taksisti poslije te silne priče o sportu bilo žao što je obukao taj “duks“ toga dana, ali znam da je meni priča pomogla da zaboravim da sam na trenutak bio izgubljen u tom velikom gradu.

Povod da podijelim priču sa vama jeste komentar moje direktorke kako se ja uvijek posebno obradujem da radim kada je neka sportska priča u pitanju i da se potpuno uživim u ulogu sportskog novinara, mada to po završenoj školi nisam.

Bavite se sportom i pratite ga, da ne bih više odugovlačio sa pričom, može da vam pomogne i u neočekivanim situacijama.

Fotografija preuzeta sa radiomagnum.rs

M.V.