Ivona Vidaković iz Bratunca: Voljela bih da imam gdje da treniram fudbal svaki dan

                                                     

Ivona Vidaković, petnaestogodišnja djevojčica iz Bratunca, iza sebe već ima nekoliko priznanja kao što su Grand prix UNICEF-ovog filmskog festivala „Imate minut“, i osvojeno drugo mjesto na Specijalnoj olimpijadi u Los Anđelesu sa fudbalskom reprezentacijom BiH.

Ivona je učenica 9. razreda Osnovne škole „Branko Radičević“ u Bratuncu. Školske obaveze joj ne padaju teško jer voli da uči.

,,U školi sjedim sa mojom drugaricom Marinom, a ponekad i sa Nevenom. Od predmeta najviše volim likovno, a matematiku ne volim mnogo jer je imamo svaki dan, pa dosadi. Najviše volim da crtam jelku sa flomasterima i olovkom. Kad imamo slobodnog vremena u školi, moja drugarica i ja se igramo slovarice“, priča o svojim danima u školi Ivona.

Slobodno vrijeme voli da provodi igrajući se sa svojim drugarima, a često joj društvo pravi i pas Lara.

,,Imam cuku Laru i ona je velika maza, a ja volim životinje. Fudbal igram i sa mojom Larom, ja joj šutiram loptu, a ona trči za njom“, opisala nam je Ivona način na koji provodi slobodno vrijeme.

Djevojčicina velika ljubav je fudbal. Kao jedna od rijetkih djevojčica koje se bave ovim sportom, ostvarila je zavidne sportske rezultate. Put do Los Anđelesa Ivoni nije pao teško.

,,Putovali smo u Ameriku sa drugarima i drugaricama. Put je bio dug, a ja sam čak i spavala u avionu. Volim da se vozim u avionu i ne plašim se. Čega bih se plašila kad je sa mnom nastavnica?“, priča Ivona o svom prvom putovanju avionom.

Ženska fudbalska reprezentacija BiH sa ovog takmičenja se vratila sa srebrnom medaljom, a Ivona je prezadovoljna učešćem na ovom takmičenju, gdje je stekla i mnogo novih prijatelja iz cijelog svijeta.

,,Igrali smo svaki dan fudbal sa mnogo država, ekipom iz Urugvaja i Srbije… Ja sam dala osam golova i imala sam mnogo novih drugara sa kojim sam se družila i igrala fudbal po cijeli dan“, kaže mlada fudbalerka.

Ipak, po povratku sa takmičenja, Ivona nema uslove da nastavi da se bavi sportom. U Bratuncu postoji jedna nedovoljno opremljena sala, a djevojčica nema ni trenera sa kojim bi trenirala.

„Voljela bih da imam negdje da treniram svaki dan. Malo bi problem bio što ustajem u šest sati da idem u školu, ali bih ja mogla trenirati. Volim da gledam Partizan i Zvezdu, zato što navijam za Zvezdu, a želja mi je da ih gledam uživo na stadionu“, kaže ona dok nam pokazuje svoju medalju sa takmičenja, gotovo u jednom dahu.

Kaže, dječaci je zamole da bude golman, ali ona to ne voli.

„Hoću i ja da trčim i da se borim za loptu i da dajem golove“, ističe.

U svemu što želi, najveću podršku joj pružaju roditelji i stariji brat.

,,Kao mala je imala samo muško društvo u selu u kom je odrasla, sa njima je igrala i zavoljela fudbal. Meni je drago što ona voli fudbal, jer volim da se djeca bave sportom“, objašnjava majka mlade fudbalerke.

Sa druge strane Ivoninog uspjeha, nalazi se ružna strana društva u kojem živimo. Porodici Vidaković i samoj Ivoni, nije uvijek lako. Često nailaze na nerazumijevanje sredine.

,,U početku je bilo vrlo teško, Ivona nije bila prihvaćena ni od strane djece ni nastavnika u školi. Sada je bolje, ali nije onako kako bi trebalo biti. U većim sredinama to nije slučaj, jer djeca imaju mnogo bolje uslove za obrazovanje i bavljenje sportom“, priča Ivonina majka Milijana o svakodnevnim problemima sa kojim se njena porodica i kćerka susreću.

Ivona je postavila ključno pitanje za sve nas – zašto smo društvo u kojem su predrasude prepreka da svako dijete ima ono što zaslužuje? Dok ona sve teškoće koje ima savladava više nego uspješno, društvo čini sve manje da joj pruži jednake uslove za rast i razvoj.

Dječaci i djevojčice poput Ivone nisu ništa drugačiji od ostale djece i mi nemamo pravo da se drugačije ponašamo prema njima.