Pazi poezija! sa Mićom Filipovićem (Mika Antić – „Posle ljubavi“)

„Pazi poezija!“ je naša rubrika u kojoj vam prenosimo razmišljanja ljudi po pitanju poezije. Razgovaramo sa onima (možete se i vi prijaviti) koji žele reći riječ-dvije na ovu temu, bez obzira na profesiju kojom se bave i bez obzira gdje žive. U ovom našem pokušaju, trudimo se da vam približimo ljepote i čari poezije, kako bismo vas zainteresovali da i sami počnete, ili nastavite sa čitanjem poezije, u slučaju da ste poeziju privremeno zanemarili. Svakog sagovornika pitamo za omiljenu pjesmu i pjesnika, kao i za objašnjenje razloga zašto im se sviđa njihova omiljena pjesma.

Sagovornike pitamo i da nam objasne svoje viđenje značaja poezije, a danas je naš sagovornik Mićo Filipović, trenutno zaposlen u rudniku u Sasama, ali, kako nam je rekao, voli da pročita dobru pjesmu.

  • Mićo, za početak te molim da sa našim čitaocima podijeliš koja je tvoja omiljena pjesma.
  • Ima više i pjesnika i pjesama, ali eto, biram Miroslava Miku Andića i njegovu pjesmu „Posle ljubavi“.
  • Zašto si odabrao baš tu pjesmu?
  • Mislim da je ovo pjesma koja nas može mnogo naučiti, šta gubimo ako odemo, šta dobijamo, možemo je uzeti kao neku vodilju životnih puteva. Kada Mika kaže u pjesmi: „Opraštamo se, opraštamo se i strašno dugim nogama odlazimo u svet“ – sve je rečeno.
  • Šta je rečeno?
  • Pa eto, nikada se nećemo vratiti na staro, nikada nećemo sjediti u školskim klupama gdje smo nekad, trenutak u kojem smo sada nećemo proživjeti dva puta, zato ova pjesma nosi poruku i da treba uživati u ovom momentu, treba uživati u životu. Pjesma se stvarno može primijeniti na sve životne sfere.
  • Koliko je poezija bitna u životu svakog čovjeka?
  • Mislim da je bitna, treba čitati, poezija, ali i inače književnost, može nas mnogo naučiti. Možda poezija razvija tu savjest koja se gubi kroz život – svijest o tome zašto živimo, na šta treba obratiti pažnju i gdje možemo skrenuti s puta.
  • Koliko se danas poeziji poklanja pažnja?
  • Nažalost, pravoj poeziji se poklanja malo pažnje, jer ona tjera ljude da razmišljaju. Danas je sve brzo, dobro je što je instant, tako da ono o čemu treba razmišljati i posvetiti malo vremena, nije popularno.
  • Je li se poezija ranije više cijenila?
  • Sigurno da su poezija i knjiga bili cijenjeni više nego danas. Možda je to do toga i jer nisu svi imali pristup knjizi, samo su obrazovani, bogati ljudi imali pristup knjigama. Vremena su se mijenjala i sad kad nam je to svima postalo dostupno, mi baš i ne želimo da iskoristimo to na najbolji način. Ne čita se dovoljno. Ni ja sam ne čitam.
  • Imaš li poruku za one koji se dvoume da počnu čitati?
  • Pa da. Iako danas niko nema vremena, imamo pametne telefone, možemo skinuti knjigu pa čitati pred spavanje. Dovoljno je pet-deset minuta danas, sutra 15, prekosutra pola sata. Biće nam svima ljepše, vjerujte.
  • Ja ti vjerujem. A šta misliš o ovoj našoj rubrici?
  • Lijpo je to što radite. Mislim da će doprijenijeti da mlađe generacije čitaju. Jer, kao i svi mi, ako vide nekog zanimljivog sagovornika, nekog komšiju, sigurno će pročitati cijeli intervju. A intervju po intervju, i sami će početi čitati.
  • Hvala ti za ovaj razgovor.
  • Hvala tebi i pozdrav čitaocima UPSMedia.

Miroslav Antić – „Posle ljubavi“

Opraštamo se,
opraštamo se i strašno dugim nogama
odlazimo u svet.

Ti u svoju mladost
onuda iza fabrika,
iza pristaništa
i mosta,
niz raskršća koja se razilaze kao
posvađani ljudi.

Ja u svoju mladost
onuda uz prugu,
gde trava ima ukus vode,
peska
i sunca.

Nikad više nećemo sedeti u istoj klupi
ni jedno od drugog prepisivati zadatke,
ni deliti užinu na odmoru.
Nikada se više neću smejati tvojim
olinjalim lutkama
ni ti mom neukroćenom žvrku na
temenu
za koji su me večito čupkali
oni što sede iza nas.
Nije ovo više završena samo jedna
školska godina.
Kažu:
gotovo je detinjstvo.
Jedno veliko detinjstvo danas je
gotovo.

Kažu,
i svi su zajedno radosni
i kotrljaju se niz stepenice kao šaka
prosutih klikera,
i svi su smešni od zadovoljstva
kao plastelinske figure,
i svi su šareni i čudni
kao grad za vreme velikih praznika.

Mika AntićSamo ja znam:
nikada više,
nikada više,
nećemo se uhvatiti za ruke
ni hodati od ugla do ugla
i pokušavati uzalud da se setimo dok
ćutimo
nečega vrlo važnog,
nečega toliko ogromno važnog
čega se razdvojeni nikada više
nećemo moći setiti.

Miroslav Mika Antić – citat:

„Nema nevidljivog, ima samo nemoćnih očiju.“