Pazi poezija! sa Maricom Milosavljević (Rabindranat Tagore – „Čeznem da ti kažem“)

„Pazi poezija!“ je naša rubrika u kojoj vam prenosimo razmišljanja ljudi po pitanju poezije. Razgovaramo sa onima (možete se i vi prijaviti) koji žele reći riječ-dvije na ovu temu, bez obzira na profesiju kojom se bave i bez obzira gdje žive. U ovom našem pokušaju, trudimo se da vam približimo ljepote i čari poezije, kako bismo vas zainteresovali da i sami počnete, ili nastavite sa čitanjem poezije, u slučaju da ste poeziju privremeno zanemarili. Svakog sagovornika pitamo za omiljenu pjesmu i pjesnika, kao i za objašnjenje razloga zašto im se sviđa njihova omiljena pjesma.

Sagovornike pitamo i da nam objasne svoje viđenje značaja poezije.

Danas je naša sagovornica Marica Milosavljević iz Srebrenice, učenica drugog razreda gimnazije, velika obožavateljka poezije i, inače, književnosti.

  • Marice, dobra došla u našu rubriku „Pazi poezija“. Zadovoljstvo mi je sa tako mladom osobom razgovarati na ovu temu.
  • Hvala i bolje te našla. Zadovoljstvo je moje što mogu sa vašim čitaocima podijeliti svoju ljubav prema poeziji i možda, bar malo, zainteresovati ljude koji inače ne čitaju.
  • Za početak našeg razgovora, zamoliću te da sa našim čitaocima podijeliš koja je tvoja omiljena pjesma i pjesnik?
  • Ovo je za mene prilično teško pitanje. Stalno čitam i otkrivam novu poeziju, tražim i pronalazim se. Mogu reći da se moj ukus mijenja u skladu sa mojim raspoloženjem, kao i godinama, naravno. Ali ako bih trebala da izdvojim pjesmu i pjesnika kojeg u zadnje vrijeme vrlo rado čitam, neka to bude Rabindranat Tagore i „Čeznem da ti kažem“.
  • Zašto baš ta pjesma? I zašto baš Rabindranat Tagore?
  • Kad sam pročitala ovu pjesmu po prvi put, toliko sam uživala u toj jednostavnosti emocije, da sam osjetila potrebu da je čitam iznova i iznova. Toliko lako rečeno, toliko emocija i komplikovanih osjećanja prenijeto na papir na jedan zadivljujući način. Vjerujem da nisam dovoljno dočarala, jer je to nešto što se treba osjetiti, neopisivo. Nadam se da je većina to nekad osjetila i da zna o čemu pričam. Ima tih nekih pjesama koje nas poraze, uđu u naša srca i glave, odu do najdublje sakrivenih  kovčega, otključaju ih i zvuče kao jedan opis stanja u tim kovčezima. A Tagor mi je uvijek bio zanimljiv, zbog te svoje autentičnosti i lakoće.
  • Pjesme kojih književnika još voliš da čitaš?
  • Kao što rekoh, dosta zavisi od raspoloženja, ali oni najdraži su vjerovatno Dučić – sa svojim savršenim opisima i izrazima osjećanja, Šantić – koji me uvijek oduševljavao svojim „narodskim“ izrazima, Miljković, zatim Zmaj – koji me ponovo vrati u rano djetinjstvo kad god se zaželim, Laza Kostić i njegova poezija koja izlazi iz granica i ide negdje, daleko u kosmos, Dis – kog mogu čitati skoro uvijek, Zubac i njegove kiše, Desanka i njene slatke čežnje, Bećković – kao najdraži savremeni pisac i tako dalje. Naravno, ova lista ne bi bila ni približno potpuna bez Mike Antića, zaista besmrtnog čovjeka. Sigurna sam da sam puno njih izostavila i žao mi je zbog toga, jer svi oni imaju posebno mjesto i svako od njih mi svojim riječima pomaže, tješi me, zasmijava…
  • Po tvom izboru pjesama i pjesnika, moglo bi se zaključiti da si ti romantik u duši. Jesam li u pravu?
  • (Smijeh) Vjerovatno da jesi. Kažu da su kod nas melanholika ta osjećanja jako izražena.
  • Ima li danas romantike i koliko je, zapravo, romantika bitna?
  • Mislim da je, nažalost, nema dovoljno. Kada za nekog čujem da je romantičan i da ima neke lijepe manire romantika, iznenadim se. Ne sviđa mi se što živimo u vremenu gdje se ne pišu pisma, ona prava romantična, gdje momci ne pjevaju serenade djevojkama ispod prozora pa ih onda zabrinute majka polivaju vodom, gdje je dosta vrijednosti izgubilo značaj, nema više onih romantičnih izjava ljubavi, citiranja i pisanja pjesama… Možda ja pretjerujem i tražim previše, ali zaista se nikad ne mogu pomiriti sa činjenicom da je viteštvo izumrlo i da djevojke nikad neće pisati i dobijati ljubavna pisma. Naprosto, ne želim da se zadovoljim porukom: „Eee. ajd na kafu“ i zamijenim je za jednu iskrenu i hrabru  izjavu osjećanja.
  • To je lijepo rečeno. Shvatamo da voliš da čitaš. A imaš li uopšte, pored svih obaveza u školi, vremena za čitanje?
  • Jako volim da čitam i trudim se da što više vremena koristim za ono što volim. Naravno, vremena nikad dosta.
  • Šta više voliš da čitaš – poeziju ili prozu?
  • To je takođe teško pitanje. Proza je zaista zanimljiva, nikad mi je nije dosta, ali mislim da poezija ipak ima više „onog nečeg“.
  • Marice, možemo reći da si ti i jedno čudo od djeteta. Kako uspijevaš da postigneš sve: i učenje, ne moramo da podsjećamo da si u osnovnoj školi bila učenica generacije, i druženje sa vršnjacima, i čitanje poezije?
  • (Smijeh) Prije svega hvala, ali zaista ne mislim da sam čudo. Samo je važno da se vrijeme pravilno rasporedi, kao i da imate prijatelje pune razumijevanja. U to ime – Božice, hvala što si uvijek bila najbolji mogući prijatelj i što si sve shvatala.
  • Čitaš li ovu našu rubriku? Kako ti se dopada?
  • Naravno, kad god stignem. Mislim da je ovo divan način upoznavanja ljudi sa poezijom, pružanja prilike da se izraze, ali i upoznaju jedni druge jer se dosta može saznati o nekome na osnovu njegovog ukusa.
  • Marice, hvala ti što si odvojila vrijeme i sa nama podijelile neke stvari o poeziji. Bilo mi je zadovoljstvo.
  • Hvala vama, zadovoljstvo je obostrano.

Rabindranat Tagore – „Čeznem da ti kažem“

Čeznem da ti kažem najdublje reči
koje ti imam reći;
ali se ne usuđujem,
strahujući da bi mi se mogla nasmejati.

Zato se smejem sam sebi i
odajem tajnu svoju u šali.
Olako uzimam bol svoj,
strahujući da bi to mogla ti učiniti.

Čeznem da ti kažem najvernije reči
koje ti imam reći;
ali se ne usuđujem,
strahujući da bi mogla posumnjati u njih.

Zato ih oblačim u nesitinu,
i govorim suprotno
onome što mislim.
Ostavljam bol svoj da izgleda glup,
strahujući da bi to mogla ti učiniti.

Čeznem da upotrebim najdragocenije reči
što imam za te;
ali se ne usuđujem,
strahujući da mi se neće vratiti istom merom.

Zato ti dajem ružna imena i hvalim se
svojom surovošću.
Zadajem ti bol, bojeći se
da nećeš nikada saznati šta je bol.

Čeznem da sedim nemo pored tebe;
ali se ne usuđujem,
jer bi mi inače srce iskočilo na usta.

Rabindranat TagoreZato brbljam i ćaskam olako,
i zatrpavam svoje srce rečima.
Grubo uzimam svoj bol, strahujući
da bi to mogla ti učiniti.

Čeznem da te ostavim zauvek,
ali se ne usuđujem;
strahujući da bi mogla otkriti
moj kukavičluk.

Zato ponosito dižem glavu
i dolazim veseo u tvoje društvo.
Neprekidne strele iz tvojih očiju
čine da je moj bol večito svež . .

Rabindranat Tagore – citat:

Nijedan narod ne može se spasiti sam, odvajajući se od drugih. Ili se spasavajmo zajedno ili zajedno propadnimo.