Oskar Davičo: Pjesnik snažnog i ekstatičnog tona

Na današnji dan 1909. godine rođen je Oskar Davičo, koji je između dva svjetska rata pripadao grupi ljevičarskih pisaca nadrealista.

Oskar Davičo je rođen u Šapcu, u jevrejskoj činovničkoj porodici.

Osnovnu školu je završio u Šapcu, da bi potom postao đak gimnazije. Školovanje u višim gimnazijskim razredima nastavio je u Prvoj beogradskoj gimnaziji. Dotle primjeran đak, iznenada je, u šestom razredu, bio isključen iz gimnazije. Profesoru jugoslovenske književnosti došao je do ruke časopis ‘Okno’, čiji je jedini broj Oskar Davičo izdao zajedno sa školskim drugovima. Profesoru je zapao za oko Davičov prilog u kome se pita „na koga je ličio bog ako je stvorio po svom obličju čovjeka…“ Mladalačko filozofiranje koštalo ga je isključenja iz škole, ali se ono pokazalo kontraproduktivnim – kad su njegovi drugovi završili sedmi razred, Davičo je, 1926. godine, privatno već položio i sedmi i osmi i stekao matursko svjedočanstvo sa 17 godina.

Oskar Davičo je pjesnik dosljedan svome shvatanju poezije i književnosti uopšte. Njegovao je originalnu poeziju snažnog i ekstatičnog tona i živog, razbokorenog, metaforičkog jezika. Njegova poezija je od početka do kraja ostala posebna, originalna i moderna. Da bude pjesnik među najboljim pjesnicima Oskaru Daviču su dovoljne dvije pjesme: ‘Srbija’, nadahnuta, topla poema domovini, i ‘Han’a, koja ide u red najljepšnih ljubavnih pjesama našega jezika,

Kao romansijer, Oskar Davičo je svojim prvim romanom ‘Pesma’ označio nove puteve srpske proze. Davičov roman uvodi postupke modernog psihološkog romana, direktni unutrašnji monolog, tok svijesti, esejizam. Lirsko je prisutno u unutrašnjim monolozima, deskriitivaim i narativnim pasažima, pa je s razlogom ovaj roman svrstan u poetske romane.

Oskar Davičo je dobio veliki broj književnih nagrada, među njima i NIN-ovu nagradu za najbolji roman godine, tri puta (1956, 1963. i 1964.). Odlikovan je i Ordenom junaka socijalističkog rada.

„Ljubav“

Da li si, sestro, rasla na livadi
s vetrom koji se mlad zamrsi u cveće
pa ti je lice kao da ga gladi
krilom senke leptir što u snu proleće.
Da li si, sestro, rasla kraj žala
pa su ti očii šumne kao more,
pa su ti dojke kao dva vala
što se igranja ne umore.
Ili si došla iz toplih ruda,
iz bakarnih žila, iz tamne lave
pa ti je glas tunel pun čuda
a suza tela, nemir poplave.
Ili si rasla međ peskom zlata,
na dnu reke, u korenju vode
pa su ti ruke oko mog vrata,
dva mala izvora žedna slobode.

„Ćelija“

Ćelija smradna, ćelija gadna.
Majko, majčice draga,
tvoja draganja, nežnog majkanja
željan sam. Izdaje snaga.
O, majko, muke. Ako me ruke
tvoje mrtvoga prime,
Hoće li suze, pasti na uze,
Hoćeš li reći: Sine?
– Sine, kuni me. Skote živote,
uze mi sve moje drago.
Možda je krao, možda je klao,
ipak, moje je blago.
Ne, nisam krao, ja nisam klao,
za slobodu ja sam bio,
za slobodu veću, za ljudsku sreću
za život o kom sam snio.
Za život mio o kom sam snio
u borbi ja sam pao,
za bolji život crni se život,
za život, život sam dao.