Katanci sa Mosta ljubavi u Vrnjačkoj Banji biće istopljeni

Most ljubavi je najpoznatiji most u Vrnjačkoj Banji i jedan od najpoznatijih mostova u Srbiji, most za koji su čuli čak i oni koji nikad nisu bili u banji, mjesto gdje zaljubljeni parovi „zaključavaju“ svoju ljubav katancem, a potom ključ bacaju u rijeku.

A kako je sve počelo?

U osvit Prvog svjetskog rata, zavoljeli su se učiteljica Nada i oficir Relja. Bila je to ljubav o kojoj su svi pričali i koja je privlačila pažnju svih stanovnika. Ali, došao je rat sa svim užasima koje sa sobom nosi, a Relja odlazi u Grčku na ratište. Odlazi da se više nikad ne vrati, ali ne zato što je nastradao već zato što se zaljubio u prelijepu Grkinju, zbog koje raskida zaruke sa Nadom. O njegovoj daljoj sudbini legenda ne kazuje ništa, ali zato Nadinu sudbinu znaju svi u Vrnjačkoj Banji – zbog prevelike tuge ona je svakim danom kopnila i naposlijetku je umrla, mlada i nesrećna.

Mladi, potreseni Nadinom sudbinom, u želji da sačuvaju svoju ljubav, na katance ispisuju svoja imena i imena voljenih i vezuju za ogradu mosta, koji je upravo i bio omiljeno sastajalište Nade i Relje, a ključeve simbolično bacaju u rijeku.

Sada će svi katanci, godinama i decenijama skupljani, biti istopljeni i od njih će biti izlivena bista Desanki desanka maksimovicMaksimović, koja je, pri jednoj od mnogih posjeta Vrnjačkoj Banji, saznala za Nadinu i Reljinu priču i inspirisana njome napisala je jednu od svojih najljepših ljubavnih pjesama „Molitva za ljubav“.

Ova priča tako nije zaboravljena, a da bi produžili njen život mladi su nastavili tradiciju „vezivanja“ svoje ljubavi, a most nazvali Most ljubavi.

Katanci će sada biti pokupljeni i istopljeni, ali to nipošto ne znači da mladi više neće moći „vezivati“ svoju ljubav, tradicija se i dalje nastavlja, a ko zna, kad se nakupi dovoljan broj katanaca čiju ćemo bistu tada moći vidjeti u Vrnjačkoj Banji.

Molitva za ljubav, Desanka Maksimović

Brzo kao kratkovecne cveca liske
i ova ljubav stace da se kruni i drobi:
žedan je zaborava tamni vir.
O, bože, drugi ti se mole za srecu i mir,
a ja: sacuvaj u srcu mom, zarobi,
jucerašnjeg dana nestalni pram.

Zaklopi dušu moju sad ko zlatnu
skrinju, nacini je ljubavi hram.
O, duša moja ne moli srecu za se –
sve dosadašnje radosti nek se snište –
ali pobožno ona od tebe ište
da dan se ovaj od strašnog brodoloma spase.

Bez pomoci tvoje povenuce sve brzo
kao bulka u zrelome žitu i lanu.
O, bože ne molim za srecu, za radost, za
slast.

Da bol ovaj ne umre, mene je strah;
da oganj sveti što u meni planu
ne sagori iznenadno u prah,
ne razbukti se prekonoc u strast.