Kako su nastali kišobrani

Jesen je, obično, vrijeme kada se sjetimo da po kući potražimo svoj kišobran. Naravno, jer nam treba. Nekada modni dodatak, danas je potreba.

Kišobran se prvi put pojavio na pobjedničkom spomeniku Saragonu, caru Akada, iz oko 2400. godine prije naše ere. Ideja o suncobranu proširila se iz Iraka na zapad po cijelom Mediteranu, pa su suncobrani prikazani i na mikenskoj grnčariji hiljadu godina kasnije.

Preteču današnjeg kišobrana, koji štiti i od sunca i od kiše, dugujemo Kinezima. Ovi rani primjerci bili su od svile i mogli su da zaštite otmjene putnike od iznenadne kiše, ali je kišobran u doslovnom značenju te riječi proizvod dinastije Vei. On je bio napravljen od teškog, nauljenog dudovog papira i mogao je da zaštiti od svakog vremena. Car je imao crveni i žuti kišobran, dok su podanici morali da se zadovolje onim plavim. Sklopivi kišobran, takozvani parapluie brisé, početkom 18. vijeka izumio je Jean Marius.

I dok su nekada kišobrane posjedovali samo privilegovani, danas je slika sasvim drugačija. Kišobran je sve, samo ne luksuz. U Banjaluci više i ne postoje kišobrandžije, ljudi koji su išli od vrata do vrata i nudili uslugu popravke ove naprave. I to za malo novca, na kućnom pragu. Već duži niz godina pokvarene kišobrane ljudi zamjenjuju novim, i ne trudeći se da ih popravljaju. Kažu da je jeftinije kupiti novi nego popraviti stari.

Veliki, mali, crveni, plavi, ženski, muški, dječji… kad počne da pljušti snalazi se kako ko zna i umije. Ako niste znali, u Japanu postoji automat za kišobrane. Za pristojnu svotu novca u svakom trenutku možete dobiti novi kišobran i da vas zbog toga što ga niste ponijeli od kuće ne boli glava, odnosno da vam ne kisne! Ali ako spadate u romantičare, onda vam preporučujemo da kišobrane ne tražite po automatima nego kod srodne duše te zajedno uljepšate kišne jesenje dane.