Pazi poezija! sa Željanom Pjevalicom (Branko Miljković – „Uzalud je budim“)

Željana Pjevalica

„Pazi poezija!“ je naša rubrika u kojoj vam prenosimo razmišljanja ljudi po pitanju poezije. Razgovaramo sa onima (možete se i vi prijaviti) koji žele reći riječ-dvije na ovu temu, bez obzira na profesiju kojom se bave i bez obzira gdje žive. U ovom našem pokušaju, trudimo se da vam približimo ljepote i čari poezije, kako bismo vas zainteresovali da i sami počnete, ili nastavite sa čitanjem poezije u slučaju da ste poeziju privremeno zanemarili. Svakog sagovornika pitamo za omiljenu pjesmu i pjesnika, kao i za objašnjenje razloga zašto im se sviđa njihova omiljena pjesma.

Sagovornike pitamo i da nam objasne svoje viđenje značaja poezije.

U ovom izdanju rubrike razgovarali smo sa Željanom Pjevalicom, koja je primjer kako se uvijek može pronaći vremena za lijepu pisanu riječ.

  • Željana, koja je Vaša omiljena pjesma?
  • Imam više omiljenih pjesama. Uglavnom su mi omiljene pjesme Desanke Maksimović, od Sergeja Jesenjima, možda od Vesne Parun. Uglavnom, da kažem, naših domaćih pjesnika. Ako moram da izaberem, možda bih izabrala „Uzalud je budim“ od Branka Miljkovića.
  • A zašo baš ta pjesma?
  • Rekla sam da imam više omiljenih pjesama, ali uglavnom volim pjesme koje imaju u sebi osjećanja. Nekako mi je ta pjesma vrlo osjećajna i nešto što me, možda, podsjeća na gimnaziju.
  • A šta, inače, mislite o poeziji? Da li je bitna za svakog čovjeka?
  • Naravno da je bitna, samo što je, u posljednje vrijeme poezija, da tako kažem, zaboravljena, degradirana. Uopšte književnost, a pogotovu poezija. Naravno da je poezija jako bitna za ukupni psihički razvoj čovjeka.
  • U današnje vrijeme, kad se jako brzo živi, pronalazite li vremena da čitate poeziju, prozu, bilo šta?
  • Ja pronalazim. Stvarno volim da čitam i čitam često.
  • Kad želite da se odmorite, uz šta se najbolje odmarate?
  • To zavisi gdje čitam – da li čitam na plaži ili čitam kući ili čitam pred spavanje, ali, uglavnom je to neka beletristika; volim i klasike da čitam, ponovo da ih čitam. Uglavnom je to to.
  • Ako bismo htjeli sada da pošaljemo poruku mladim ljudima, šta bismo im rekli zašto je čitanje imperativ, zašto je vrlo bitno u životu?
  • Prije svega je bitno zbog toga što se tako razvija vokabular. Jednostavno se razvija ličnost. Bez čitanja ne možemo reći da smo obrazovani – ako ne čitamo i stalno ne čitamo. Bez obzira šta smo formalno i neformalno zabršili, ukoliko ne čitamo, zaostajemo iza tokova. Naravno, još svašta nešto je potrebno, ali mislim da je čitanje ovdje najvažnije. Prije svega, razvija komunikacijeske vještine.
  • Kada se nađete u društvu svojih prijatelja, poznanika, da li se ikada razgovarao o piscima, o romanima?
  • Zavisi sa kojim prijateljima razgovaram, ali, uglavnom je to jedna od tema sa onim dugogodišnjim prijateljima.
  • Ako možete za kraj da nam kažete koliko su bitni ovakvi razgovori, ovakve rubrike uopšteno, i za poeziju i za književnost, ali i za ljude, za narod?
  • Jako je bitno. Ne mogu reći da me je iznenadilo kad ste me pozvali ovim povodom, jer znam kako Vi radite, ali, eto, nisam znala da imate ovu rubriku i stvarno sam oduševljena. Vjerovatno nikad nisam slušala Vaš radio kad ide ova rubrika i, zaista, sve čestitke za ovo. Možda se to ne prati toliko, ali, nekako, mediji, pored informativnog, treba da imaju i edukativni karakter i, stvarno, svaka Vam čast za ovu rubriku.
  • Na kraju bih Vam se zahvalio što ste pristali da učestvujete i da nam objasnite šta poezija Vama predstavlja.
  • Hvala Vama.

Branko Miljković – „Uzalud je budim“

Budim je zbog sunca
koje objašnjava sebe biljkama
zbog neba razapetog između prstiju
budim je zbog reći
koje peku grlo, volim je ušima
treba ići do kraja sveta
i naći rosu na travi
budim je zbog dalekih stvari
koje liće na ove ovde
zbog ljudi koji bez ćela
i imena prolaze ulicom
zbog anonimnih reći, trgova
budim je zbog manufakturnih pejzaža,
javnih parkova
budim je zbog ove naše planete
koja će možda biti mina
u raskrvavljenom nebu
zbog osmeha u kamenu
drugova zaspalih između dve bitke
kada nebo nije bilo više
veliki kavez za ptice nego aerodrom
moja ljubav puna drugih
je deo zore koju budim
budim je zbog zore, zbog ljubavi,
zbog sebe, zbog drugih
budim je, mada je to uzaludnije
negoli dozivati pticu zauvek sletelu

Sigurno je rekla: neka me traži
i vidi da me nema
ta žena sa rukama deteta,
koju volim
to dete koje je zaspalo
ne obrisavši suze koje budim
uzalud, uzalud, uzalud
uzalud je budim
jer će se probuditi
drukčija i nova,
uzalud je budim
jer njena usta
neće moći da joj kažu
uzalud je budim
ti znaš, voda protiče,
ali ne kaže ništa
uzalud je budim
treba obećati izgubljenom imenu
nečije lice u pesku
ako nije tako odsecite mi ruke
i pretvorite me u kamen
Sam u snu svome-ko će da me spasi!
Od svega malo pepela u rukama
Za buđenje mi osta kad ugasi
Krv moja ime što ga rekoh mukama.
Krv moja ima ime jednog cveta,
Da uzberem to ime u sleđenoj krvi hoću
Za nju što kroz moje užase mirno šeta,
Kad zveri beže zle u naše reći noću.
Te zvezde-s njima ko i bez njih noć.
O kulo snage gde je plavi dan
Stvar svaka kada ima lekovitu moć
I kad se rađa smisao umire mi san.
U vazduhu kad se putevi produže
Za mirise i anđeli da prođu!
Pred kapijom sam koju crvi glođu
Za zlatno groblje gde se sahranjuju ruže

Branko Miljković – citat:

Uzmite šaku svežeg pepela ili bilo čega što je prošlo i videćete da je to još uvek vatra ili da to može biti.

branko miljkovic

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *