Pazi poezija! sa Valentinom Gagić (Desanka Maksimović – „Krvava bajka“)

Valentina Gagić„Pazi poezija!“ je naša rubrika u kojoj vam prenosimo razmišljanja ljudi po pitanju poezije. Razgovaramo sa onima (možete se i vi prijaviti) koji žele reći riječ-dvije na ovu temu, bez obzira na profesiju kojom se bave i bez obzira gdje žive. U ovom našem pokušaju, trudimo se da vam približimo ljepote i čari poezije, kako bismo vas zainteresovali da i sami počnete, ili nastavite sa čitanjem poezije u slučaju da ste poeziju privremeno zanemarili. Svakog sagovornika pitamo za omiljenu pjesmu i pjesnika, kao i za objašnjenje razloga zašto im se sviđa njihova omiljena pjesma. Sagovornike pitamo i da nam objasne svoje viđenje značaja poezije.

Danas razgovaramo sa Valentinom Gagić, koja poeziju voli svim srcem.

  • Pred nama je još jedna rubrika „Pazi poezija“. Naša današnja gošća, koja će govoriti o poeziji i o svojim shvatanjima poezije, je Valentina Gagić. Dobro došla, Valentina.
  • Hvala na pozivu i drago mi je da imam priliku da razgovaramo o ovoj veoma interesantnoj i značajnoj temi.
  • Naša emisija je koncipirana tako da počinjemo jednim pitanjem, samo je jedno standardno pitanje, a to je – Koja je omiljena pjesma i pjesnik?
  • Moram krenuti malo opštirnije u vezi sa poezijom uopšte. Nekada sam mnogo više čitala, bavila se poezijom, u nekim trenucima čak i pisala, ali evo, nekako nas vrijeme odvuče, pa ponovo vrati tome. Kada ste me pozvali da budem gost u ovoj Vašoj rubrici, brzo sam prelistala po svojim nekim uspomenama i definitivno ću reći da je moja najdraža pjesnikinja Desanka Maksimović. A što se tiče pjesme, veoma mi je teško odlučiti se za samo jednu, ali evo, neka to bude „Krvava bajka“ Desanke Maksimović.
  • Zašto je Vaš izbor baš „Krvava bajka“?
  • Ta pjesma je nekako ostvaila dubok trag u najranijem djetinjstvu još kad smo učili u osnovnoj školi. Mislim da je to bio neki presudan trenutak u mom životu, trenutak kada sam shvatila koliko je zlo rat i koliko zla ljudi mogu nanijeti jedni drugima. Sjećam se da tad kad smo učili zaista nisam mogla razumjeti  kompletnu sliku i opis koji ta pjesma sadrži u sebi, smatrajući da zlo tolikih razmjera prosto ljudski um ne može ni da zam,isli, a kamoli realizuje. Nažalost, imali smo situaciju da smo se ‘Krvave bajke’ prisjetili, da su nam se ‘Krvave bajke’ dešavale u prethodnom ratu u BiH, i da ‘Kravev bajke’ još uvijek žive. Samo kad mislim na tu pjesmu, toliko je to potresno da želim da utisak koji je ona tada ostavila ne mene i kroz čitav život, da takav utisak ostavi i na neke nove genracije, da se iz tih i takvih pjesama i priča uče lekcije i da se učiti biti bolji čovjek.
  • Pomenuli ste da imate mnogo pjesama koje su Vam drage. Koje su te ostale pjesme?
  • Svi preferiramo nekako više tu ljubavnu poeziju, tako da neminovno moram pomenuti Desankine ljubavne pjesme, „Naša tajna“, „Strepnja“ i mnoge druge koje je ona pisala, onako protkane nekom čistom emocijom i strašću, kako je to samo Desanka znala. Ono što bih voljela istaći jeste da, pored Desanke Maksimović i recimo tih nekih naših klasika kao što je Mika Antić i drugi pjesnici koji su nam ostavili veliko bogatstvo kroz poeziju, jako volim da čitam neke mlade pisce, ljude koje poznajem, koje se kroz poeziju zaista bave nekim društvenim problemima i ne mogu da ne pomenem Amelu Mustafić ili Marka Milovanovića, čije radove zaista rado čitam i sa divljenjem pratim na koji način se oni bave nekim društvenim pojavama i nekim anomalijama današnjeg društva i kako se oni upravo kroz poeziju sve ljude lijepo usmjeravaju.
  • Ima li poezija potrebnu snagu da mijenja i promijeni svijet i da nam se ‘Krvave bajke’ više ne događaju?
  • Mislim da poezija ima veliku snagu, ali nažalost, zlo i dalje dominira.
  • Ja ću vam reći kakvu refleksiju na mene ima poezija. Već sam spomenula da sam se znala udaljiti od poezije, da sam sam znala zaboraviti uzeti knjigu u ruke, ali zahvaljujući mojim prijateljima, ljudima s kojim dijelim životni prostor, stalno sam se vraćala na lijepu riječ poezije. Kad je željela da me motiviše, moja prijateljica Eni, znala mi je često poslati poruku i kroz poeziju mi ukazivala koliko smo mi hrabre, koliko su naše odluke nama važne, a s druge strane, kroz te poruke mi je otkrivala da i ona sama piše pjesme i, kroz našu prepisku, podijelila je sa mnom nekoliko sjajnih pjesama. Prilikom naših zajedničkih, mirovnih aktivnosti, jedan naš prijatelj nas je podsjetio na Kiplingovu pjesmu „Ako“. Ta pjesma mi je, takođe, jedna od omiljenih i toplo je preporučujem vašim  čitaocima.
  • Kad je poezija u pitanju, kakav je aktuelni trenutak u našem društvu?
  • Nije to ni približno na nivou na kojem bi trebalo biti, kad je, uopšteno, kultura u pitanju. Mislim da je to jedna velika borba dobra i zla. Poezija je prilično zapostavljena, kao i ti sjajni ljudi koji se bave poezijom. Ali, mislim da je poezija takva da ona, jednostavno, teče venama. Kome se jednom uvuče pod kožu, tamo ostaje zauvijek.
  • Ja bih dodao da je šteta trenutno u takvom stanju u kakvom jeste, jer naši ljudi u sebi imaju usađen osjećaj za poeziju. Mislim da u našem društvu nema osobe koja bar nekad nije pokušala pisati poeziju i koja nešto nije napisala.
  • Jeste, to je jako zanimljivo. To što vi radite i što dajete život poeziji i što nas motivišete da razmišljamo o tome je jako značajno, ali, evo, ja sam se upravo vratila u svoju prošlost, u svoje mladalačke dane kada sam pisal pjesme; to je odlično radila i moja kćerka i to je ostalo u koricama naših uspomena. Slažem se da smo talentovani da svoje emocije prenesemo na papir, nego da ih usmeno prenosimo. Možda je to neki lakši način.
  • Još samo jedno pitanje za kraj. Zašto više ne pišeš poeziju?
  • Ne znam, ne znam (duboki uzdah). Inače volim da pišem, volim da svoja razmišljanja stavim u tekstualnu formu, ali, otkud znam, život, vrijeme, ne znam šta je, je pobijedilo u toj trci s poezijom. Mislim da postoje velike šanse da se vratim pisanju – ne znam sad u kojoj će to biti formi i da li će to biti poezija, ali, u svakom slučaju, želim da saberem svoje misli na jedno mjesto.
  • Lagao sam maloprije kada sam rekao da imam još samo jedno pitanje, ovo je sad stvarno posljednje pitanje. Zapravo to i nije pitanje, nego molba za poruku našim čitaocima koji vole, a i onima koji ne vole poeziju.
  • Želim da pronađete sebe u jednom zarezu najljepše pjesme.
  • Hvala što si bila naš gost. Mnogo sreće i uspjeha ti želimo.
  • Hvala vama. Meni je, zaista, bilo zadovoljstvo. Sa velikom dozom, da kažem strepnje, krenula sam na ovaj razgovor, smatrajući se priviligovanim da uopšte govorim o ovim temama.

 

Desanka Maksimović – „Krvava bajka“

 

Bilo je to u nekoj zemlji seljaka
na brdovitom Balkanu,
umrla je mučeničkom smrću
četa đaka
u jednom danu.

Iste su godine
svi bili rođeni,
isto su im tekli školski dani,
na iste svečanosti
zajedno su vođeni,
od istih bolesti svi pelcovani
i svi umrli u istom danu.

Bilo je to u nekoj zemlji seljaka
na brdovitom Balkanu
umrla je junačkom smrću
četa đaka
u istom danu.

A pedeset i pet minuta
pre smrtnog trena
sedela je u đačkoj klupi
četa malena
i iste zadatke teške
rešavala: koliko može
putnik ako ide peške…
i tako redom.

Misli su im bile pune
i po sveskama u školskoj torbi
besmislenih ležalo je bezbroj
petica i dvojki.
Pregršt istih snova
i istih tajni
rodoljubivih i ljubavnih
stiskali su u dnu džepova.
I činilo se svakom
da će dugo
da će vrlo dugo
trčati ispod svoda plava
dok sve zadatke na svetu
ne posvršava.

Bilo je to u nekoj zemlji seljaka
na brdovitom Balkanu
umrla je junačkom smrću
četa đaka
u istom danu.

Dečaka redovi celi
uzeli se za ruke
i sa školskog zadnjeg časa
na streljanje pošli mirno
kao da smrt nije ništa.

Drugova redovi celi
istog časa se uzneli
do večnog boravišta.

 

Desanka Maksimović – citat:

U mom srcu svemoćna je ova misao, ona zbilje pretvara u čarolije

desanka maksimovic