Pazi poezija! sa Radetom Pisarićem (Dobriša Cesarić – „Balada iz predgrađa“)

Rade Pisarić„Pazi poezija!“ je naša rubrika u kojoj vam prenosimo razmišljanja ljudi po pitanju poezije. Razgovaramo sa onima (možete se i vi prijaviti) koji žele reći riječ-dvije na ovu temu, bez obzira na profesiju kojom se bave i bez obzira gdje žive. U ovom našem pokušaju, trudimo se da vam približimo ljepote i čari poezije, kako bismo vas zainteresovali da i sami počnete, ili nastavite sa čitanjem poezije u slučaju da ste poeziju privremeno zanemarili. Svakog sagovornika pitamo za omiljenu pjesmu i pjesnika, kao i za objašnjenje razloga zašto im se sviđa njihova omiljena pjesma. Sagovornike pitamo i da nam objasne svoje viđenje značaja poezije.

U ovom izdranju rubrike razgovarali smo sa Radetom Pisarićem, profesorom, pjesnikom, književnikom, jednom rječju, čovjekom koji živi za umjetnost, posebno za poeziju.

  • Profesore, dobro došli u našu rubriku.
  • Hvala Vam i bolje Vas našao.
  • Koja je Vaša omiljena pjesma i ko je Vaš omiljeni pjesnik?
  • Moja omiljena pjesma je „Balada iz predgrađa“ Dobriše Cesarića, a pjesnika ima više. Rakić je jedan od onih koje sam najčešće čitao u mladosti i u svojim srednjim godinama. Danas se malo manje čita – vid više nije kao nekad, ali pročita se koliko se može, najviše savremene pjesnike i, naravno, kada imam priliku poslušam neke od njih i uživo kada gostuju u gradu.
  • Zašto ste izabrali baš „Baladu“?
  • Ona je posebno nadrealna. Ima posebnu stilsku figuru koja meni prija, toplinu. U njoj je kazano sve ono što smo svi mi u mladosti prošli. Na primjer, samo prvih par stihova:

I lije na uglu petrolejska lampa
Svjetlost crvenkastožut
Na debelo blato kraj staroga plota
I dvije, tri cigle na putu…

  • ovo je, po meni, u kontekstu koji sam spomenuo, jedna potpuno zaokružena cjelina.
  • Kad Vi pišete poeziju, da li pokušavate da bar „ličite“ na neke uzore?
  • Nemam uzore. Jednostavno, svi su oni, na neki način, ostavili neki trag u meni, koliko je to bilo moguće, koliko sam ja to bio spreman da primim, prihvatim. A ja sam pokušao da sve to skupim u jednu cjelinu i da probam izgraditi nekakav svoj stil, neki svoj pravac, neki svoj smjer. Da li sam u tome spio? To će moći procijeniti oni koji budu čitali. Moći će reći da je to to ili da nije dobro.
  • Dobro, ali bitno je i šta Vi za sebe sami kažete, šta osjećate.
  • Ja osjećam da bi to mogla biti jedna kompletirana cjelina, da nekim stilom i oblikom kažem smisao, trajanja i, naravno, nestajanja. To barem pokušavam.
  • Koliko sam upoznat, očigledno je da su i Vaša poezija, a i Vaša proza prožete porukama. Znači, Vi, ipak, želite da utičete na ljude, da utičete na svijet. Mislite li da možete uspjeti u tome metodama koje su Vam dostupne, umjetnošću, poezijom, prozom?
  • U svakom slučaju, pisati a ništa ne poručiti, ništa ne reći, ništa ne kritikovati, ništa ne obilježiti, nije smisao bilo kojeg pisanja. Probati da se nešto mijenja, da se na nešto ukaže, da se nešto popravi je, zaista, zadovoljstvo, koje bi svaki čovjek trebao da ima. Kad učiš đaka da uradi nešto kako valja je jedna borba, koja nekad može biti i zaludna, ali je borba. Tražiš da on napravi nešto što bi trebalo biti neka vrijednost. Ako pjesma, priča ili roman pomjere neku stvar djelić milimetra ili nekoga ko odlučuje o svima nama „zagolica“, pa i to nije malo.
  • Znači, borba je cilj?
  • Da, u svakom slučaju. Borba je osnovni motiv koji me drži u ovoj priči, da pokušavam nešto napisati, nešto stvoriti, nešto kazati.
  • U čemu pronalazite inspiraciju?
  • Inspiracija je, bukvalno, u svemu oko nas: u svakom trenutku, u svakom razgovoru, počev od djece, starijeg okruženja, slušanju ljudi na ulicii, televizija, radio, sve u čemu se mogu vidjeti neki problemi, činjenice sa kojima se možeš složiti ili ne složiti, ali ih obilježiti, u svakom slučaju, nije loše.
  • Ispravite me ako griješim, ali vi pronalazite inspiraciju u svakoj sekundi života?
  • Trudim se, ništa drugo. Samo se trudim, a vidjećemo da li sam uspio. Onaj ko bude čitao procjeniće. Ako se ne pronađe – promašio sam temu. Ali se nadam da će većina nešto prepoznati.
  • Šta više volite da pišete: poeziju ili prozu?
  • Poeziju više volim. S njom sam i počeo poslije rata. To mi je forma u kojoj mogu probati sa malo riječi „ubosti“ mnogo stvari. To, čini mi se, postaje najveća vještina. Sa mnogo riječi nešto kazati je, možda, i jednostavno, ali sa malo riječi kazati veliku priču je, pomalo, i zagonetna, velika vještina. E, sad, koliko se u tome uspijeva, to ne odlučujem ja. Ja samo mogu nešto uraditi, a drugi će procjeniti i odlučiti da li sam ja to „zaokružio“ ili sam ostavio „kuso“.
  • A zašto ste Vi toliko skromni?
  • Nisam skroman. Jednostavno tako razmišljam. To je neka moja filozofija s kojom se suočavam, evo, ovdje, sa ovim drugarima s kojim radim. Imamo uvijek neku priču, otvorene teme, sa kojima se složim ili ne složim. Koliko toga uđe u priče, to je relativno, ali neki trag ostaje sigurno.
  • E sad bih i Vas pitao nešto što pokušavam razriješiti kroz razgovore sa ljudima u okviru ove rubrike. Poezija, aktuelni trenutak ili ona „bivša vremena“, naprimjer Jesenjina i Majakovskog. Može li se to porediti, je li bilo bolje nekada, ili je bolje danas? Možda je prije bilo zastupljenije, a danas kvalitetnije? Ne znam, to je ono što pokušavam da saznam kroz ove razgovore.
  • Svako vrijeme ima svoju poentu, neku svoju romantiku. I u ovo vrijeme se piše o romantici, o satiri, o ironiji, o sarkazmu… pisalo se i onda. Samo su, u ono vrijeme, bili neki drugi, njihovi problemi, teme i interesovanja. Danas imamo nešto novo, ali sadržaji su manje-više slični, ali na različit način obrađeni. Od praistorije do danas život je sličan, ali su interesovanja malo drugačija. Život je dinamičniji, a možda i nije dinamičniji, ali ga mi, vjerovatno, tako prepoznajemo.
  • Meni se čini da je to, nekako, prije bilo kvalitetnije, sa više ljudi koji su i pisali i čitali poeziju – da je to bilo osjećajnije, ili sam samo nostalgičar.
  • Možda je to djelimično i tačno. Tačno u tom kontekstu što nije bilo interneta, silnih televizijskih programa, bezbroj kanala. Nekad ste imali dva kanala na televiziji i ako nema ništa vi isključite televizor. A sad na pedeset kanala uvijek nađete nešto, pa ne čitate. Lakše se protrači vrijeme danas, a onda je bilo više vremena za čitanje i „druženje“ sa knjigom.
  • Nakon što smo iskritikovali moderne tehnologije, moram da Vas pitam da li mislite da ćemo možda i nešto kvalitetno dobiti od tehnologije kad je u pitanju umjetnost. Možda ćemo dobiti računarske programe koji pišu poeziju. Šta mislite da li će to nekad biti moguće?
  • Vjerujem da neće. Pitanje je da li emocija može da „uđe“ u program, da li je roboti mogu proizvesti. Ono što je sigurno jeste da nam tehnologija omogućava da lakše pišemo, da lakše kombinujemo, da provjerimo nešto, ako griješimo, dnosno da lakše dolazimo do napisanog teksta. Vjerovatno se i Vi sjećate one „Olimpija“ mašina, koja kad „gruneš“ slovo i kad promašiš kažeš: „ne mogu više, drugi ću dan“. Tehnologija nije ništa drugo nego nešto sa čim živimo, nešto što nam olakšava i uljepšava život, omogućava nam bržu komunikaciju. Evo, Vi i ja imamo telefone, pa smo uspostaviti kontakt i saradnju i vjerovatno ćemo ubuduće neuporedivo lakše komunicirati i lakše širiti ono što smo uradili.
  • Ovaj razgovor se polako bliži kraju, hoćete li nam reći na čemu trenutno radite?
  • Trenutno pripremam drugu knjigu koja se sastoji od tridesetak priča, dvije monodrame, jedne drame i pedesetak pjesama. Tu knjigu sam nazvao „Tragom rasutih bisera“, baš zato što ne znam šta će od toga biti biser i da li nešto biti biser. Ali, ja ću ići tim tragom pa ćemo vidjeti šta će od svega biti.
  • Ali, ako Vi smatrate da su to biseri, onda to oni zaista i jesu.
  • To ipak odlučuju drugi. Ja samo mogu da pomislim, da vjerujem da će nešto od toga biti biser, a drugi će reći da li je ili nije.
  • Ja sam uvjeren da će biti. Mnogo Vam hvala što ste pristali za ovaj razgovor i što ste nam pomogli da malo proširimo riječ i svijest o poeziji.
  • Hvala i Vama. Bilo mi je zadovoljstvo i nadam se da ćemo još komunicirati.

 

Dobriša Cesarić – „Balada iz predgrađa“

…I lije na uglu petrolejska lampa
Svjetlost crvenkastožut
Na debelo blato kraj staroga plota
I dvije, tri cigle na putu.

I uvijek ista sirotinja uđe
U njezinu svjetlost iz mraka,
I s licem na kojem su obično brige
Pređe je u par koraka.

A jedne večeri nekoga nema,
A mor’o bi proć;
I lampa gori,
I gori u magli,
I vec je noć.

I nema ga sutra, ni prekosutra ne,
I vele da bolestan leži,
I nema ga mjesec, i nema ga dva,
I zima je već,
I sniježi…

A prolaze kao i dosada ljudi,
I maj već miriše –
A njega nema, i nema, i nema,
I nema ga više…

I lije na uglu petrolejska lampa
Svjetlost crvenkastožutu
Na debelo blato kraj staroga plota
I dvije, tri cigle na putu.

 

Dobriša Cesarić – citat:

Alkohol ubija … znamo, o znamo, znamo da alkohol škodi, no rakije, rakije, rakije amo, jer utjehe nema u vodi.

Dobriša Cesarić