Pazi poezija! sa Predragom Petrovićem (Branko Čučak – „Gologlav sred miješanih kapa“)

Predrag Petrović u rubrici "Pazi poezija!"„Pazi poezija!“ je naša rubrika u kojoj vam prenosimo razmišljanja ljudi po pitanju poezije. Razgovaramo sa onima (možete se i vi prijaviti) koji žele reći riječ-dvije na ovu temu, bez obzira na profesiju kojom se bave i bez obzira gdje žive. U ovom našem pokušaju, trudimo se da vam približimo ljepote i čari poezije, kako bismo vas zainteresovali da i sami počnete, ili nastavite sa čitanjem poezije u slučaju da ste poeziju privremeno zanemarili. Svakog sagovornika pitamo za omiljenu pjesmu i pjesnika, kao i za objašnjenje razloga zašto im se sviđa njihova omiljena pjesma.

Sagovornike pitamo i da nam objasne svoje viđenje značaja poezije.

U ovom izdanju rubrike razgovarali smo sa Predragom Petrovićem, čovjekom koji obožava pisanu riječ, a koji je u mladosti i sam bio autor.

  • Peđa, odmah ću na početku pitati koja ti je omiljena pjesma i ko ti je omiljeni pjesnik?
  • Pa, ima ih više. Imam nekakav utisak da je generacija kojoj pripadam, generacija koja je imala priliku, ne samo da čita poeziju, nego i da je široko konzumira i kroz ostale medije. Ono na čemu sam ja odrastao je neka sarajevska pop-rock muzika Tvorac čitave te škole je bio pokojni Duško Trifunović i on je jedan od mojih omiljenih pjesnika. Sem Duška Trifunovića, od tih nekih sarajevskih pjesnika drag mi je još i Branko Čučak, jedan od pjesnika za kojeg se manje zna, a i ja sam, potpuno slučajno, „natrčao“ na njega davnih osamdesetih godina, kada sam u knjižari, kupujući neke udžbenike, sasvim slučajno vidio zbirku pjesama Branka Čučka. Ono što me je kod njega privuklo je njegov specifičan stil pisanja, koji je u poeziji nešto što bi u proznom pisanju ekvivalent bio pisanje Darija Džamonje, sarajevskog pisca.
  • Ali, nisi mi rekao koja ti je omiljena pjesma?
  • Omiljena pjesma  Branka Čučka bi bila pjesma „Gologlav sred miješanih kapa“. To je jedna od pjesama kojom me je kupio i poslije sam pratio njegov rad onoliko koliko sam bio u mogućnosti.
  • E, sad, maločas si rekao nešto zanimljivo – da si u vrijeme svog odrastanja imao priliku da se susrećeš sa poezijom, za razliku od današnjih naraštaja. Šta misliš zašto je to tako?
  • Na početku sam rekao da smo se mi, nekako, kroz muziku susretali sa poezijom. Dakle, čitav niz tadašnjih tekstopisaca su, zapravo, vrlo ozbiljne poete. Ja sam to shvatio tek kasnije. U to vrijeme, dok sam to slušao čisto kao muziku – bilo mi je zabavno, a što više vrijeme odmiče shvatam kvalitet njihovog rada. Pominjao sam maloprije Duška Trifunovića, ne smijemo zaboraviti Arsena Dedića. To su dva tekstopisca i pjesnika koji su i izdavali zbirke poezije i priznati su kao njiževnici. Međutim, bilo je tu još i par kantautora, kao što su Miladin Šobić, koji zaista ima par predivnih pjesama, ne smijemo zaboraviti ni Đorđa Balaševića, pa i Boru Đorđevića i mnoge druge.
  • Spomenuo si još nešto što je, meni lično, vrlo interesantno, a to je ime i prezime: Dario Džamonja. Odličan pisac! Za njega kažu da je bosanski Čarls Bukovski, a ja bih rekao da je on originalan i jedinstven. Odakle ljubav prema Džamonji, je li to zato što je on prvenstveno pisao o Sarajevu i sarajevskoj raji ili zbog njegovog jedinstvenog stila pisanja?
  • Prije svega – jedinstven stil pisanja, ali, sa druge strane, u čitavom njegovom opusu osjeti se dah i duh Sarajeva. Na tom tragu je i pisanje Branka Čučka kojeg sam pominjao. Oni su, inače, dosta vremena provodili zajedno, koliko ja znam. Za Čučka postoji jedna anegdota, koju je, mislim, baš Dario Džamonja i napisao. Čučak je imao ideju da napiše zbirku pjesama koja bi se zvala „Na Drini ćuprija“ i on je govorio da mu je ideja bila da, kad čitalac dođe u biblioteku i zatraži knjigu „Na Drini ćuprija“ da ga bibliotekari pitaju: „Hoćete li od Čučka ili od Andrića?“
  • Odlična priča da povežem sljedeće pitanje. Da li pisci pišu zbog sebe ili pišu zbog svog ega? Ova anegdota koju si nam sad ispričao, naravno, ako je Čučak bio ozbiljan, govori da je on imao želju da bude priznat i da dobija pohvale.
  • Mislim da su različiti porivi kod različitih pisaca. Ovo kod Čučka više shvatam kao šalu. Prateći njegov ukupan rad, mislim da se tu nije radilo o njegovoj želji za priznanjem. Inače, ako malo razmislim, svi ovi pjesnici i pisci koje sam naveo, svi su pomalo specifične ličnosti i mislim da je njihova potreba bila samo da izraze svoje misli i podijele ih sa drugima, bez neke ideje da se to unovči. Duštko Trifunović, kojeg sam pominjao, nije imao ništa od svog rada, na primjer. Na kraju je završio kao neko ko je spavao po vozovima. Arsen Dedić je isto bio svojevrstan boem, o Čučku ne treba ni govoriti, Šobić je na vrhu svoje slave napustio i muziku i pisanje tekstova, kao odgovor na tragediju koju je lično doživio. To su ljudi koji su imali želju da iznose svoju ideju i emociju, a ne da to unovče i steknu na tome ugled.
  • Znači to je bio prvenstveni motiv?
  • Da, njihov prvenstveni motiv, a meni se, vjerovatno, zbog toga i dopadaju, što se osjeti ta emocija.
  • Voliš li poeziju koja ne dolazi sa ovih prostora? Ideš li malo dalje kada je poezija u pitanju?
  • Moram biti iskren da više pratim prozu nego poeziju. Što se tiče poezije, više pratim domaće autore. Ranije sam nešto čitao i od stranih pjesnika, što je bila obavezna lektira. Moram reći da poezija nije nešto što je, prvenstveno, u mom fokusu. Ali, evo, pominjao si maloprije, ponešto sam čitao od Bukovskog i, sad da ne idemo redom, znamo šta je obavezna lektira. Opet mi se dopadaju ti, pomalo specifični pisci, pisci koji su imali specifične biografije. Dakle, Bukovski, koji se negdje uklapa u sliku ovih koje sam pominjao, pa Jesenjin, sa nekom svojom tužnom pričom i drugim vremenom, ali je to taj profil ljudi.
  • Koliko je poezija značajna za svakog čovjeka, počev od njegovog odrastanja, pa do zrelih godina? Koliko bi trebala biti značajna?
  • Kad smo već pomenuli odrastanje i taj period od djetinjstva do zrelih godina, ono što me fascinira jeste da nešto od poezije koju sam čitao prije desetak, petnaest, dvadeset godina, kada danas ponovo čitam, pronalazim mnogo dublji smisao u tome. Naravno da je ona bitna za odrastanje; evo rekao sam da je obilježje moje generacije to što smo odrastali uz tu neku primjenjenu poeziju i to se negdje, čini mi se, primjeti na toj generaciji. Obliku mišljenje, oblikuje osjećaj za estetiku, obogaćuje jezik. Postoji i taj jedan dio poezije koja je angažovana poezija, pa, vjerovatno, formira i naše političke stavove.
  • Jesi li ti nekada pisao poeziju?
  • Nešto sam malo pisao, čak sam nešto i objavljivao, ali je to bilo još u osnovnoj školi u listu „Svitanje“. To je bio školski list Osnovne škole „Vladimir Perić Valter“.
  • I šta je sad s tim?
  • Pa, ne znam. To je interesovanje, negdje, s vremenom nestalo. Ponekad nešto napišem, ali mislim da to nije dobro da bi se moglo podijeliti sa drugima. U svakom slučaju, zadovoljim svoje potrebe.
  • Misliš li da ostali pjesnici za svoju poeziju smatraju da je kvalitetna?
  • Vjerujem da ne smatraju, ali ja sam siguran da ovo nije dobro (smijeh).
  • Neka su druga vremena došla, pa i za poeziju u školama. Nekako se čini da ne idemo ukorak s vrenom, da ne pratimo moderne tokove.
  • Čini mi se da, inače, školski program, ne samo po pitanju poezije, je mnogo drugačiji od vremena kojeg ja poznajem. To je, vjerovatno, posljedica ovog brzog načina življenja i imam utisak da se prebrzo prelazi gradivo u svim sferama, pa je tako i sa poezijom. Ono što je katastrofano u današnje vrijeme, jeste da mladi sve manje čitaju, a nemaju prilika, baš ono o čemu sam govorio, da čuju kvalitetnu poeziju.
  • Odakle ljubav prema pisanoj riječi. Da li ona dolazi od oca, škole ili iz nekih drugih situacija?
  • Mislim da su dvije ključne osobe koje su na to uticale. To je otac koji zaista voli književnost i posebno voli poeziju…
  • Imali smo priliku da u ovoj rubrici čitamo njegov interjvu.
  • …da i to je nastavnik srpsko-hrvatskog jezika u Osnovnoj školi „Vladimir Perić Valter“, Alija Hasagić Dubočanin, koji se, poslije, osvjedočio i kao vrlo uspješan pisac i urednik u „Veselinu Masleši“. On je forsirao tu ljubav prema književnosti, a imao je i specifičan pristup prema učenicima. Odatle potiče moja ljubav.
  • Šta možemo reći kao zaključak. Zašto treba čitati poeziju?
  • Imamo li drugog izbora. Možemo čitati poeziju, koja može da nas produhovi i, danas, možemo čitati „žutu štampu“ iz koje ne možemo izvući ništa kvalitetno
  • Hvala ti mnogo za ovaj zanimljiv razgovor i mnogo sreće u životu.
  • Hvala i tebi i kolektivu UPSMedia.

Branko Čučak – „Gologlav sred miješanih kapa“

Kacige, kačkete, šubare,
šešire, šljemove, pletene kape,
ni čarape s prorezom
razbojničkim, za oči.
Nikada ne nosim.
 
Vijavica mi je oko
ušiju zviždala,
tramentana mrsila kosu
grguravu,
čelo i potiljak
katkad su mi pucali
od kosmičke studeni.
 
Nos mi je često mrvljen
kao ledenica. O ušima ni
da zucnem.
Ni onu ludačku kapu sa
zvončićima, zabave radi
kraljevima i podanicima im.
Ne nosim nikad.
 
A ne bješe niko, vjere mi, niko
ko ovako hodaše.
Sred miješanih kapa.
Gologlav.
Branko Čučak citat:

KNJIGA JE IZVRSNA, A JA JE NIJESAM ČITAO

Branko Čučak, sarajevski pjesnik