Pazi poezija! sa Nadom Vasić (Vesna Parun – „Ruko, luko, ljubavi“)

Nada Vasić„Pazi poezija!“ je naša rubrika u kojoj vam prenosimo razmišljanja ljudi po pitanju poezije. Razgovaramo sa onima (možete se i vi prijaviti) koji žele reći riječ-dvije na ovu temu, bez obzira na profesiju kojom se bave i bez obzira gdje žive. U ovom našem pokušaju, trudimo se da vam približimo ljepote i čari poezije, kako bismo vas zainteresovali da i sami počnete, ili nastavite sa čitanjem poezije u slučaju da ste poeziju privremeno zanemarili. Svakog sagovornika pitamo za omiljenu pjesmu i pjesnika, kao i za objašnjenje razloga zašto im se sviđa njihova omiljena pjesma. Sagovornike pitamo i da nam objasne svoje viđenje značaja poezije.

U današnjem razgovoru imamo specijalnu sagovornicu – dr Nadu Vasić, ljubiteljku umjetnosti svake vrste.

  • Evo nas u još jednom izdanju naše rubrike “Pazi poezija“. Naš današnji gost je dr Nada Vasić, Bratunčanka koja živi i radi u Beogradu. Dobro nam došli i hvala Vam za izdvojeno vrijeme. Za početak, pitanje koje je neizostavno u ovoj rubrici – koja je Vaša omiljena pjesma?
  • Lijepo ste rekli, ja volim i poeziju, ali sam danas više okrenuta prozi. Poezija je bila više dio mladosti moje generacije, vezana je za gimnazijske dane u Srebrenici i Bratuncu, a poslije su je pisali oni koji su bili ‘umjetničkiji nastrojeni’ iz moje generacije, kao što su Milan Mane Jovanović, Ljubo Simić, koji su poslije i upisali književnost. Ipak, moja omiljena pjesnikinja bila je Vesna Parun. Ona je napisala najkraću, ali rekla bih i najtačniju ljubavnu pjesmu ‘Ruko Luko Ljubavi’ – koja se i sastoji od samo te tri riječi. Nezaboravna Olivera Marković odlično je govorila stihove pjesme ‘Ti imaš ruke nevinije od mojih’ Vesne Parun, a svi koji žele mogu pronaći na Youtube-u te stihove. Preporučujem svima da poslušaju, oduševiće se. Jednom prilikom, Arsen Dedić je izjavio da su Vesna Parun i Tin Ujević bili naši najbolji pjesnici. Slažem se s tom konstatacijom. I još dodajem Branislava Petrovića i Vaska Popu.
  • To je zaista zanimljiv izbor. Pomenuli ste svoje srednjoškolske dane. Ne možemo a da se ne zapitamo koliko se razlikuje to Vaše vrijeme, ako tako možemo reći, vrijeme Vaših srednjoškolskih dana, od današnjih generacija? Je li se tada više čitala poezija? Je li se više čitalo inače?
  • U Bratuncu nas je nastavnica Nurđihana Đozić, koja je predavala srpskohrvatski jezik i književnost, naučila da volimo da čitamo. Dječaci su učili poneki stih kada su se udvarali drugaricama, a djevojke su pisale svoju i tuđu poeziju u spomenare ili u svoje sveske. Ono ispod naziva ‘sveska za to i to’ pa neki stih. Ta ljubav između pjesnika i nas nastavila se i gimnaziji u Srebrenici, gdje smo imali izvanredne profesore srpskohrvatskog jezika. U prva tri razreda nam je predavao profesor Bogoljub Milovanović, zvali smo ga BOG, a poslije profesor Izet Sijarić, koji je i sam bio pjesnik. Pa, eto, moja generacija imala je divne učitelje koji su nas naučili da volimo i razumijemo i prozu, a naročito poeziju, jer tu teško možemo odmah da odgovorimo ‘Šta je pjesnik htio da kaže’. Poezija mora da se razumije i voli.
  • Čitate li prozu? Šta ste posljednje pročitali?
  • Apsolutno. Čitam sve što ja sama odaberem ili mi preporuče moji prijatelji. Doduše, imam i još čitav buljuk knjiga koje me čekaju da ih pročitam. „Lutka od marcipana“ Muharema Bazdulja je posljednja knjiga koju sam pročitala. Odlična je. Preporučujem svima.
  • Kako ocjenjujete današnje interesovanje za poeziju, za književnost, za sve vrste umjetnosti, na kraju krajeva? I mladih ljudi, ali i malo starijih?
  • Danas ne postoji interesovanje ni za mnoge druge stvari koje su, možda, bitnije od umjetnosti. Zavladala je neka letargija. Ja to vidim i ovdje, sve je manje empatije i prema ljudima koji pate. Mogućnost komunikacije putem interneta i društvenih mreža s jedne strane ima pozitivan učinak – brzo i lako se obavijestimo o svemu, ali za uživanje u čitanju poezije i proze neophodno je da budeš spreman da provedeš neko vrijeme sam sa knjigom i da to što te ‘dotaklo’ iz knjige, filma, pozorišne predstave učini da budeš bolji čovjek ili da doživiš ‘katarzu’, kako to kažu pozorišni ljudi. Dakle, moramo da nađemo vremena za sebe i ono što nam pričinjava zadovoljstvo.

     

  • Dozvoljava li nam tempo sa kojim danas živimo da se bavimo nekim drugim stvarima?
  • Svakako da moramo da nađemo vrijeme da se bavimo i drugim stvarima, a ja to činim malim izletom u filmsku umjetnost i, naravno, mojom prvom ljubavlju – hortikulturom. Obožavam cvijeće i muž ima običaj da mi kaže, kada izađe na našu terasu, da hoću od nje da napravim svoje dvorište u Bratuncu.
  • Većina nas u Bratuncu i Srebrenici prisustvovalo je Vašem „izletu u filmsku umjetnost“. Šta nam možete reći o toj vrsti umjetnosti?
  • Ja zaista volim da gledam i filmove, a uživam i u pozorišnim predstavama. Ponekad pravim poređenja. Na primjer, prvo sam gledala film ‘Sirano de Beržerak’ sa divnim Depardijeom u glavnoj ulozi, a poslije sedam dana odgledala sam istoimenu predstavu u JDP, sa Mikijem Manojlovićem u ulozi Sirana. Meni se više svidio filmski Sirano. Pročitala sam skoro roman Fredrika Bakmana ‘Čovjek po imenu Uve’, a sada se spremam da odgledam film, i tako ja pravim neka svoja poređenja. Razlika između filma i pozorišta ne bi smjela da postoji kada je prava umjetnost u pitanju. Neki glumci su više filmski, neki više vole pozorište (kao moj muž), a neki su odlični i na filmu, kao i u pozorištu. Jedan, a možda i najbolji, u obje vrste umjetničkog izraza bio je, nažalost, rano preminuli Nebojša Glogovac. Ako niste gledali film „Ustav Republike Hrvatske“, obavezno ga pogledajte.

    Umjetnost nam omogućava da svakog dana budemo sve bolji!

  • Nekako se kroz seriju naših intervjua „provlači“ diskusija, tako da i za Vas imamo sljedeće pitanje: da li ste optimista ili pesimista i u životu i u umjetnosti?
  • Optimista rođeni oduvijek. Sve gledam sa najbolje strane. Ja volim sve što pruža nadu. Moramo imati volju za životom, za smislom i tako kroz umjetnost nalaziti i naša životna rješenja.
  • Jeste li se nekad okušali u pisanju?
  • Pisala sam u gimnaziji i onda sam, onako, iz neke unutrašnje potrebe, prije sedam-osam godina napisala tri priče: dvije su vezane za Bratunac. To je priča ‘Čovjek’ o dr Zlatanu Katiću. Željko Prodanović je ovu moju priču objavio u svojoj knjizi. Druga priča je o našim fudbalerima iz Bratunca ‘Slobodan Beli Nikolić’ i treća je pretočena u scenario za film ‘Kako smo matirali žutu damu’, o djeci liječenoj od tuberkuloze. Sada sam završila jedan projekat. To je prepiska između mene i jedne bolesnice koja se našla u mom filmu o tuberkuloznoj djeci. Naime, bila je tada pacijent na mojoj klinici i to je sada priča ‘sa druge strane’, priča kako tuberkulozu posmatra i doživljava neka vrsta žrtve.

    Sljedeća priča će biti o mojoj mami i njenom neobičnom životnom putu na koji polazi iz Srebrenice.

  •  Doktorko Vasić, hvala Vam za izdvojeno vrijeme i što ste pristali da sa nama i našim čitaocima podijelite neke Vaše životne stavove. Nadamo se da se vidimo uskoro u Srebrenici i Bratuncu.
    I ja se nadam. Veliki pozdrav Vama i Vašim čitaocima.
    Vesna Parun – „Ruko, luko, ljubavi“
    „Ruko,
    Luko
    Ljubavi“
    Vesna ParunVesna Parun – citat
    „Ako ti slijede korake, ti poleti.“