Pazi poezija! sa Miletom Petrovićem (Branko Radičević – „Kad mlidijah umreti“)

Mile Petrovic

„Pazi poezija!“ je naša rubrika u kojoj vam prenosimo razmišljanja ljudi po pitanju poezije. Razgovaramo sa onima (možete se i vi prijaviti) koji žele reći riječ-dvije na ovu temu, bez obzira na profesiju kojom se bave i bez obzira gdje žive. U ovom našem pokušaju, trudimo se da vam približimo ljepote i čari poezije, kako bismo vas zainteresovali da i sami počnete, ili nastavite sa čitanjem poezije u slučaju da ste poeziju privremeno zanemarili. Svakog sagovornika pitamo za omiljenu pjesmu i pjesnika, kao i za objašnjenje razloga zašto im se sviđa njihova omiljena pjesma. Sagovornike pitamo i da nam objasne svoje viđenje značaja poezije.

Danas razgovaramo sa Miletom Petrovićem, medicinskim radnikom u penziji i velikim ljubiteljem poezije.

  • Za početak našeg razgovora, recite nam koja je Vaša omiljena pjesma i koji je Vaš omiljeni pjesnik.
  • S obzirom na kratak život i na ono što je dao za to kratko vrijeme, odabrao bih Branka Radičevića. On je veoma mlad umro, ali je za to kratko vrijeme ostavio dosta izuzetnih pjesama i vrijednost tih pjesama jeste što su pisane na običnom, narodnom jeziku, pisanom po onom Vukovom pravilu ‘Piši kao što govoriš, čitaj kao što je napisano’. Od njegovih pjesama izdvojio bih pjesmu ‘Kad mlidijah umreti’.  Kad smo već u Novom Sadu, rame uz rame s njim je i čika Jova Zmaj. On je napisao dvije zbirke pjesama ‘Đuliće’ i ‘Đuliće uveoke’. ‘Đulići’ su dani sreće, a ‘Đulici uveoci’ su dani tuge. Volim i Petra Kočića i njegovu pjesmu ‘Otadžbina’. To je vrlo snažna, emotivna, patriotska pjesma. Pored svih njih, neizostavno i obavezno moram spomenuti i Šantića. On je, kao što je poznato, živio u Mostaru, potiče iz trgovačke porodice, a iza sebe je ostavio krasan opus pjesama, neke od njih su i prepjevane, dobile su svoju melodiju, a za mene je posebno značajna pjesma koja je posvećena okupaciji Austrougarske, kada su Muslimani iz Bosne masovno odlazili u Tursku – tako je jedan Srbin opjevao pjesmu ‘Ostajte ovdje’, koja je namijenjena upravo njima. Omiljeni strani pjesnici su mi Jesenjin i Majakovski. Jasenjinovo ‘Pismo majci’ posebno mi je drago.
  • Nama je poznato da ste oduvijek recitovali pjesme, pa nas zanima odakle tolika ljubav prema poeziji? Da li ta ljubav potiče iz školskih dana?
  • Ja bih rekao da i prije počinje. Ja sam se prvi put susreo sa poezijom, sa epskim junačkim narodnim pjesmama i prije nego što sam se opismenio. Slušao sam ih i prije školskog uzrasta. Pred spavanje, kad se završe poslovi i obaveze, stariji su nam čitali, da se malo opustimo i zabavimo.
  • To je bilo umjesto televizije?
  • Da. U to vrijeme skoro svaka kuća je imala gusle, pa su se te pjesme pjevale uz gusle. Narod se skupi oko guslara i slušali su za zadovoljstvom te junačke podvige. Možda je to ono što je podizalo moral i želju da se ide naprijed, suprotstavlja neprijateljima i da se ide ka slobodi. A kad sam pošao u školu, onda sam naučio da čitam, pa sam svoje zadovoljstvo pronašao u biblioteci, gdje sam nalazio knjige i pisce koji sam volio.
  • Vi često pričate anegdote. Možete li nam se prisjetiti one koju često prepričavate, odnosno kako je nastala pjesma „Prokleta je ova loza, na niske me grane sroza“?
  • Tu je pjesmu zapravo napisao Vlado Dijak, poznati humorista. Volio je da popije, pa tako. Malo je možda poznato da je on napisao i pjesmu koju je otpjevao Zdravko Čolić ‘Stanica Podlugovi’. Inače je on bio redovan učesnik emisije ‘Selo veselo’ u vrijeme kada je rijetko ko imao televizor, pa se ta emisija uglavnom slušala na radiju. Pa jedan od najznačajnijih humorista u toj emisiji bio je upravo Vlado Dijak. Ovu pjesmu je napisao kako bi platio jedan od neplaćenih računa u hotelu.
  • Čini se da današnja omladina rijetko čita poeziju, ali kada biste Vi razgovarali sa mlađima, šta biste im rekli, zašto je poezija važna?
  • Kako bih rekao zašto, evo:

‘Gde je bola, gde je jada,
Pesma blaži.
Gde se klone, gde se pada,
Pesma snaži.
Gde su ljudi dobre ćudi,
Pesma se ori.
Što ne možeš drukčije reći,
Pesma zbori.
Gde utehe nema druge,
Pesma stiže.
A gde sumnja sve obori,
Pesma diže.
Eno majke kod kolevke,
Čeda tija,
Čedo spava.
A majka ga
Pesmom njija.
Pesma miri .
Lepše nego cveće majsko
A što pesma čedu želi,
To je rajsko“

  • Zar nije u ovim stihovima sve rečeno? Zar tu treba šta dodati? Mislim da je problem i u obrazovanju i školskim programima, a uz to i ova moderna sredstva komunikacije su potisnula u stranu poeziju. Nekada su momci djevojkama u stihovima pisali, pokušavali su na taj način privući pažnju na sebe, da ih tako animiraju da razmišljaju o njima, da ih se sjete. Danas je način komunikacije drugačiji, sve se manje uzima knjiga u ruke.
  • Znate li možda koliko pjesama znate napamet?
  • Ne znam stvarno, nikad nisam o tome ni razmišljao. Ja sam u slobodno vrijeme za vrijeme mog dvogodišnjeg rada u Libiji, čitao sam i učio pjesme koje nisam susretao u školi. Znam ih popriličan broj, ali ne znam tačno koliko.
  • Za kraj, kažite nam šta mislite o ovoj našoj inicijativi da govorimo sa ljudima o poeziji?
  • Po mom mišljenju, to je vrlo značajno, jer vjerujem da će se ovako podstaći neki novi ljudi da se zainteresuju za poeziju i da u bibliotekama potraže neke zbirke pjesama. Ako ne da nauče, onda samo da ih pročitaju, da razmisle kakve su to poruke rečene kroz stihove, koje su poruke čovječanstvu, ljudima, djeci i omladini upućene putem stiha.
  • Hvala Vam mnogo za ovaj razgovor.
  • Hvala i Vama.

Branko Radičević – „Kad mlidijah umreti“

Lisje žuti veće po drveću,
Lisje žuti dole veće pada,
Zelenoga više ja nikada
Videt’ neću!

Glava klonu, lice potavnilo,
Bolovanje oko mi popilo,
Ruka lomna, telo izmoždeno,
A kleca mi slabačko koleno!
Dođe doba da idem u groba.

Zbogom žitku, moj prelepi sanče!
Zbogom zoro, zbogom, beli danče!
Zbogom, svete, nekadanji raju. —
Ja sad moram drugom ići kraju!
O, da te tako ja ne ljubljah žarko,
Još bih gledo tvoje sunce jarko, —
Slušo groma, slušao oluju,
Čudio se tvojemu slavuju,
tvojoj reci i tvojem izvoru, —
Mog života vir je na uviru!

O, pesme moje, jadna siročadi,
Deco mila mojih leta mladi’!
Htedoh dugu da sa neba svučem,
Dugom šarnom da sve vas obučem,
Da nakitim sjajnijem zvezdama,
Da obasjam sunčanim lučama …

Duga bila, pa se izgubila,
zvezde sjale, pa su i presjale,
A sunašce ono ogrijalo
I ono je sa neba mi palo!
Sve nestade što vam dati spravlja’ —
U traljama otac vas ostavlja.

Branko RadicevicBranko Radičević – citat:

„Setite se, braćo, druga svoga,
Kaž’te samo makar u pameti:
Mogu l’ s nama on osuši kleti!
To je dosta, ja ne tražim više, —
Zbogom, braćo, mila i suviše,
Bili živi, veseli i zdravi
Nikada vas ja ne zaboravi.“