Pazi poezija! sa Miladinom Trišićem (Miroslav Antić – „Posle ljubavi“)

Miladin Trišić„Pazi poezija!“ je naša rubrika u kojoj vam prenosimo razmišljanja ljudi po pitanju poezije. Razgovaramo sa onima (možete se i vi prijaviti) koji žele reći riječ-dvije na ovu temu, bez obzira na profesiju kojom se bave i bez obzira gdje žive. U ovom našem pokušaju, trudimo se da vam približimo ljepote i čari poezije, kako bismo vas zainteresovali da i sami počnete, ili nastavite sa čitanjem poezije u slučaju da ste poeziju privremeno zanemarili. Svakog sagovornika pitamo za omiljenu pjesmu i pjesnika, kao i za objašnjenje razloga zašto im se sviđa njihova omiljena pjesma. Sagovornike pitamo i da nam objasne svoje viđenje značaja poezije.

U ovom razgovoru naša sagovornik je mladi Miladin Trišić iz Bratunca, koji je, osim što voli pisanu riječ, i sam autor.

  • Ovaj put u rubrici „Pazi poezija!“ imamo posebnog gosta – Miladina Trišića. Ko je relevantan da govori o poeziji nego jedan mlad čovjek koji poeziju toliko voli. Dobrodošao u ovaj razgovor.
  • Hvala, bolje vas našao i veliki pozdrav za sve čitaoce UPSMedia.
  • Primarno pitanje za sve moje sagovornike je: koja ti je omiljena pjesma i ko ti je omiljeni pjesnik?
  • Ima tu više i pjesnika i pjesama, ali, za ovu priliku, ne želim da se nadovezujem na prethodne sagovornike, želim da budem, ne samo originalniji, nego da publiku upoznam i sa drugim piscima, pjesnicima i djelima. Ja ću ovaj put odabrati Miku Andića i njegovu pjesmu „Posle ljubavi“
  • Sad nam moraš malo obrazložiti. Zašto si odabrao baš tu pjesmu?
  • Mislim da se ta pjesma može uzeti kao neka vodvilja pri odabiru ne samo naših budućih profesija, nego i životnih puteva, bar kada je riječ o meni i mojoj generaciji, koja je prošla kroz taj neki period srednjoškolskog školovanja i odlaska na studije. Ovu pjesmu želim da približim publici.
  • Prije razgovora si se dvomio koju pjesmu da odabereš, pa je tu bilo svega i svačega – od nekih „mračnih“ pjesnika, poput Edgar Alan Poa, pa do, na primjer, Jesenjina. Na kraju si izabrao Miku Antića. To je širok spektar poezije koju voliš.
  • Da, veliki je broj, ne samo pisaca, nego i djela koje ja volim. Htio sam da odaberem nekoga koga ne samo da bih ja mogao približiti publici, nego nekoga od naših domaćih pisaca, odnosno pjesnika.
  • Smatrašli da stihovi domaćih pjesnika lakše dopiru do naših svijesti?
  • Ja bih rekao – svakako. Različiti pisci sa različitih podneblja u svojim djelima, u svom stvaralačkom opusu imaju nešto što je prepoznatljivo samo njima i njihovim sunarodnicima, dok, ako uzmemo, na primjer, ruske pjesnike sa kraja XVIII i početka XIX vijeka i naše pjesnike iz istog perioda – kada bismo uzeli da čitamo Jesenjina ili Majkavskog i, s druge strane Desanku Maksimović, to je, u biti, isi način izražavanja. Nije isti u formi, nije isti formalni sklop, ali je velika razlika u tome koji utisak ostavljaju na nas, u ovom slučaju Rusi i s druge strane, ne samo Desanka, nego književnici iz tog perioda popud Dučića i Šantića.
  • Mnogi od pjesnika su izvršili samoubistvo. Šta ti misliš koji je razlog. Jesu li pjesnici osjetljiviji ljudi ili su, možda, principijelniji, pa pribjegavaju toj vrsti „izlaza“ iz ličnih sukoba?
  • Ne znam. To je jedno od pitanja koje iziskuje ne samo više odgovora, nego i više načina razmatranja samog pitanja. Po meni su više osjetljiviji. Doduše, ima naznaka da se drže svojih principa, ali ja nisam baš za tu verziju. Više sam za to da oni imaju nešto svoje prepoznatljivo, samo njima jednistven način shvatanja, pomianja i pogleda na svijet i često padaju u ta svoja razočarenja, što na neki način potpiruje te njihove samoubilačke činovie. Barem ja to tako vidim.
  • Ti si i sam autor. Možeš li da nam kažeš šta si pisao?
  • Tako je. Negdje od sredine srednjoškolskog obrazovanja počeo sam sa aktivnijim pisanjem. Prije dvije godine sam objavio prvu knjigu: „Vjetrovi sudbine“, to je zbirka kratkih priča, nešto dužih književnih formi – novela i nekoliko pjesama. Knjiga je doživjela nekoliko promocija, kako u Bratuncu, tako i na Filozofskom u Istočnom Sarajevu i Sajmu knjiga u Beogradu. Uz to sam, takođe, autor drame, koja je ove godine objavljena, za sada samo na internetu, sa sajtu novinara i urednika Peđe Kovačevića, dok bi štampana verzija trebala da bude gotova do februara naredne godine. Monografija o mom zavičaju – gradu Bratuncu je za sada doživjela samo vizuelnu promociju u Domu kulture u Bratuncu, a i njena štampana verzija bi trebala do proljeća biti završena. Uz sve to sam autor roma „Tajna višegradske ćuprije“, koji je bio učesnik ovogodišnjeg konkursa „Zlatna sova“ i postoji realna mogućnost da ovaj roman objavi sarajevska „Prosvjeta“ u narednom periodu.
  • Miladine, ti si spomenuo da si, između ostalog, i sam pjesnik. Da li bi bio ljubazan pa odabrao nešto što si napisao za naše čitaoce?
  • Tako je, autor sam, za sada, i nekih stotinjak pjesama. Naravno da može, evo, odabraću pjesmu „Tragovima velikana“, koju sam zapisao ove godine tokom boravka u Rusiji, na Crvenom trgu.

 

Miladin Trišić – „Tragovima Velikana“

 

Koliko daleko odemo za snovima, toliko blizu smo njihovom

ostvarenju, sve može da bude i prođe, ali ništa ne gasi želju.

Moskva i nedjelja – jedan davni, dječački san, svemu što

se dugo sanja, mora jednom doći i buđenja dan.

 

Kremlj i Trg crveni – tek kad upoznamo velike stvari, shvatimo

koliko smo mali. Ali, i naši koraci mali mogu ostaviti

tragove velike i naši koraci mogu pronaći zemlje daleke.

 

Hodao sam danas Trgom crvenim, po kome su nekad hodili

pisci veliki. Šetao sam istim onim ulicama, na kojima je

nekad Puškinov Evgenije sreo lijepu Tatjanu, a Dostojevski,

preko zločina i kazne, saznao tajnu.

 

Prošao sam istim onim ulicama kamenim, na kojima su

nekad  Gogolj i Turgenjev pisali o ljudima zaboravljenim.

„U Moskvu, u Moskvu“ – govorili su Čehovljevi  junaci, jer

tamo su pravi, kako Andrić reče, kraj puta, životni znaci.

 

Išao sam istim onim stazama, sa kojih je Ana Karenjina

pred voz smrti otišla pravo, jer osvetu, koja je bila njena,

da uzvrati i da voli zabranjenog, Bog joj nije dao.

Prošao sam onim istim ulicama kao Gorkovljeva „Mati“,

koja nas je naučila da sreću svoju uvijek nađe onaj ko pati.

 

Na kraju, nije bilo veće sreće za mene, nego proći onim

istim putevima, kao Jesenjin slavni, koji je zauvijek

uljepšao živote mnogih, pa i moj svijet mali.

 

A, ima li išta bolje, nego kad ostaviš pečat i tragove

svoje, za vremena i ljude, buduće, nove. I u tom trenu

ponosa i sreće, zapjevah Jesenjinove stihove na sav glas:

Tih smo godina mnogo voljeli,  ali su malo voljeli nas!

 

Miroslav Antić – „Posle ljubavi“

Opraštamo se,
opraštamo se i strašno dugim nogama
odlazimo u svet.

Ti u svoju mladost
onuda iza fabrika,
iza pristaništa
i mosta,
niz raskršća koja se razilaze kao
posvađani ljudi.

Ja u svoju mladost
onuda uz prugu,
gde trava ima ukus vode,
peska
i sunca.

Nikad više nećemo sedeti u istoj klupi
ni jedno od drugog prepisivati zadatke,
ni deliti užinu na odmoru.
Nikada se više neću smejati tvojim
olinjalim lutkama
ni ti mom neukroćenom žvrku na
temenu
za koji su me večito čupkali
oni što sede iza nas.
Nije ovo više završena samo jedna
školska godina.
Kažu:
gotovo je detinjstvo.
Jedno veliko detinjstvo danas je
gotovo.

Kažu,
i svi su zajedno radosni
i kotrljaju se niz stepenice kao šaka
prosutih klikera,
i svi su smešni od zadovoljstva
kao plastelinske figure,
i svi su šareni i čudni
kao grad za vreme velikih praznika.

Samo ja znam:
nikada više,
nikada više,
nećemo se uhvatiti za ruke
ni hodati od ugla do ugla
i pokušavati uzalud da se setimo dok
ćutimo
nečega vrlo važnog,
nečega toliko ogromno važnog
čega se razdvojeni nikada više
nećemo moći setiti.

 

Miroslav Antić – citat:

Ljudi te pažljivo slušaju, al’ samo svoj glas čuju. Zato im manje kaži. Ljudi su tek onda ljudi kad im se ništa ne traži, a mnogo im se nudi.

Mika Antić