Pazi poezija! sa Melihom Habibović Herić – (Vladimir Pavić – „Život je rijeka“)

„Pazi poezija!“ je naša rubrika u kojoj vam prenosimo razmišljanja ljudi po pitanju poezije. Razgovaramo sa onima (možete se i vi prijaviti) koji žele reći riječ-dvije na ovu temu, bez obzira na profesiju kojom se bave i bez obzira gdje žive. U ovom našem pokušaju, trudimo se da vam približimo ljepote i čari poezije, kako bismo vas zainteresovali da i sami počnete, ili nastavite sa čitanjem poezije, u slučaju da ste poeziju privremeno zanemarili. Svakog sagovornika pitamo za omiljenu pjesmu i pjesnika, kao i za objašnjenje razloga zašto im se sviđa njihova omiljena pjesma.

Sagovornike pitamo i da nam objasne svoje viđenje značaja poezije, a danas je naša sagovornica Meliha Habibović Herić, prosvjetna radnica.

  • Meliha,Vaša omiljena pjesma i pjesnik? 
  • Jako ješko je odabrati jednu omiljenu pjesmu, jer iz svake vrste pjesama imamo po jednu omiljenu u datom trenutku. Za sada bih rekla da je to pjesma „Život je rijeka“ od Vladimira Pavića. Pjesma nas upozorava na prolaznost života, kako se sve prebrzo odvija, vrijeme je nemoguće zaustaviti ali ga naravno možemo iskoristiti na pravi način. Ako je shvatimo na pravi način živjet ćemo život punim plućima, iskoristit ćemo svaki dan kao da je posljednji jer ko zna „Šta nam sutra donosi novi dan“
  • Volite li da čitate? Imate li danas dovoljno vremena za čitanje?
  • Prosvjetni radnici svakodnevno čitaju, bilo to na profesionalnom nivou ili u slobodno vrijeme. Uživam u čitanju, kvalitetno provoditi slobodno vrijeme jeste pročitati neku dobru knjigu. Obzirom da sam majka dvije krasne djevojčice, vremena za čitanje imam manje nego ranije, ali uz dobru organizaciju pronađe se vrijeme za sve. Mada postoji vrijeme i za zajedničko čitanje koje kvalitetno iskoristimo.
  • Koje još pjesnike – pisce volite?
  • Meša Selimović, Ivo Andrić, Mak Dizdar, Sergej Jesenjin, Aleksa Šantić, Musa Ćazim Ćatić…
  • Koliko je poezija, zapravo generalno književnost, značajna za svakog čovjeka, počev od njegovog odrastanja pa do zrelih godina? Koliko bi trebala biti značajna?
  • Kad je u pitanju poezija mislim da ljudi sve manje čitaju poeziju, možda zbog toga jer ne znaju šta im sve ona nudi. Smatram da djeci treba približiti književnost od najranije dobi. Pitanje je kako?  Djeci bi trebalo čitati naglas od rođenja i na taj način bi djeca povezivala čitanje knjige sa ugodnim osjećanjima, čuli bi zvukove, rime i riječi. Djeca koja od najranije dobi nauče vrijednost knjiga, najčešće postanu vrsni samostalni čitatelji. Zašto je bitno da roditelji čitaju svojoj djeci?  Glasno čitanje odraslih pospješuje dječiji vokabular i proširuje njihovo opšte znanje, razvijaju ljubav prema knjizi, upoznaju se  sa književnim jezikom koji se razlikuje od svakodnevnog, a da ne govorimo o tome koliko se u njima razvija mašta o ljudima, mjestima, vremenima i događajima koje nikada nisu upoznali i doživjeli. Kada su u pitanju formrane ličnosti, odrasli ljudi oni su već do tada pronašli svoje žanrove ili ih nisu pronašli. Oni koji čitaju u slobodno vrijeme bolji su u sagledavanju određene situacije i pronalaženju boljeg rješenja određenog problema. Jer ako neko sate i sate može provesti čitajući vjerovatno će imati strpljenja slušati pažljivo sve što im pričate.
  • Je li poezija samo ono što je napisano ili je poezija način nečijeg života, način razmišljanja, način postojanja?
  • Poezija je susret sa samim sobom. Poezija je nešto što je u jednom datom trenutku postojalo, a već u sljedećem se gubi i nestaje. Naravno da pjesnici utkaju svoj život u pjesmu, a mi kao slučajni prolaznici, pronađemo ponekad i svoju životnu priču u njoj.
  • Jeste li vi nekada pisali?
  • Poezija je dio mog svakodnevnog života, ona se provlači kroz moju profesiju, tako da se ponekad napiše i neka pjesma, sa godinama sadržaj pjesama se mijenja, nekada su to bile ljubavne pjesme a sada one više govore o svakodnevici života. Možda nekada skupim hrabrosti i odlučim objaviti ih.
  • Poezija i književnost – aktuelni trenutak ili ona „bivša vremena“? Može li se porediti, je li bilo bolje nekada, ili je bolje danas?
  • Smatram da je stvar koliko smo osviješteni u pogledu književnosti i kulturnog uzdizanja. Svjedoci smo da su današnje promocije određenih književnih djela malo posjećene i da smo u stvari mi jedini krivci za to. Nekada je poezija bila kruna jezika, bojim se da sada to nije tako.
  • U Vašem poslu dosta se susrećete sa mladim naraštajima. Koliko mladi danas čitaju? 
  • Mladi baš i ne vole da čitaju poeziju zato što se ne usude ući u nju! Zato što je vrijeme takvo, ovo više nisu generacije riječi, nego generacije slika.
  • Kako motivišete djecu da čitaju? Je li to težak posao?
  • Svaki učenik je poseban i svakoga od njih na različite načine treba motisati. Nastavnik nema čarobni štapić, ali neku vrstu magije mora posjedovati kako bi motivacija kod učenika bila uspješna. Ja uvijek težim da djeca shvate kako knjige ne žive samo u školi. U trenutku kada zazvoni školsko zvono i udžbenici se zatvore,postoje knjige koje će u toplini svog doma čitati sa užitkom. A kada se vrate u školu te knjige će da ožive uz pomoć njihove mašte. Svaki posao koji volite i radite ga s ljubavlju nije težak.
  • Da li je poezija danas zastupljena u mjeri u kojoj to zaslužuje ili je to ipak malo zapostevljeno od strane školskog istema, porodice pa i medija?
  • Poeziji se ne pridaje puno pažnje u medijima, u škoskom sistemu je imamo u zadovoljavajućoj mjeri, a što se tiče porodice to je individualno, postoje ljudi koji je poznaju i neizmerno vole, a postoje i oni koji imaju je malo i skoro nikako ne poznaju.
  • Za kraj, kažite nam šta mislite o ovoj našoj inicijativi da govorimo sa ljudima o poeziji?
  • Pravo ste osvježenje sa ovom temom. Radite pravu stvar, propratim svaki vaš interviju, oduševe me odgovori. Svaka čast

 

Vladimir Pavić – „Život je rijeka“

Život je rijeka što brzo teče

i nikad ne znaš što sutra nosi.

Kad jednom priđeš oceanu smrti,

uzvodno ne možeš, bez obzira tko si.

Onda te preuzme vjetar morski

pa se u visoke oblake digneš.

Padneš k o obična kapljica kiše;

do nove rijeke ponovo stigneš.

Pa opet tečeš; nose te struje

i vrte virovi sreće i tuge.

Ne ideš kud hoćeš, plutaš kud moraš,

jer vezan si nitima nebeske duge*

Dok slijediš svoje sebične želje,

nose te vali k o trulu granu.

I uvijek moraš nizvodno ići,

jer sve rijeke teku na jednu stranu.

Nekad si na vrhu, nekad na dnu,

a nizvodno dolje čeka te slap.

Onda se uskoro u ocean sliješ,

pa zatim ponovo postaneš kap.

Vladimir Pavić – citat

Svaki je život ko jedan san

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *