Pazi poezija! sa Esadom Smajićem (Sergej Jesenjin – „Pismo majci“)

Esad Smajić o poeziji„Pazi poezija!“ je naša rubrika u kojoj vam prenosimo razmišljanja ljudi po pitanju poezije. Razgovaramo sa onima (možete se i vi prijaviti) koji žele reći riječ-dvije na ovu temu, bez obzira na profesiju kojom se bave i bez obzira gdje žive. U ovom našem pokušaju, trudimo se da vam približimo ljepote i čari poezije, kako bismo vas zainteresovali da i sami počnete, ili nastavite sa čitanjem poezije u slučaju da ste poeziju privremeno zanemarili. Svakog sagovornika pitamo za omiljenu pjesmu i pjesnika, kao i za objašnjenje razloga zašto im se sviđa njihova omiljena pjesma.

Sagovornike pitamo i da nam objasne svoje viđenje značaja poezije.

U ovom izdanju rubrike razgovarali smo sa Esadom Smajićem, velikim ljubiteljem pisane riječi i poezije, a i pjesnikom u svojoj mladosti.

  • Za početak, kako ste, jeste li dobro?
  • Vrlo sam dobro, hvala na pitanju i želim da pozdravim Vaše čitaoce.
  • Koja je Vaša omiljena pjesma i ko je Vaš omiljeni pjesnik?
  • „Pismo majci“. Jesenjin mi je nešto posobno i za to ima više razloga. Ako uzmemo majku, takvu kakvom je on vidi i ako znamo da su nas sve majke rodile, moramo da cijenimo njegove napore da otkrije tajnu. Za mene je žena vrijedna poštovanja i ja ženu nazivam, vezom sa Bogom, Božjim bićem. Mi smo svi došli tim putem i dio majke smo, u svakom slučaju. Ovdje smo imali jednu krilaticu, koju smo upotrebljavali u narodnom jeziku: otac kolac, a majka zna se šta je.
  • I sami ste pisali poeziju?
  • Jeste, u davnoj prošlosti, međutim, sad nisam aktivan, a nemam ni vremena. E, sad, to su samo izgovori. Svi oni koji su nadahnuti tim dijelom, to je uvijek prisutno uz njih i, moram da priznam, da mi često dok sjedim, dođu ti pjesnički nagoni, koji me nose u kovitlacima i vjetrovima pjesničkog zanosa, da dođem do nečega da li bih trebao da to napišem ili ne napišem. Moram sve podsjetiti da je svaka pjesma dobra i da svaka pjesma ima svoju poruku, međutim, naše biblioteke stoje, prolamaju se od knjiga i od proze i od poezije. Mi imamo jednu vrlo lošu naviku da malo čitamo. Današnja tehnologija i internet su otišli toliko daleka, ali ja tvrdim da nema ništa bolje nego kad sjednete, osamite se, uzmete knjigu i pročitate ili pjesmu ili bilo šta – roman. Bilo šta da čitate, tada je uživanje, a kod interneta se pitate da li je to vjerodostojno ili nije, ko je to napisao i zbog čega je to napisao? Ovako, ako uzmete Maksima Gorkog, Ivana Gorana Kovačića, Maka Dizdara, na njihovim koricama piše tačno ime i tačno vrijeme kada je to napisano i tada možete uživati.
  • Jesenjinova „Mati“, spomenuli ste i Maksima Gorkog, to nije slučajno?
  • Slučajnost nije. Maksim Gorki je oličenje vremena Oktobarske revolucije. U jednoj plejadi književnika ruskog realizma. To je nešto što krasi narod. Svi književnici, svi umjetnici, generalno govoreći, to su temelji koji daju jednom narodu pravo da može sebe smatrati kulturnim. To je nezaobilazan element koji čini osnovu kulture. Da u tom momentu, nijednog trenutka, ne bude nekom čudno zašto poezija održi jedan narod da preživi, zašto poezija održi izgradnju zemlje, zašto poezija održi revoluciju, zašto poezija održi odbrambeni rat, to je poezija – drži moral, drži elan, drži ljude u snazi. Kad služate bilo koju pjesmu, nebitno je li to sevdalinka, narodna ili zabavna, vi u tome nalazite svoje biće. Kroz tu pjesmu vi sebe vidite onako kako vi želite. To je razlog i to je nešto što, meni kao čovjeku, daje za pravo da tvrdim da su svi ljudi poete, svi su prozaici, samo na različit način. Interpretaciju jedne pjesme doživljava na svoj način i onaj ko je sluša. To je nešto što čini pjesmu ili roman snažnim.
  • Je li poezija samo ono što je napisano ili je poezija način nečijeg života, način razmišljanja način postojanja?
  • Svi su ljudi, svaki život, svaki momenat postojanja je poezija. Poezija je i ovaj naš razgovor. Poezija je i dan. Poezija je i život. Poezija je i noć. Vi nalazite nadahnuće da izađete iznad grada i da posmatrate mjesečinu i da pjevate o mjesečini koja se razasipa po gradu. Za mene je i svaka individua poezija, jer o svakoj individui možete da kažete na svoj način. Posmatrajte ljude kako se vesele kada slušaju muziku, jer i muzika je vrsta poezije. U poeziji imate nekoga ko je autor i imate nekoga ko je slušalac. Taj slušalac je za mene ponovo poeta, zato što on sebe vidi u toj pjesmi. On u tom međurječju nalazi sebe i on je tada odsutan, on je u svom kosmosu, nije više tu gdje ga vidite. Sluša muziku i sluša pjesmu, ali on je odsutan. Svaka pjesma ima svoju poruku i razlog nastanka – da li je to ljubavna poema ili je to epska poema, to je nebitno. Bitno je da ima svoj razlog. Sve to nastaje ili zbog dubokih emocija ili snažnih događaja.
  • Šta biste poručili mladim ljudima koji prolaze kroz ovaj život?
  • Poruka za mlade je, pod brojem jedan, da se što više edukuju. Drugo bi bilo da se što je moguće više okrenu prema građenju svoje sudbine i života na ovim prostorima. Govorim poruku i nama starijima, ne samo omladiti – narod koji ne razmišlja o svojoj omladini, njegova sudbina je neizvjesna, budućnost mu je teška. Mi moramo misliti o omladini. Omladina se mora što više uključivati i razmišljati kako da se izgradi život ovdje. To bi bila moja poruka za omladinu. Naravno i da se uključuju u kulturne sadržaje. I u ovom našem gradu ima dovoljno prostora da se oni mogu uključiti. Oni mogu napraviti amaterska društva književnika, poeta, glume… Omladina, oni to mogu. To je moja poruka.
  • Hvala Vam mnogo što ste pristali za ovaj razgovor.
  • Hvala Vama i imajte lijep dan.

Sergej Jesenjin – „Pismo majci“

Jesi l živa, staričice moja?
Sin tvoj živi i pozdrav ti šalje.
Nek uvečer nad kolibom tvojom
Ona čudna svjetlost sja i dalje.

Pišu mi da viđaju te često
zbog mene veoma zabrinutu
i da ideš svaki čas na cestu
u svom trošnom starinskom kaputu.

U sutonu plavom da te često
uvijek isto priviđenje muči:
kako su u krčmi finski nož
u srce mi zaboli u tuči.

Nemaj straha! Umiri se, draga!
Od utvare to ti srce zebe.
Tako ipak propio se nisam
da bih umro ne vidjevši tebe.

Kao nekad, i sada sam nježan,
i srce mi živi samo snom,
da što prije pobjegnem od jada
i vratim se u naš niski dom.

Vratit ću se kad u našem vrtu
rašire se grane pune cvijeta.
Samo nemoj da u ranu zoru
budiš me ko prije osam ljeta.

Nemoj budit odsanjane snove,
nek miruje ono čega ne bi:
odveć rano zamoren životom,
samo čemer osjećam u sebi.

I ne uči da se molim. Pusti!
Nema više vraćanja ka starom.
Ti jedina utjeha si moja,
svjetlo što mi sija istim žarom.

Umiri se! Nemoj da te često
viđaju onako zabrinutu,
i ne idi svaki čas na cestu
u svom trošnom starinskom kaputu.

Sergej Jesenjin – citat:

Ne vredi ostaviti ni ludom ni pametnom. Ako je pametan sam će zaraditi, ako je lud, sve će izgubiti.

Sergej Jesenjin