Pazi poezija! sa Elmom Mujić (Rupi Kaur – „Sprovod“)

„Pazi poezija!“ je naša rubrika u kojoj vam prenosimo razmišljanja ljudi po pitanju poezije. Razgovaramo sa onima (možete se i vi prijaviti) koji žele reći riječ-dvije na ovu temu, bez obzira na profesiju kojom se bave i bez obzira gdje žive. U ovom našem pokušaju, trudimo se da vam približimo ljepote i čari poezije, kako bismo vas zainteresovali da i sami počnete, ili nastavite sa čitanjem poezije, u slučaju da ste poeziju privremeno zanemarili. Svakog sagovornika pitamo za omiljenu pjesmu i pjesnika, kao i za objašnjenje razloga zašto im se sviđa njihova omiljena pjesma.

Sagovornike pitamo i da nam objasne svoje viđenje značaja poezije, a danas je naša sagovornica Elma Mujić, osamnaestogodišnja pjesnikinja iz Zenice.

  • Elma, dobrodošli i hvala Vam što ste pristali da razgovaramo.
  • Hvala Vama. Zadovoljstvo je moje.
  • Za početak nam recite ko je Vaš omiljeni pjesnik i koja Vam je pjesma omiljena?
  • Nije pjesnik, pjesnikinja je u pitanju, Rupi Kaur, a omiljena mi je cijela njena zbirka „Sunce i njeno cvijeće“. Možda bih izdvojila pjesmu „Sprovod“.
  • Zašto?
  • Ja sam se, jednostavno, pronašla u toj zbirci, pronašla sam dio svoje duše i, dok čitam, osjećam se ispunjeno.
  • Kako se to čovjek pronađe u poeziji? Šta se to dogodi pa da kaže: – e, ja sam se pronašao ovdje?
  • To je teško opisati. Svako zna samog sebe i dok čita uvijek nađe neki dio, neku riječ s kojom se on poveže, u kojoj vidi sebe tačno onako kakav jeste ili, možda, kakav želi da bude. Tako i ja, a vjerujem i ostali.
  • Šta Vama lično predstavlja poezija?
  • Poezija za mene predstavlja vid umjetnosti, način na koji možeš reći sve ono što se bojiš reći naglas, ono što osjećaš, ogoliš svoje tijelo – to je poezija.
  • Je li lakše nešto reći putem pisane riječi, prije nego to isto izgovoriti riječima?
  • Za mene jeste. Ja sam po prirodi stidljiva. Ne volim mnogo da pričam, ali zato volim mnogo da pišem. Na taj način ljudi mene mogu da upoznaju.
  • Vi pišete poeziju, ali je, kako ste maloprije rekli, ne pokazujete nikome?
  • Poeziju ne pokazujem nikome, to pišem u svoj dnevnik. Jednog dana možda od toga nešto objavim, ali pišem i druge stvari. Pišem tekstove o onome što mene muči – problemi u današnjem svijetu, neki moji stavovi…
  • Zanimljivo mi je to što u svom dnevniku pišete poeziju. Malo ljudi danas piše dnevnik.
  • Da, ja od četrnaeste, petnaeste godine pišem dnevnik. Imam već nekoliko ispisanih svesaka i to je nešto „moje“, posebno i za šta vjerujem da će mi kasnije, kad odrastem, značiti mnogo – kad se budem „uspavala“.
  • Šta propuštaju ljudi koji ne pišu dnevnik?
  • Tim nepisanjem, vjerovatno, oni zaboravljaju te uspomene i osjećaje koje su proživjeli. Ja se uvijek mogu „vratiti“ tačno na taj dan, tačno u taj trenutak i osjećaj koji sam imala.
  • Dobro, ima tu, pretpostavljam i toga da Vi, dok pišete, ujedno i razmišljate o brojnim stvarima i formirate svoje stavove i stavljate ih na provjeru pred sud sopstvene savjesti?
  • Svakako analiziram samu sebe, kreiram drugačiju viziju, želje, ambicije…
  • Pošto kažete da nikome nepokazujete svoju poeziju, moram i Vas pitati da li stvaraoci pišu za sebe ili za druge?
  • Ja poeziju pišem isključivo za sebe. To je neki moj način, bijeg opuštanja i oslobađanja. Ali, ima svakakvih ljudi koji, možda, pišu da budu slušani i viđeni i to je sasvim OK. Ljudi imaju potrebu da budu prihvaćeni od strane drugih i možda je to način na koji će to postići.
  • Da li se u našem današnjem društvu može biti prihvaćen kroz pisanje poezije?
  • Veoma teško. Niko ne razmišlja izvan okvira – imaju nekakve granice u glavama i striktno ih se drže, ne žele da razmišljaju „izvan kutije“. Ne trude se da razumiju poeziju. Vrlo površno je shvataju.
  • Jeste li Vi imali situaciju da budete „osuđeni“ zato što pišete poeziju?
  • Nisam bila baš osuđivana, ali bilo je komentara u smislu – „Koještarije“, „Šta to radiš? Bezveze švrljaš!“. Ali, šta možemo – ne razumiju svi.
  • Da li Vas to pokoleba, ili iz toga izađete još „jači“?
  • Na neki način, izađem još jača. Samo mi daju motivaciju da još više pišem.
  • Kakvu još poeziju volite? Koji su još pjesnici zastupljeni?
  • Nemam određene pjesnike koje čitam. „Naletim“, s vremena na vrijeme, na neku pjesmu koja mi se svidi. Ne mora to da bude određeni pisac. To je stvar trenutka i onoga kako se osjećam. Kad mi se nešto svidi, ja to prisvojim.
  • U suštini, uvijek je nešto drugo. Zavisno od trenutka?
  • Baš tako, zavisno od trenutka i osjećaja koji ja proživljavam taj dan i raspoloženja.
  • Pretpostavljam da će odgovor biti potvrdan, ali ipak da pitam, trebaju li mladi čitati poeziju i šta im poezija može donijeti?
  • Mislim da trebaju, jer meni poezija donosi opuštanje i oslobođenje i vjerujem da će donijeti isto svakom čovjeku koji čita.
  • Imate li Vi utisak da je danas čitanje zapostavljeno i obezvrijeđeno?
  • Danas je sve nakaradno. Standardi su se promijenili, pa tako i pristup knjizi i pisanoj riječi je drugačiji. Živimo u „brzom vremenu“, gdje ljudi nemaju vremena da odvoje sat vremena i da čitaju, odu u neki drugi svijet. To je, nažalost, tužno, ali tako je kako je.
  • Da li poezija treba gajiti ta lijepa, topla osjećanja ili treba da bude „mračna“ i da dopre do naših duša i tako nešto iz nas „iscijedi“?
  • Poezija treba da bude i ružna i „prljava“, takoreći, „mračna“, kako ste Vi rekli, poezija je ono što doista mi jesmo, poezija je život, a život nije uvijek lijep. Život je nekad ružan, grozan i, samim tim, i poezija treba da bude takva.
  • Kakva je Vaša poezija? Kako biste je Vi opisali?
  • Ponekad lijepom, divnom, bajnom, a ponekad i mračnom, jer zavisi, kako ide tok mog života, tako se razvija i moja poezija.
  • Pa da! Takav je i svačiji život. Nekad je sve super, sve su kockice složene, a nekad se nadviju i tamni obaci. Tako je i u poeziji. Hvala Vam za ovaj razgovor, vrlo je inspirativno i utješno ovako razgovarati sa osamnaestogodišnjakinjom.
  • Hvala i Vama i Vašim čitaocima. Čitajte i dalje rubriku „Pazi! Poezija“.

 

Rupi Kaur – „Sprovod“

 

kad odem s ovoga svijeta

ukrasi s trijem cvijetnim vijencima

kao da je moj svadbeni dan draga

izvuci ljude iz domova

i zaplešite na ulici

kad smrt priđe

poput mladenke oltaru

pošalji me na put u šarenoj odjeći

posluži gostima sladoled s ružinim laticama

nema razloga za plač draga

čekala sam čitav život

da mi takva ljepota

oduzme dah

kad odem

priredi slavlje

jer bila sam ovdje

i živjela sam

i pobijedila sam u igri koju zovu život

 

Rupi Kaur – citat:

Morate prvo željeti provesti ostatak života sa sobom

Rupi Kaur

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *