Pazi poezija! sa Duškom Pejićem (Matija Bećković – „Kad dođeš u bilo koji grad“)

pero„Pazi poezija!“ je naša nova rubrika u kojoj ćemo vam prenositi stavove i razmišljanja različitih ljudi po pitanju poezije. Razgovaraćemo sa svima za koje smatramo da imaju šta reći na ovu temu, bez obzira na profesiju kojom se bave i bez obzira gdje žive. U ovom našem pokušaju, trudićemo se da vam približimo ljepote i čari poezije, kako bismo vas zainteresovali da i sami počnete, ili nastavite sa čitanjem poezije u slučaju da ste poeziju privremeno zanemarili. Svakog sagovornika ćemo pitati za omiljenu pjesmu i pjesnika, kao i za objašnjenje razloga zašto im se sviđa njihova omiljena pjesma. Sagovornike ćemo pitati i da nam objasne svoje viđenje značaja poezije.

Za prvi razgovor izabrali smo da nam sagovornik bude Duško Pejić, profesor književnosti u Srednjoškolskom centru u Srebrenici. Smatrali smo da je Duško, zbog svoje ljubavi prema poeziji, ali i književnosti i umjetnosti uopšteno, idealan prvi sagovornik za našu novu rubriku.

–          Profesor Duško Pejić će nam, za početak reći, koja je njegova omiljena pjesma?

–          Profesor Pejić nema omiljenu pjesmu jer ne misli da bi trebalo tako izdvajati neku pjesmu u odnosu na ostale, jer postoji veli broj pjesama koje zaslužuju pažnju, ali, eto, ako već moram izabrati, neka to bude: „Kad dođeš u bilo koji grad“ od Matije Bećkovića.

–          Zašto baš ta pjesma?

–          Prilično sam lično povezan s tom pjesmom i to je najbitniji razlog. Mislim da je to jedna od naših pjesama koja kao da je siteza cijelog jednog pjesničkog života; toliko je univerzalna da je možete čitati u svim razdobljima života. Možda mi u ranoj mladosti ne bi bila omiljena, ali danas jeste. U ovoj pjesmi kao da Bećković opisuje intimni trenutak svakog čovjeka, iako nije učestvovao u njemu. Toliko je intimna da biste pomislili da je to pjesnička intima, ali ako malo bolje čitate, shvatite da je to intima svakog čovjeka.

–          Kakva je danas poezija i šta ona znači našim mlađim naraštajima, prije svega?

–          Poezija bi trebalo da znači i mladim i starim naraštajima, svima.Mislim da se tu stvari nešto ne mijenjaju kako vrijeme prolazi – poezija je uvijek imala svoje mjesto kao što ga je oduvijek imala. Mislim da ni savremeno doba u današnjem obliku ne utiče mnogo na samu poeziju, jer mislim da poezija uvijek, nekako nađe put do svojih čitalaca i uvijek nađe svoje mjesto. Po mom skromnom mišljenju, ona je najbitniji element vaspitanja i obrazovanja mladih ljudi, jer kroz poeziju, književnost i umjetnost mladi mogu da obrazuju svoj intelekt i svoja osjećanja, mogu da se vaspitavaju na malo drukčiji način, posredno, a ne da im se nabrajaju pravili kako se treba ponašati.

–          Kada radite sa vašim učenicima, kada im prenosite znanja o poeziji, kako to radite? Da li im to jednostavno predočite ili kroz razgovore dolazite do novih saznanja?

–          Ja najviše inistiram na ti učeničkim utiscima nakon čitanja pjesme. Volim da vidim njihov odgovor i njihovu percepciju same pjesme. Nažalost, često se pokaže da nam nekako fali načina razmišljanja da bismo mogli bar prepoznati osnovne stvari, ako već ne i da analiziramo pjesmu. Poezija je nešto što je subjektivno i ona ima različit uticaj i prijem kod različitih ljudi, ali posoje ipak neke univerzalne stvari koje se mogu pokazati kao činjenice i te je stvari bitno primjetiti u određenoj pjesmi, da bi učenici mogli formirati sopstvenu priču o nekoj pjesmi.

–          Vječita dilema se ogleda u pitanju: „Šta je pjesnik htio da kaže“? Može li se, zaista, nekad pretpostaviti značenje onoga što nam pjesnici „govore“.

–          Iskreno mislim da je to pitanje prilično „glupo“ i da je proizvod loše analize književnosti. To čak nije ni bitno pitanje i neko ne bi trebao ni da se zanima time šta je pjesnim želio da kaže. Umjetničko djelo samo po sebi govori određene stvari. Eto, čak i veliki Ivo Andrić je mislio da pisci nisu dobre sudije svojih djela, da ne treba da govore o svojim djelima, jer onog trenutka kada pisac ili neko drugi silom želi da nametne neko značenje književnom djelu, ono se sputava i ograničava i ne dozvoljava se čiaocu da uživa u njemu. Mislim da književno djelo nije samo ono što je napisano na listu papira, nego je sinteza toga što je jedan pjesnik ili pisac napisao i tek nakon što se to sjedini sa iskustvima i percepcijama čitalaca, nastaje pravo umjetničko djelo. Kada bi neko rekao: „pisac je htio da kaže to i to“, to bi, nekako, bilo ograničeno, pa sama književnost ne bi bila to što jeste i to što treba da bude.

–          Ali, nažalost, to nam se često dešava?

–          Mislim da je jedan od najbitnijih problema u svemu tome je što se poezija ne njeguje čak ni kroz školstvo, iako sam ja dio svega toga, ne njeguje se na pravi način i tako dolazimo dao „teških i zahtjevnih“ pjesnika koje učenici treba da shvate, ali nisu osposobljeni za to, te otuda profesori često, da bi na bilo koji način uspjeli objasniti, „spuštaju“ tu pjesmu na neki nivo koji bi oni mogli razumjeti. Tu profesori često griješi i ja prvi.

–          Šta misliti o ovoj našj inicijativi da uvrstimo poeziju u naš svakodnevni rad?

–          Mislim da je to dobra inicijativa. Govoriti o poeziji je veoma bitno, jer poezija je najbitniji produkt jednog društva, jedne kulture. Mislim da je umjetnost nešto što odvaja čovjeka od životinja, nešto što čovjeka oplemenjuje i nešto o čemu bi se trebalo mnogo pričati. Razgovori poput ovih treba da postoje, ali od njih ne treba očekivati da nešto bitno promijene, jer, opet kažem, poezija je, prije svega, nešto što je intimno, pojedinačno, subjektivno, tako da bilo kakav javni nastup već oduzima nešto od toga.

–          Dobro, ali ako, zajedno sa vama, uspijemo da zainteresujemo bar jednu osobu, mi smo postigli rezultat.

–          Sigurno da jesmo. Poezija je na tom nivou da svaki novi čitalac, čini mi se, znači. Ne zbog same poezije, već jer je poezija jedan od načina da razujmijemo svijet, da ga shvatimo, da naučimo da se ponašamo u njemu. Ona je ta koja će od nas načiniti pjemenite ljude i, ako posmatramo u tom pravcu, ova vaša rubrika je izuzetno bitna.

–          Hvala vam za ovaj razgovor, nadamo se da ćemo uspjeti približiti čari poezije i našim mlađim i onim malo starijim čitaocima.

–          I ja se nadam. Hvala vam.

 

Matija Bećković – Kad dođeš u bilo koji grad

Kad dođeš u bilo koji grad
A u bilo koji grad se dolazi vrlo kasno
Kad dođeš vrlo kasno u bilo koji grad
Ako taj grad slučajno bude Valjevo
Gde sam i ja došao
Doći ćeš putem kojim si morao doći
Koji pre tebe nije postojao
Nego se s tobom rodio
Da ideš svojim putem
I sretneš onu koju moraš sresti
Na putu kojim moraš ići
Koja je bila tvoj život
I pre nego što si je sreo
I znao da postoji
I ona i grad u koji si došao.
Kad dođeš u bilo koji grad
Odakle bilo
Iz Veljeg Dubokog ili Kolašina
Ili niotkud sasvim svejedno
Kod odeš od svoje kuće
Bilo kuda
Samo da što pre odeš
I dođeš u bilo koji grad
Recimo u Valjevo
Kad god da dođeš
Doći ćeš vrlo kasno
Jer se dugo putuje
Dok dođe u tvoj život
I tu se zauvek zaustavi
Ona koja je prema tebi krenula
Iz velike daljine
Odnekud iz Ruskog Jerusalima
Sa Kavkaza iz Pjatigorska
U kome nikad nije bila
I zvala se kako se zvala
Recimo Vera Pavladoljska
I izgledala kako je izgledala
Kako više niko na svetu ne izgleda.
Kod dođeš u bilo koji grad
A u bilo koji grad se dolazi vrlo kasno
Jer gradovi su uvek daleko
I u njih se dolazi iz daljine
A svako putovanje se oduži
Jer svi misle jedino o povratku
Mada povratka nema
A ko god odluči da putuje
Mora krenuti jednog dana
A kad god krene
Krenuće u ono doba
U koje uvek neko kreće od kuće
Obično u nedelju
Kad si i ti krenuo
A kad god je nedelja
Najčešće si u nekom drugom gradu
A u kojem god da budeš
Recimo u Valjevu
Biće to jedini grad
U kome si oduvek bio
I čim si čuo njeno ime
I pre nego što si je sreo
Oduvek si je znao
I voleo već vekovima.
Kad dođeš u bilo koji grad
A u bilo koji grad se dolazi vrlo kasno
Kad dodješ vrlo kasno u bilo koji grad
Ako taj grad slučajno bude Valjevo
Doći ćeš korakom koji dvostruko odjekuje
Tvojim i batom još nekoga
Ko s tobom putuje
I glas mu ide po vetru
U dan neobičan za to doba godine
Da ni sam nećeš biti siguran
Ni koji je to grad
Ni koji su tvoji koraci
Samo ćeš poznati onaj glas
Koji ne ide po vetru
Nego se javlja u tebi
U dan neobičan za to doba godine
Kad nije ni bilo vreme da budeš u Valjevu
U koje si došao kao neznanac
Ne znajući nikoga
Ni grad ni Veru Pavladoljsku
Ni da se zavole najviše
Oni što se znaju najmanje.
Kad dođeš u bilo koji grad
A u bilo koji grad se dolazi vrlo kasno
Kad dođeš vrlo kasno u bilo koji grad
Svet će postati uspomena na nju
I neće biti ni jednog mesta na zemlji
Gde te neće sačekivati
Ni ogledala u kojem je nećeš videti
Ni plave kose koja nije njena
Ni oblaka bez njenog svilenog osmeha
Zapamtio je prostor
Gora i voda
Onakvu kakvu si je prvi put video
U bilo kojem gradu
Recimo u Valjevu
U Karađorđevoj ulici
Između Pošte i Suda
I evo nailazi ono doba godine
Ili tvoga života
Kad su sve žene ona
I nose njenu glavu
Ali ni jedna celu
A ona živi nepoznata među ljudima
Odmara se od tebe i od svog imena
Ali ma gde živela i ma ko bila
Znaćeš da je to ona
I da ne može biti niko drugi
Jer nikog drugog na tvom svetu nema.
Kad dođeš u bilo koji grad
A u bilo koji grad se dolazi vrlo kasno
Kad dođes vrlo kasno u bilo koji grad
Recimo u Valjevo
Okružiće te deca kao svakog pridošlicu
I u celom gradu nećeš poznavati nikog
Jer su svi otišli
I s tim bi se nekako pomirio
Ali niko se ne vraća
Sve je gotovo a još nikoga nema
Niti ima čvrstih obećanja
Da ćemo se ponovo sresti
I to je ono što najviše zabrinjava
Pa ipak čovek nije manje nego voda
Pa voda ne umire
Niti je smrt nešto
Što se na svetu događa prvi put
I da živimo hiljade godina
Prošle bi kao jedna
Jer godine su tu da dođu i odu
Ali sve što je njino
Nije Vera Pavladoljska
Koja ti je dala što ni sama nije imala
I uvek bila pomalo u oblacima
I u njih se konačno preselila
Ali dok iko ikom čita ovu pesmu
Ona se rađa sve svilenijeg osmeha
I nema ništa sa grobljem i smrću.
Kad dođeš u bilo koji grad
A u bilo koji grad se dolazi vrlo kasno
Kad dođeš vrlo kasno u bilo koji grad
Sve će ti biti odnekud poznato
Kao poljubac već davan nekome
U grad ko zna koji
Kad dođeš ko zna kad
I ko zna otkud
Ili Veljeg Dubokog ili niotkud
Sasvim svejedno
Sve će ti biti isto kao da nisi dolazio
I da uopšte ne postojiš
Jer proviđenje ne zuri
I ništa ne zaboravlja
I ne fali mu ni mašte ni ideja
Da sve poveže i ispuni
Kao što je pisano
Samo ti ne bi bio isti
I ništa ne bi bilo kao što jeste
Da je moglo biti kao što nije
Jer postoji samo jedan grad
I samo jedan dolazak
I samo jedan susret
I svaki je prvi i jedini
I nikad pre ni posle nije se dogodio
I svi gradovi su jedan
Delovi jednog jedinoga grada
Grada nad gradovima
Grada koji si ti
Prema kome svi idu
Da se sretnu sa tobom
Dobro je što si došao
Da se u to uveriš
Baš u Valjevu
I sretneš Veru Pavladoljsku
I čim si je video
Oduvek si je voleo
I unapred oplakivao rastanak
Koji se zbio
Pre nego što si je sreo
Jer postoji samo jedan grad
I samo jedna žena
I jedan jedini dan
I jedna pesma nad pesmama
I jedna jedina reč
I jedan grad u kome si je čuo
I jedna usta koja su je rekla
A po svemu kako su je izgovorila
Znao si da je izgovaraju prvi put
I da možeš mirno sklopiti oči
Jer si već umro i već vaskrsnuo
I ponovilo se ono što nikad nije bilo.
beckovic

Matija Bećković – citat:

Predlažem da se ceo jezik sažme u dve reči. On je već i sažet, i vi već pogađate da su to reči: jebote i super.