Pazi poezija! sa Draganom Drlačić (Miloš Crnjanski – „Serenata“)

Dragana Drlačić„Pazi poezija!“ je naša rubrika u kojoj vam prenosimo razmišljanja ljudi po pitanju poezije. Razgovaramo sa onima (možete se i vi prijaviti) koji žele reći riječ-dvije na ovu temu, bez obzira na profesiju kojom se bave i bez obzira gdje žive. U ovom našem pokušaju, trudimo se da vam približimo ljepote i čari poezije, kako bismo vas zainteresovali da i sami počnete, ili nastavite sa čitanjem poezije u slučaju da ste poeziju privremeno zanemarili. Svakog sagovornika pitamo za omiljenu pjesmu i pjesnika, kao i za objašnjenje razloga zašto im se sviđa njihova omiljena pjesma. Sagovornike pitamo i da nam objasne svoje viđenje značaja poezije.

Danas je sa nama svoje viđenje poezije podijelila Dragana Drlačić, studentkinja književnosti.

  • Za početak našeg razgovora, zamolićemo te da nam kažeš koja ti je omiljena pjesma?
  • Pa imam više omiljenih pjesnika i pjesama, naravno. Svakako bi na toj listi posebno mjesto zauzimao Aleksa Šantić. Ovdje moram da nagovijestim da sam rođena istog datuma kada i on, pa vjerovatno tu ima malo pristrasnosti (smijeh). Naročito bih izdvojila njegovu pjesmu “Ne vjeruj”. Zatim je tu pjesma “Ako hoćeš” –  “Ako hoćeš da o zori pjevam tebi pjesme moje, oj, ne bježi sa prozora, da ja gledam lice tvoje”. Miloš Crnjanski je moja velika ljubav, jako se dobro “poznajemo”. Obožavam njegove pjesme “Serenata”, “Trag”. Njegovu “Sumatru” svi treba da znamo, svijet bi bio daleko ljepši. I ovdje bih ujedno i izdvojila omiljenu pjesmu među omiljenima – “Serenatu”. “Ah, niko nema ni časti, ni strasti, ni plamena dosta da mene voli, no samo jablanovi viti i borovi pusti, ponositi”. I još jedan kojeg moram spomenuti. Leonard Koen. Njega sam otkrila nešto kasnije, ali mislim da smo se veoma lijepo “uklopili” i da se “družimo” jako lijepo. Njegova poezija je magična, njegovo postojanje uopšte, bilo je i ostalo upravo magično. Preporučujem svima. Od njega ne mogu navesti omiljenu, mislim da se svako uz njega može pronaći, pa…tragajte.
  • Zanimljiva lista. Zašto baš ovi pjesnici?
  • Svi ovi pisci su nekako kroz svoje opuse iznijeli dio i neke moje unutrašnjosti. Prepoznajem se u riječima, mislima…valjda ih zato i volim. Srce mi se javi svaki put kad ih iznova i iznova čitam. Mora da je to to onda. Šantić – jer me kupio na prvi osjećaj. Čovjek koji nikada nije izašao iz svog mjesta, “pogledao preko krova da vidi ima li nešto ljepše i bolje od njegovog Mostara”, kako kaže Dučić, dao nam je ovakve stihove. Oduvijek sam ga nekako voljela. Crnjanski. Za njega sam se uvijek pitala kako me tako dobro poznaje kad god sam ga čitala. Sa njim sam tako brzo našla nit, ako bih nekada bila pisac voljela bih biti bar djelimično slična njemu.
  • Kažeš, ako nekad budeš pisac. Jesi li već pokušavala nešto sama napisati?
  • Pišem od svog petog razreda. Počelo je bezazleno, a nešto ozbiljnije možda od srednje škole. Još se pronalazim, malo sam u poeziji, malo u prozi, svuda me ima. Vidjećemo da li će to imati uspjeha i da li će nekada ugledati svjetlost dana, za sada više pišem za sebe, ali nikad se ne zna…
  • Pošto studiraš književnost, pretpostavljam da čitaš mnogo. Šta najviše voliš da čitaš?
  • Čitam mnogo. Bilo da je vezano za fakultet ili mimo njega. Naravno, uvijek mi je, pretpostavljam kao i većini nas, bilo zanimljivije da čitam ono što ne moram. Upisala sam ono što zaista volim, pa i s tim što “moram”, imam sreću da uživam. Najviše volim da čitam psihološke romane, romane toka svijesti, modernističke teme. Slagala bih kad bih rekla da ne volim ljubavne romane, ali više u savremenom ključu. Volim i dječju književnost, često znam da se vratim bajkama. Mislim da je u toj grupi “Bajka o kratkovečnoj” Desanke Maksimović jedna od onih “must have” u svom domu.
  • Čitaju li današnje generacije dovoljno?
  • Na to pitanje je jako teško odgovoriti. Opet kažem, na sreću, okružena sam ljudima koji zaista čitaju i sa kojima uvijek imam o čemu da razgovaram. To me vrlo ispunjava, a vjerujem i da ima dosta mladih koji čitaju i dijele svoja iskustva sa onima koji su slični njima. Ako ništa, bar želim da vjerujem, svijet je tako ljepši.
  • Sa tvojim fakultetom, postoji vjerovatnoća da ćeš raditi u školi sa djecom. Kako ćeš se boriti sa nezainteresovanošću djece za poeziju?
  • Da, studiram književnost. Student sam treće godine u Novom Sadu i evo sad “pečem zanat”, što bi se reklo. Postoje mnogi načini da se to realizuje, možda putem onoga pri čemu provode najviše vremena – interneta – organizovati neke interaktivne igrice, napraviti motivacije, takmičenja u poeziji i prozi, u smislu provjeravanja sposobnosti, možda i humanitarnog tipa, ne u svrhu boljeg-lošijeg, to nikako. Davala bih im više slobode za razvijanje maštovitosti. Evo sad, na primjer, pišem rad o erotskoj poeziji u svjetlu savremene proze i sve više shvatam koliko tabua postoji vezanih za erotsko, za teme koje postoje kod nas otkad je svijeta. Možda bi se sa djecom trebalo i na tome poraditi, na razvijanju svijesti i o takvim nekim temama, naravno, u određenom uzrastu.
  • Koje je tvoje mišljenje, koliki je značaj književnosti za naše društvo, za naše mlade, i u tom smislu, gdje je ova naša rubrika u svemu tome?
  • Mislim da je značaj zaista ogroman, do te mjere da ljudi mogu zaista da se oblikuju kroz književnost. Mogu da dobiju odgovore na neka egzistencijalna pitanja na koja im ne može svako od nas odgovoriti, a oni postanu svjesni da odgovore sami mogu naći. Svakako je bitno u realizovanju identiteta uopšte. A ovakvi razgovori kakav uticaj imaju? Svakako mnogo jači, bolji uticaj nego da uopšte nisu vođeni.
  • Dragana, hvala ti mnogo za ovaj razgovor i što si s nama podijelila svoja razmišljanja.
  • Hvala vama što se ovim bavite, ovo je zaista lijep gest i nešto predivno. Još jednom hvala što ste me pozvali da razgovramo o poeziji.

Miloš Crnjanski – „Serenata“

Čuj, plače mesec mlad i žut.
Slušaj me, draga, poslednji put.

Umreću, pa kad se zaželiš mene,
ne viči ime moje u smiraj dana.
Slušaj vetar sa lišća svelog, žutog.
Pevaće ti: da sam ja ljubio jesen,
a ne tvoje strasti, ni članke tvoje gole,
no stisak granja rumenog uvenutog.

A kad te za mnom srce zaboli:
zagrli i ljubi granu što vene.
MILOS CRNJANSKIAh, niko nema časti ni strasti,
ni plamena dosta da voli mene:

No samo jablanovi viti
i borovi pusti ponositi.
No samo jablanovi viti
i borovi pusti ponositi.

Miloš Crnjanski – citat: 

„Ja nisam više željan da me ko voli, nego da svi zavole lišće“.