Pazi poezija! sa Danom Bučalinom (Desanka Maksimović – „Prolećna pesma“)

Dana Bučilo„Pazi poezija!“ je naša rubrika u kojoj vam prenosimo razmišljanja ljudi po pitanju poezije. Razgovaramo sa onima (možete se i vi prijaviti) koji žele reći riječ-dvije na ovu temu, bez obzira na profesiju kojom se bave i bez obzira gdje žive. U ovom našem pokušaju, trudimo se da vam približimo ljepote i čari poezije, kako bismo vas zainteresovali da i sami počnete, ili nastavite sa čitanjem poezije u slučaju da ste poeziju privremeno zanemarili. Svakog sagovornika pitamo za omiljenu pjesmu i pjesnika, kao i za objašnjenje razloga zašto im se sviđa njihova omiljena pjesma. Sagovornike pitamo i da nam objasne svoje viđenje značaja poezije.

U ovom razgovoru naš sagovornik je Dana Bučalina, profesorka srpskog jezika i književnosti, a nju smo odabrali jer, pored svog profesionalnog angažmana i nastojanja da djeci približi poeziju, ona pokušava sve da učini da u naše društvo unese poetske detalje.

  • Zdravo Dano.
  • Hvala za poziv.
  • Dobro nam došla. Zaista želimo da čujemo šta ti misliš o poeziji.
  • Zadovoljstvo mi je uvijek govoriti o poeziji, kako na časovima srpskog jezika i književnosti, tako i za javnost.
  • Počečemo od pitanja: koja ti je omiljena pjesma?
  • Da smo ovo snimali u utorak, bila bi neka druga pjesma. Danas sam drugačije inspirisana. Teško je i pomalo nezahvalno profesoru književnosti da se odluči za samo jednu pjesmu. Ali, evo, pošto sam malo pratila šta ste radili i koje su pjesme i pjesnici već bili i vidim da je to raznoliko, što je za svaku pohvali, ali čini mi se da nije bila žena pjesnik, pa sam se ja odlučila za Desanku Maksimović i „Prolećnu pesmu“ da malo „prizovemo“ pozitivne emocije.
  • Zašto baš ta pjesma? Zašto Desanka Maksimović?
  • Biram Desanku Maksimović iz razloga koje sam već navela, zato jer je žena, zbog toga što je njena poezija senzibilna, muzikalna. Zbog sve što je ona bila kao ličnost i zbog te neke pozitivne energije, koja je u svakoj njenoj pjesmi, bilo da je pjesma ljubavna, rodoljubiva ili bilo koja druga vrsta pjesme u pitanju.
  • Nisam znao koju ćeš pjesmu odabrati, ali sam bio siguran da će to biti pjesma sa našeg govornog područja. Mnogo je odličnih stranih pjesnika. Zašto si se odlučila za domaćeg pjesnika, odnosno pjesnikinju?
  • Naravno da čitam i strane pjesnika, ali, jednostavno, nazovite to profesionalnom deformacijom ili kako god već, više volim naše pisce, bliže mi je to po senzibilitetu, više ih i cijenim i smatram da pjesma prevedena na naš jezik može biti kvalitetna, ali da, ipak, ovo što nam je ovako blisko, i teritorijalno i u svakom drugom mogućem smislu, smatram da to trebamo malo više voliti.
  • Ali moram da konstatujem da su sve te prepjeve stvarali uglavnom pjesnici.
  • Da, jesu. Ali, opet je teško prevesti to u originalnom značenju. Mada su prevodi nekih pjesama, poput Šarl Bodlerovih ili Bajronovih poema, odlično prevedene, čak je i rima zadržana onakva kakva je na izvornom jeziku.
  • Kada si spomenula Bodlera, maloprije si spominjala Desanku Maksimović i njenu optimističnu poeziju, šta te više privlači?
  • Desanka Maksimoviće je moj favorit, ako moram da biram između ta dva pisca. Bodler je, ipak, nešto drugo. Ali, Desanka je naš pjesnikinja, koliko god je bila uskraćena za neke stvari u životu, toliko su njene pjesme pozitivne. Drago mi je što djeca i u osnovnoj i u srednjoj školi izučavaju takvu jednu pjesnikinju.
  • Evo da se dotakneme i te teme. Kakva su naša djeca, vole li poeziju, shvataju li je?
  • Pitanja ti nisu nimalo naivna. Ja sam mislila da ćemo razgovarati o „Prolećnoj pesmi“, ali dobra su nam djeca. Čitaju nam djeca onoliko koliko ih mi usmjerimo. Zato smatram da je posao nas nastavnika u srednjim, a i u osnovnim školama, da ih usmjerimo u tom smislu. Ne mora to da znači da moraju pročitati svaku knjigu na ovom svijetu, ali da zavole knjigu. Čak i ako pročitaju samo jednu i svidi im se, ostane im u sjećanju, mislim da smo napravili veliki posao. Činjenica je da živimo u „brzom“ vremenu, da se brzo živi, da nemamo vremena za kvalitetne stvari. Zato smatram da je naš posao da čitaju, da vole knjigu i, vjerujte mi, može se.
  • Pod pretpostavkom da je bitnije da djeca pročitaju pjesmu s ljubavlju i razumijevanjem i da je to ono bitno što se traži od djce kada čitaju. Koliko je tebi, kao prosvjetnom radnika, da postigneš to kod djece, da oni to ne osjećaju kao teret i obavezu?
  • Teško jeste, posebno što su djeca vaspitavana u tom duhu da je to obaveza i oni to, samim tim, prihvataju tako. Trudim se da uvijek pronađem neku zanimljivost iz života pjesnika ili pisca, možda nešto iz ličnog života što je vezano za tu pjesmu kako bih im približila momenat u kojem je pjesma nastala, da bi je oni zavoljeli. Ili, jednostavno, ukoliko je u pitanju neki roman, da im ispričan nešto, ali da im ne kažem sve, ne bi li se zainteresovali i poslije pozvali i pitali da li mogu iz biblioteke uzeti tu knjigu. To je ono što sam ja lično voljela na fakultetu i mislim da i današnja djeca „traže“ neku zanimljivu informaciju, nešto da im malo „zagolica“ maštu, ali da im ne otkrijemo sve. Najviše se tako trudim da ih privolim da čitaju i da se potrude, ne samo da slušaju ono što ja govorim na času, nego da pokušaju i sami da razmisle o tom književnom djelu i da izvuku svoj zaključak, koji ne mora da kaže književna kritika sa kojim ne moram ja da se složim, nego, jednostavno, da dožive to. Književnost je lijepa i ona je doživljaj. Nema tu neke teorije, nema tu nekog „bubanja“. Znači, samo volja da se pročita i da se razmišlja o tome, da se učestvuje.
  • Naš narod je vrlo bogat kad su emocije u pitanju, mnogo toga doživljavamo veoma emotivno, međutim, umjetnost, konkretno poezija, ne dotiču nas puno. Zašto je poezija drugačija od nekih drugih stvari koje nas dotiču?
  • Upravo iz onog razlog o kojem smo maloprije pričali. Ne mora da znači da je tačno, ali mislim da je to zbog ove „brzine“ u kojoj živimo, sve nam je nekako šturo. Poezija, ipak, zahtijeva pažnju i razmišljanje, zahtijeva određeno iskustvo. Na primjer „Prolećnu pjesmu“ Desanke Maksimović bismo mogli obrađivati u osnovnim školama i djeca bi to savršeno lijepo analizirala. Iz perspektive odraslog čovjeka ona, ipak, ima drugo značenje. Znači, traži da učestvujemo, traži da je osjetimo. Mi je možemo pročitati šturo, kao neki sastav, samo kao neke rečenice na papiru i to neće ništa značiti. Ali, ako malo razmislimo, ako unesemo dio sebe, dio svoje emocije, prepoznamo to što je pjesnik osjećao, ili nešto, pak, suprotno od toga, opet kažem da kada je u pitanju književnost nema definicija. To je ono šta mi je drago i zbog čega je ja volim. Meni književnost nije definicija.
  • Koliko se danas cijeni poezija? Je li se poezija ranije više cijenila ili je to nešto što se ne može promijeniti? Svjedoci smo da je nedavno u Srebrenici mladi Marko Milovanović promovisao svoju zbirku poezije.
  • Sigurno da su ranije poezija i sama knjiga bili cijenjeni – nije imao priliku da čita bilo ko. Samo su učeni, obrazovani, materijalno bogati ljudi imali pristup knjizi. Tako je bilo kroz istoriju. Vremena su se mijenjala i sad kad nam je to svima postalo dostupno mi baš i ne želimo da iskoristimo tu priliku, iako su nam biblioteke dobro opremljene knjigama, ne posjećujemo ih nešto često i to je ono što je tužno. Ali, postoje pjesnici među nama, Marko Milovanović je jedan primjer. Postoje i oni koji pišti i oni koji ne pišu, a pjesnici su i tako doživljavaju svijet. Sigurna sam da nam „čuče“ talenti na sve strane, vidim i u školi kako djeca pišu, da imaju smisla, da osjećaju, primjećuju stvari oko sebe, što je jako važno. Za pjesnika je, naravno, potrebno i nešto više, ali i to je neki početak. Takvi smo nekakvi naopaki: kad nam nije dostupno, mi bismo knjigu, a, sad, kad jeste, mi bismo nešto drugo. Ali, eto, nekako se trudimo, svako na svom polju koliko može da nam knjiga opet postane prioritet. Vama svaka čast i sve pohvale za ovu rubriku. Ja kad vidim da ima novi prilog, pročitam.
  • Ovo pitanje je možda trebalo biti prvo u ovom razgovoru. Šta je poezija? Je li to ono što je zapisano između korica knjige ili je to, jednostavno, način nečijeg života?
  • Poezija je, definitivno, ovo drugo – način nečijeg života i, opet kažem, ne možemo je definisati. Poezija je sve ono što mi želimo da ona bude, kako je mi osjetimo, kako je mi doživimo, to je poezija. Poezija je: emocija, iskustvo, osjećaj, želja, kako god. Svaka vrsta emocije i lijepe i ružne za mene je poezija.
  • Šta možemo naučiti od poezije?
  • Možemo mnogo toga. Možemo neke svoje misli, osjećanja, koja nosimo u sebi, a ne znamo da iskažemo, poezija može da nam pomogne da to uradimo. U nekim situacija može da nam ukaže kako treba da se ponašamo, može da nas obrazuje, može mnogo toga, zaista.
  • Šta misliš o ovj našoj rubrici, mada si ti djelimično već odgovorila na ovo pitanje?
  • Ponovo kažem, svaka čast. Mislim da će umnogome doprijenijeti da mlađe generacije i naraštaji čitaju. Mislim da će kroz vašu rubriku, kad vide da je neko ko im je blizak iz susjedstva ili ga poznaju sa ulice, govorio o nekoj pjesmi, mislim da će sigurno „kliknuti“ da pročitaju o čemu se radi. Znači, uloga je neprocjenljiva.
  • Hvala ti što si pristala za ovaj razgovor. Bilo nam je zadovoljstvo čuti tvoje mišljenje o ovim temama.
  • Hvala vama.

Desanka Maksimović – Prolećna pesma

Osećam večeras, dok posmatram laste
I pupoljke rane,
Kako srce moje polagano raste,
Ko vidik u lepe nasmejane dane;

Kako s mladim biljem postaje sve veće
I lako ko krilo,
I kako mu celo jedno nebo sreće
I pakao bola ne bi dosta bilo;

Kako čezne za svim što bi život mogo
Lepog da mu dade,
I da mu ničega ne bi bilo mnogo:
Tako su velike čežnje mu i nade.

Osećam da dosad sve je bilo šala
Moga srca vrela,
Da još nikom nisam svoju ljubav dala
Koliku bih mogla i koliku htela;

Da u meni cela nežna plima
Reči nerečeni;
Da bih srce mogla poklanjati svima,
I da opet mnogo ostane ga meni

desanka maksimovic

Desanka Maksimović – citat:

Volela bih da ne verujem da će mi srce za tobom proći kada budeš jednom otišao.