Pazi poezija! sa Amelom Hadžić (Narodna balada – „Hasanaginica“)

Pazi poezija sa Amelom Hadžić„Pazi poezija!“ je naša rubrika u kojoj vam prenosimo razmišljanja ljudi po pitanju poezije. Razgovaramo sa onima (možete se i vi prijaviti) koji žele reći riječ-dvije na ovu temu, bez obzira na profesiju kojom se bave i bez obzira gdje žive. U ovom našem pokušaju, trudimo se da vam približimo ljepote i čari poezije, kako bismo vas zainteresovali da i sami počnete, ili nastavite sa čitanjem poezije u slučaju da ste poeziju privremeno zanemarili. Svakog sagovornika pitamo za omiljenu pjesmu i pjesnika, kao i za objašnjenje razloga zašto im se sviđa njihova omiljena pjesma. Sagovornike pitamo i da nam objasne svoje viđenje značaja poezije.

Danas razgovaramo sa Amelom Hadžić, pomoćnicom direktora „Prve osnovne škole“ u Srebrenici.

  • Amela, recite mi, koja je Vaša omiljena pjesma?
  • Teško mi je opredijeliti se, ali zbog ovog snijega, neka to bude „Hasanaginica“.
  • Zašto baš „Hasanaginica“?
  • To su vrste pjesama koje pokazuju ljubav, u kojima je ljubav na prvom mjestu. Tu je prikazano poštovanje, da li žene prema mužu, muža prema ženi, prema porodici na prvom mjestu. To je potisnuto nekako u ovom vremenu, zaboravljamo na bit porodice.
  • Da li je to što sve manje imamo osjećaja za porodicu, razlog za Vaš izbor?
  • Vjerovatno da jeste. Moderna poezija ne iskazuje toliko ljubavi. Nema osjećanja, kao što to imaju balade, sevdalinke. Zato se ja opredjeljujem da pročitam tu vrstu poezije.
  • U vašem svakodnevnom radu Vi poeziju približavate djeci. Kako djeca prihvataju poeziju?
  • Kao što je to oduvijek bilo, ako imate učitelja koji će od početka prenositi djeci ljubav prema knjizi, to je početak svega. Ako vi djeci prenesete tu ljubav, pa da i oni vole poeziju, da se zanimaju za nju, pa da i sami pišu, onda ćemo u društvu imati takve ličnosti. Ako je to samo da odradite „taj dio posla“, čisto da vam to prođe kroz ruke, naravno, mislim da mi takvih nastavnika nemamo, svi se zalažu. Moram da napomenem jednu našu učenicu iz devetog razreda, Dženitu Ibišević, ona je prošle godine osvojila treće mjesto na literarnom konkursu, tako da mi imamo nastavnike koji ugrađuju tu ljubav prema poeziji.
  • Ja moram naglasiti da je tu vrlo bitna uloga porodica, koja treba djeci da usadi klicu i onda vi, prosvjetni radnici možete da radite.
  • Tako je. Porodica jeste ta koja djeci daje prve korake u ljubavi za knjigom. Ako djeca od vas vide da čitate i oni će htjeti čitati, oni, u tom slučaju, stvaraju navike, a nastavnici su tu samo da to dalje nadograđuju.
  • Kakva su današnja djeca? Jesu li bolja ili lošija od djece od, recimo, prije dvadesetak godina?
  • Tu ima svega. Mnogo su zauzeti tehnologijom. Malo vremena provode napolju, u sredini gdje mogu da nađu inspiraciju i za pisanje. Kada se tako gleda – nisu nešto bolji u odnosu na nas, ali nadam se da ćemo se vratiti prirodnom okruženju, da ćemo potisnuti tehnologiju i da ćemo je koristiti samo za školske i radne obaveze.
  • Jedno hipotetičko pitanje. Kada primjetite da se neko od djece izdvaja, da pokazuje ljubav ili talenat za umjetnost, kako vi dalje postupate i kako pomažete djetetu da dalje razvija tu ljubav?
  • Da odmah kažem za poeziju i za učenike koje mi imamo, a koji imaju smisla i talenta, pokušavamo pratiti literarne konkurse koji se objavljuju, jer je to jedini način koji mi imamo da im pružimo šansu i da im pomognemo. To je jedini način da oni budu nagrađeni, da se njihove pjesme objave. Postoji i ideja da se svi ti radovi sakupe i da se objavi neka knjiga.
  • Sada ćemo se vratiti na Vašu ljubav prema poeziji. Kako je ona nastala? Kako ste Vi zavoljeli poeziju?
  • U mojoj kući se uvijek pjevušilo. Zato su kod mene preovladale balade i sevdalinke, pa sam ja, vjerovatno, slušajući sve te tekstove, zavoljela poeziju. Dok sam išla u srednju školu, nešto sam i pisala. To su neki djevojački snovi, da osjećaje koje imate prenesete na papir, ali sve se to zadržalo na par pjesama
  • Možemo privesti ovaj razgovor kraju, ali ne prije nego što uputite poruku našim čitaocima i objasnite zašto je poezija bitna, za šta ona može biti bitna ljudima?
  • Ne samo da će obogatiti svoj riječnik. Kroz poeziju oni će podsticati ljubav, koja je meni na prvom mjestu, a ljubav je osnova našeg postojanja. Moja poruka ljudima bila da čitaju poeziju koja im neće biti dosadna, u kojoj ćete pronalaziti sebe, a samim tim razvijati svoju maštu i kreativnost i živjeti u ovom svijetu.
  • Meni ne preostaje ništa drugo nego da Vam se zahvalim, poželim mnogo uspjeha u poslu kojim se bavite i, naravno, u ljubavi, koja Vam je veoma bitna, iz svega što ste rekli u ovom razgovoru.
  • Hvala Vama na pozivu i želim Vam svako dobro.

Narodna balada – „Hasanaginica“

Šta se b’jeli u gori zelenoj?
Al’ je snijeg, al’ su labudovi?
Da je snijeg, već bi okopnio,
labudovi već bi poletjeli.
Nit’ je snijeg nit’ su labudovi,
Nego šator age Hasan-age;
on boluje od ljutijeh rana.
Oblazi ga mati i sestrica,
a ljubovca od stida ne mogla.

Kad li mu je ranam’ bolje bilo,
on poruči vjernoj ljubi svojoj:
„Ne čekaj me u dvoru b’jelomu,
ni u dvoru, ni u rodu momu.“
Kad kaduna r’ječi razumjela,
još je jadna u toj misli stala,
jeka stade konja oko dvora;
tad pobježe Hasanaginica
da vrat lomi kuli niz pendžere;
za njom trče dv’je ćere djevojke:
„Vrati nam se, mila majko naša!
Nije ovo babo Hasan-aga,
već daidža, Pintorović beže.“
I vrati se Hasanaginica,
ter se vješa bratu oko vrata.
„Da, moj brate, velike sramote —
gdje me šalje od petero dice!“

Beže muči, ništa ne govori,
već se maša u džepe svione
vadi joj knjigu oprošćenja,
da uzimlje potpuno vjenčanje,
da gre s njime majci unatrage.
Kad kaduna knjigu proučila,
dva je sina u čelo ljubila,
a dv’je ćere u rumena lica,
a s malahnim u bešici sinkom,
od’jelit se nikako ne mogla,
već je bratac za ruke uzeo.
I jedva je s sinkom rastavio,
ter je meće sebi na konjica,
s njom grede dvoru bjelomu.

U rodu je malo vr’jeme stala,
— malo vr’jeme, ni nedjelju dana;
dobra kada i od roda dobra,
dobru kadu prose sa svih strana,
a najviše imotski kadija.
Kaduna se bratu svome moli:
„Aj tako te ne želila, braco,
nemoj mene davat ni za koga.
da ne puca jadno srce moje
gledajući sirotiće svoje.“
Ali beže ništa ne hajaše,
već nju daje imotskom kadiji.
Još kaduna bratu se moljaše
da napiše listak b’jele knjige,
da je šalje imotskom kadiji:
„Djevojka te l’jepo pozdravljaše,
A u knjizi l’jepo te moljaše,
Kad pokupiš gospodu svatove,
Dug pul’duvak nosi na djevojku:
Kada bude agi mimo dvora,
Nek ne vidi sirotiće svoje.

Kad kadiji b’jela knjiga dođe,
Gospodu je svate pokupio,
Svate kupi grede po djevojku.
Dobro svati došli po djevojke,
I zdravo se povratili s njome.
A kad bili agi mimo dvora,
Dv’je je ćerce s pendžere gledahu,
A dva sina prid nju ishođahu:
Tere svojoj majci govorahu:
— Vrati nam se, mila majko naša,
Da mi tebi užinati damo!

Kad to čula Hasanaginica,
Starišini svatov govorila:
— Bogom brate, svatov starišina,
Ustavi mi konje uza dvora,
Da darujem sirotice moje.
Ustaviše konje uza dvora.
Svoju dicu l’jepo darovala:
Svakom sinku nazve pozlaćene,
Svakoj ćeri čohu do poljane;
A malomu u bešici sinku,
Njemu šalje u bošči haljine.

A to gleda junak Hasan-aga,
Ter dozivlje do dva sina svoja:
Hod’ te amo, sirotice moje,
kad se neće smilovati na vas
majka vaša srca kamenoga!

Kad to čula Hasanaginica,
bjelim licem u zemlju ud’rila,
usput se je s dušom rastavila.