Pazi poezija! sa Ahmedinom Đozićem (Aleksa Šantić – „Emina“)

„Pazi poezija!“ je naša rubrika u kojoj vam prenosimo razmišljanja ljudi po pitanju poezije. Razgovaramo sa onima (možete se i vi prijaviti) koji žele reći riječ-dvije na ovu temu, bez obzira na profesiju kojom se bave i bez obzira gdje žive. U ovom našem pokušaju, trudimo se da vam približimo ljepote i čari poezije, kako bismo vas zainteresovali da i sami počnete, ili nastavite sa čitanjem poezije u slučaju da ste poeziju privremeno zanemarili. Svakog sagovornika pitamo za omiljenu pjesmu i pjesnika, kao i za objašnjenje razloga zašto im se sviđa njihova omiljena pjesma. Sagovornike pitamo i da nam objasne svoje viđenje značaja poezije.

U ovom izdranju rubrike razgovarali smo sa Ahmedinom Đozićem koji nam je objasnio zašto je poezija važan segment njegovog života.

  • Ahmedine, dobar dan.
  • Dobar dan. Možeš me zvati Đoza, svi me zovu Đoza.
  • Kako se živi?
  • Super, nije loše.
  • Koja je tvoja omiljena pjesma i ko je tvoj omiljeni pjesnik?
  • Meni se izuzetno dopada poezija Alekse Šantića, a posebno njegova pjesma „Emina“, koja je, možda, jedna od naših najljepših pjesama.
  • Zašto „Emina“?
  • Nemam pojma, ne bih znao da objasnim. Jednostavno mi se sviđa kad čujem da je neko recituje. Neka me emocija obuhvati i prosto mi, neka milina prođe kroz tijelo. Valjda je to poezija, taj osjećaj.
  • Da li inače voliš ovakvu vrstu poezije ili je „Emina“ posebna?
  • Volim ljubavnu poeziju. Baš je volim. Ljubav je, vjerovatno, najuzvišenije osjećanje koje čovjek može osjetiti. Kroz ljubavnu poeziju sjetim se svih ljudi koji me vole i kojima sam okružen. Naravno, sjetim se i koliko ja njih volim.
  • Šta je to u „Emini“ što te dotiče?
  • Sviđa mi se kako su ti ljudi, od prije stotinu godina imali poštovanja i ljubavi jedni prema drugima. Kako su znali da cijene i poštuju drugačije kulture. Isreno, odabrao sam baš ovu pjesmu asociran današnjim danom kulturnih različitosti. Kroz „Eminu“ se baš osjete kulturološke različitosti naroda koji žiive na prostorima Bosne.
  • Koga još voliš od pjesnika?
  • Ne znam koga bih izdvojio. Teško je generalizovati stvari. Zapravo ja volim sve što mi je lijepo. Ne samo u poeziji, nego i u muzici, na primjer. Često kažem da i onaj koga proglase za „kič“ ima svoje vrijednosti i trenutke sjaja. Pokušavam da pronađem taj sjaj u ljudima.
  • A što je, po tebi, bitno da ljudi „uživaju“ u umjetnosti, a ne samo da prolaze kroz život, ne obazirući se?
  • Pa dobro je kad ljudi uživaju. Nije dobro kad, recimo, plaču i tuguju. Što da ne. Ako nekoga, poput mene, „dotaknu“ lijepi stihovi, zašto bismo to uskraćivali. Ako neko uživa u dobrom zalogaju i to treba poštovati. Bitno je da ljudi žive punim plućima.
  • Koliko ima poezije u tvom životu, u onome što svakodnevno radiš?
  • Sve što radim, radim s ljubavlju. I posao mi je takav da zahtijeva dosta kreativnosti, dosta razmišljanja i gledanja drugačijim očima. Pošto radim kao TV snimatelj, često sam u situaciji da moram odabrati način kako da nešto snimim. Onda „problemu“ prilazim sa nekoliko „strana“ i izaberem najbolje, ono što će donijeti najbolji rezultat. I to je, svojevrsna, poezija; kad trebam snimiti Drinu kako se „provlači“ kroz granje drveća, koje je nadvisuje, osjetim se kao pjesnik. Istina, moje slike nisu pjesničke, ali su, ipak, umjetnost. Bar ja tako dožiovljavam.
  • Na šta si najviše ponosan u životu?
  • Najviše se ponosim svojom porodicom, a i na sebe, moram priznati, jer sam porodicu formirao kao vrlo mlad. Nekako sam znao da je to jedna od najbitnijih stvari u životu i da je porodica ono što čovjeka napravi čovjekom. Ponosan sam i želim da to svi znaju.
  • Imaš li poruku za kraj ovog razgovora?
  • Ljudi, volite se. Učinite da živimo u lijepom svijetu. Učinite da imamo što manje mržnje, problema, nemaštine, gladne djece. Učinite da se ponosimo što smo ljudi.
  • Đoza, hvala ti za ovaj razgovor.
  • Hvala i tebi. Ja sam uživao.

Aleksa Šantić – „Emina“

Sinoć, kad se vratih iz topla hamama,
Prođoh pokraj bašte staroga imama;
Kad tamo, u bašti, u hladu jasmina,
S ibrikom u ruci stajaše Emina.

Ja kakva je, pusta! Tako mi imana,
Stid je ne bi bilo da je kod sultana!
Pa još kad se šeće i plećima kreće…
– Ni hodžin mi zapis više pomoć neće!…

Ja joj nazvah selam. Al’ moga mi dina,
Ne šće ni da čuje lijepa Emina,
No u srebren ibrik zahitila vode
Pa po bašti đule zalivati ode;

S grana vjetar duhnu pa niz pleći puste
Rasplete joj one pletenice guste,
Zamirisa kosa ko zumbuli plavi,
A meni se krenu bururet u glavi!

Malo ne posrnuh, mojega mi dina,
No meni ne dođe lijepa Emina.
Samo me je jednom pogledala mrko,
Niti haje, alčak, što za njome crko’!

Aleksa Šantić – citat:

Blago onom tko suza ima, u toga srce umrlo nije.

aleksa_santic