Pazi poezija! sa Željkom Malović (Miloš Crnjanski – „Priča“)

Zeljka Malovic„Pazi poezija!“ je naša rubrika u kojoj vam prenosimo razmišljanja ljudi po pitanju poezije. Razgovaramo sa onima (možete se i vi prijaviti) koji žele reći riječ-dvije na ovu temu, bez obzira na profesiju kojom se bave i bez obzira gdje žive. U ovom našem pokušaju, trudimo se da vam približimo ljepote i čari poezije, kako bismo vas zainteresovali da i sami počnete, ili nastavite sa čitanjem poezije u slučaju da ste poeziju privremeno zanemarili. Svakog sagovornika pitamo za omiljenu pjesmu i pjesnika, kao i za objašnjenje razloga zašto im se sviđa njihova omiljena pjesma. Sagovornike pitamo i da nam objasne svoje viđenje značaja poezije.

U ovom razgovoru naša sagovornica je Željka Malović, profesorica muzičke kulture.

  • Evo nas u još jednom izdanju naše rubrike “Pazi poezija“, danas je moj gost Željka Malović. Kao i svakoga, i nju pitamo koja joj je omiljena pjesma.
  • Moja omiljena pjesma u ovom trenutku je pjesma „Priča“ Miloša Crnjanskog. Da Vam ne bih pričala zašto je volim, pročitaću Vam je.
  • To je jako zanimljivo, jer je Miloš Crnjanski više poznat po svojoj prozi, ne toliko po poeziji. Zašto baš Crnjansk? Volite li Miloša Crnjanskog?
  • Volim ga. Malo je apstraktniji od većine naših pjesnika i pisaca. Senzualan je. Njegove pjesme odišu senzualnošću, melodičan je, što je meni kao muzičaru značajno. I naravno, lirska poezija.
  • Kada su ostali pjesnici u pitanju, da li više preferirate domaće ili strane autore?
  • Pa i to zavisi od situacije do situacije, od raspoloženja, od osjećaja…ali uglavnom domaće, između ostalih i pored Crnjanskog, izdvojila bih i Branka Miljkovića, njega bih naročito izdvojila. Zatim Jovan Dučić. To je moj neki uži izbor.
  • Dakle, to apstraktnije – ne čudi izbor Miljkovića kao jednog od omiljenih pjesnika?
  • Baš tako. Simbolika kod Miljkovićevih pjesama je nešto što ga izdvaja u odnosu na ostale. I u njegovim pjesmama, kao i u slučaju Crnjanskog, ima neke muzike, neke poetike koje mi je drugačija od ostalih naših pjesnika.
  • A evo, da možda porazgovaramo malo o muzici. Ima li među muzičarima dobrih pjesama. Ja znam, recimo, da je Bob Dilan dobio Nobelovu nagradu. Ali, postoji li neko za koga biste Vi rekli da je i muzičar, ali u suštini pjesnik, poput Džonija Štulića, na primjer?
  • Pa, oduvijek mi se više sviđao, u odnosu na Džonija Štulića i Azru, to je bio moj neki srednjoškolski period, kada smo vodili filozofske razgovore u đačkom domu u Tuzli, dakle, više mi se sviđao Milan Mladenović iz EKV. Bili su to lijepi dani u školi, kad smo mislili da smo najpametniji, imala sam drugara sa kojim sam satima znala raspravljati, on je bio fan Džonija Štulića, a ja Milana Mladenovića. I onda su to bile tako divne rasprave, da mi je jako žao što ne mogu sada barem jedno takvo veče provesti – da raspravljamo na takav način kao u srednjoj školi, jer nas je život odveo na nešto realno, na svakodnevicu, e, to mi je žao. Znači, Milan Mladenović – Ekatarina Velika.
  • Vi ste prosvjetni radnik. Kako ocjenjujete današnje interesovanje za poeziju, za književnost, za umjetnost, za muziku, na kraju krajeva?
  • Baš sam danas, povodom ovog razgovora sa Vama, sa djecom u muzičkoj školi u Zvorniku pričala koliko čitaju, da li čitaju poeziju… i vjerujte da sam razočarana: i ako čitaju, čitaju ono što moraju, a to je lektira, a poeziju da ne pominjem, to je užas, blago rečeno, koliko se ne čita.
  • Što bi rekao Džoni Štulić, „A i to što čitaju, krive stvari čitaju“.
  • Jeste. Jedno vrijeme, to Vam sad kao profesor muzike govorim, zavladalo je da se djeca prijavljuju na ovo takmičenje „Pinkove zvezdice“, baš dosta djece iz naše muzičke škole se prijavilo, to je postalo neka moda. I raspravljala sam s njima o tome, kao stručnjak u muzici, da ih ja malo odvratim, ako već roditelji nisu mogli, i tu sam se strašno razočarala. Na kraju sam djevojčicama koje su se prijavile rekla da otpjevaju tu pjesmu koju će pjevati, pa smo analizirali te pjesme, da zapravo djeca kroz analizu shvate šta pjevaju, jer oni pojma nemaju šta pjevaju, pojma nemaju koliko je to sramotno, bezobrazno, vulgarno. Jako mi je žao, ali mislim da je tu najviše porodica kriva. Nije to ni do škole, ni do države, ni sistema, nego prosto do porodice.
  • Možda i nedostatak ovakvih sadržaja u medijima?
  • Jeste, u pravu ste. Ali ja pratim redovno, imate programe gdje možete redovno da čujete izvorne govore Ive Andrića, drugih pjesnika, ali to se, nažalost, ne gleda.
  • Evo, da malo promijenimo temu, nećemo daleko, čitanje je u pitanju i književnost. Da li čitate isključivo poeziju ili čitate i prozu?
  • Volim prozu, volim naravno. Evo trenutno ponovo čitam, po ko zna koji put, Andrićevu „Na Drini ćuprija“. U suštini, uvijek uz sebe imam dvije ili tri knjige koje čitam. Opet kažem, zavisno od raspoloženja, sad čitam Andrića. Ali tu su mi sve enciklopedije o svim mitologijama. Na sajmu sam čak kupila i slovensku mitologiju, koja je izašla prije par godina. Dakle, uvijek par knjiga čitam paralelno, opet zavisno od raspoloženja.
  • Pored Ive Andrića, koga biste još izdvojili?
  • Od novih pisaca čitala sam Luis Zafona. Ipak, od tih novijih pisaca uvijek se vraćam na klasike. Vjerujte mi, na Sajmu knjiga ‘Lagunu’ zaobilazim. To mi je postalo kao reklame, kao marketing, knjige koje sijaju, naslovi koji sijaju, zapravo korice koje sijaju, i uvijek od toga nađem spas u klasicima.
  • Ja se slažem s Vama i meni  se čini da je izdavačka djelatnost postala više marketniška nego izdavačka. Kao i filmovi, na kraju krajeva. Više se radi na promociji nečega što je napisano, snimljeno, i čini mi se, samo ako pogledamo kako nastaje jedna knjiga, u zapadnom svijetu prije svega – tamo urednici sjede i odlučuju šta će se svidjeti narodu, a šta neće. Pa, imali smo primjer da je Umberto Eko svoje remek-djelo „Ime ruže“ prepravio da bude čitljivije širokim narodnim masama.
  • U pravu ste. Sad ovo vrijeme, moderno je postalo da je novac glavni, zbog toga se sve radi. Pogledajte samo kako se ta zapadna kultura propagira kroz te američke filmove. U redu su te „limunadice“, ako nećemo ni o čemu da razmišljamo, gledaćemo Džuliju Roberts. Kad ste na našim televizijama, barem  ja to nisam zapazila, pogledali film Nikite Mihalkova. Recimo, film „12“. To jeste veoma težak film za gledanje, ali film koji će nas natjerati da razmišljamo, da uključimo mozak. Možda griješim, možda nisam informisana dovoljno, ali mislim da je to tako.
  • Mislim da ne griješite. Ruski filmovi, japanski filmovi Akira Kurosave, to su klasici. Kao što je Dostojevski u književnosti, Mihalkov i Kurosava su klasici u filmskoj industriji.
  • Slažem se, tako je kako kažete Vi.
  • Umjetnici, čini mi se, često dolaze u dilemu da li da naprave neko djelo ili da uzmu novac. Šta Vi mislite da je ispravno? Znamo, naravno, da je novac neophodan, bez novca ne možemo da živimo, ali je neophodno da zadovoljimo našu glad za kreativnošću, za stvaranjem…
  • Što se tiče filmske industrije, smatram da tu umjetnik ne može opstati ukoliko ne podiđe narodu. Pisci nemaju neke velike zarade ni inače, ali na filmsku umjetnost se i najviše vidi uticaj novca.
  • Još mi preostaje da Vas pitam, šta Vi mislite, kakva je naša budućnost kada je ova tema u pitanju? Hoće li stvari biti bolje, jesu li bile bolje, gdje ide naše društvo?
  • Pa nadam se da ima svjetla na kraju tunela, ali ne vidim ga. Smatram da je i razvoj tehnologije otišao u pogrešnom pravcu, toliki višak informacija, i tačnih i netačnih, da to prosto pravi pometnju. Možda neće napraviti veliku pometnju nama koji imamo nekih godina iza sebe, ali imam sestrića koji ima 16 godina, pitanje je kako će sav taj priliv neprovjerenih informacija da utiče na tu djecu, na tinejdžere.
  • Možda je potencijalno rješenje da tinejdžerima pomognemo da razviju kritičku misao, da razdvoje bitno od nebitnog i da sve uzimaju sa dozom skepticizma prije nego što donesu sud o nečemu?
  • Sve je to, kao što sam već rekla, do roditelja. Sve je najprije do roditelja i nemam neku veliku nadu tu. Do škole jeste jednim dijelom i do medija. To je otprilike neki trougao gdje bi trebalo da se djeluje. Sad, vidjećemo.
  • To je to, još ako imate neku poruku za kraj?
  • Opet ću se osvrnuti na sestriće – od samog njihovog rođenja, kupujem im knjige, i ako ne čitaju, doći će do knjige jer im je na dohvat ruke. Znači, moraju roditelji knjige djeci stavljati u vidokrug, sami će da uzmu na kraju, to govorim iz iskustva. Samo moraju biti okruženi knjigama, za početak.
  • Hvala Vam mnogo što ste učestvovali u ovom razgovoru, bilo mi je zadovoljstvo.
  • Takođe.

Miloš Crnjanski – „Priča“

Sećam se samo da je bila

nevina i tanka

i da joj je kosa bila

topla, ko crna svila

u nedrima golim.

I da je u nama pre uranka

zamirisao bagrem beo.

Slučajno se setih neveseo,

jer volim

da sklopim oči i ćutim.

Kad bagrem do godine zamiriše,

ko zna gde ću biti.

U tišini slutim

da joj se imena ne mogu setiti

nikad više.

Miloš Crnjanski – citat:

MILOS CRNJANSKINema sreće van domovine