Pazi poezija! sa Zekerijahom Hadžićem (Narodna balada – „Hasanaginica“)

„Pazi poezija!“ je naša rubrika u kojoj vam prenosimo razmišljanja ljudi po pitanju poezije. Razgovaramo sa onima (možete se i vi prijaviti) koji žele reći riječ-dvije na ovu temu, bez obzira na profesiju kojom se bave i bez obzira gdje žive. U ovom našem pokušaju, trudimo se da vam približimo ljepote i čari poezije, kako bismo vas zainteresovali da i sami počnete, ili nastavite sa čitanjem poezije u slučaju da ste poeziju privremeno zanemarili. Svakog sagovornika pitamo za omiljenu pjesmu i pjesnika, kao i za objašnjenje razloga zašto im se sviđa njihova omiljena pjesma. Sagovornike pitamo i da nam objasne svoje viđenje značaja poezije.

Danas razgovaramo sa Zekerijahom Hadžićem, kako nam je otrkio, velikim ljubiteljem poezije.

  • Prvo i najteže pitanje za početak – Koja je tvoja omiljena pjesma i pjesnik?
  • To je narodna i epska pjesma koja je prevedena na sve evropske jezike – pjesma „Hasanaginica“. Pored nje, volim pjesme Alekse Šantića. O njegovim pjesmama ne treba mnogo govoriti, one se slušaju srcem i dušom.
  • Zašto baš „Hasanaginica“?
  • Zato što je svjedok vremenu i životu, svjedok tome da je dovoljan jedan mali nesporazum za bol, tugu i tragediju.
  • Prije zvaničnog dijela razgovora, rekao si da imaš više omiljenih pjesnika. Čije pjesme još voliš da čitaš?
  • Ima ih mnogo. Volim Musu Ćazima Ćatića, Mehemdaliju M. Dizdara, Antuna Branka Šimića, a od stranih pjesnika tu su Paul Eluard i naravno Rilke.
  • Dosta pjesnika si naveo. Očigledno je da voliš poeziju. Kako je, u tvom slučaju, nastala ljubav prema poeziji?
  • Pa u školskim danima sam čitao ono, kako kažu, „sve i svašta“, pa se u svemu izdvojila poezija, tako i ljubav prema njoj, ali prije svega je to što pjesme skrivaju istinite priče.
  • Da li više čitaš poeziju ili prozu?
  • Podjednako, ovisno o raspoloženju.
  • Kad smo kod proze, koje pisce voliš?
  • Volim Ivu Andrića, Branka Ćopića, Abdulaha Sidrana. Naravno, u tu grupu spada i Hamza Humo. Ja u posljednje vrijeme čitam bosanskohercegovačku književnost.
  • Da li to znači da danas ima vremena za čitanje?
  • U posljednje vrijeme skoro da ne, nakanjujem se danima, ali pročitam nešto malo putem interneta.
  • Koliko je poezija značajna za svakog čovjeka, počev od njegovog odrastanja, pa do zrelih godina? Koliko bi, na kraju krajeva, trebala biti značajna?
  • Pa kako poezija, tako i književnost uopšte, značajna je za sve nas. Od formiranja ličnosti do sazrijevanja svakog od nas, tako da je svakako značajna u tom procesu.
  • Ako bismo htjeli sada da pošaljemo poruku mladim ljudima, šta bismo im rekli zašto je čitanje imperativ, zašto je vrlo bitno u životu?
  • Čitanje treba da bude imperativ, kako mladim tako i svima nama. Čitanjem stičemo znanja, spoznaje i vještine. Obrazovanje je ključ uspjeha. Samo obrazovan čovjek može biti ostvarena i kompletna ličnost. Samo obrazovani možemo naprijed.
  • Hvala ti za ovaj razgovor i što si odvojio vrijeme da sa nama podijeliš svoje viđenje poezije i književnosti uopšte.
  • Hvala Vam, nije boljelo. Samo malo (smijeh).

Narodna balada – „Hasanaginica“

Šta se b’jeli u gori zelenoj?
Al’ je snijeg, al’ su labudovi?
Da je snijeg, već bi okopnio,
labudovi već bi poletjeli.
Nit’ je snijeg nit’ su labudovi,
Nego šator age Hasan-age;
on boluje od ljutijeh rana.
Oblazi ga mati i sestrica,
a ljubovca od stida ne mogla.

Kad li mu je ranam’ bolje bilo,
on poruči vjernoj ljubi svojoj:
„Ne čekaj me u dvoru b’jelomu,
ni u dvoru, ni u rodu momu.“
Kad kaduna r’ječi razumjela,
još je jadna u toj misli stala,
jeka stade konja oko dvora;
tad pobježe Hasanaginica
da vrat lomi kuli niz pendžere;
za njom trče dv’je ćere djevojke:
„Vrati nam se, mila majko naša!
Nije ovo babo Hasan-aga,
već daidža, Pintorović beže.“
I vrati se Hasanaginica,
ter se vješa bratu oko vrata.
„Da, moj brate, velike sramote —
gdje me šalje od petero dice!“

Beže muči, ništa ne govori,
već se maša u džepe svione
vadi joj knjigu oprošćenja,
da uzimlje potpuno vjenčanje,
da gre s njime majci unatrage.
Kad kaduna knjigu proučila,
dva je sina u čelo ljubila,
a dv’je ćere u rumena lica,
a s malahnim u bešici sinkom,
od’jelit se nikako ne mogla,
već je bratac za ruke uzeo.
I jedva je s sinkom rastavio,
ter je meće sebi na konjica,
s njom grede dvoru bjelomu.

U rodu je malo vr’jeme stala,
— malo vr’jeme, ni nedjelju dana;
dobra kada i od roda dobra,
dobru kadu prose sa svih strana,
a najviše imotski kadija.
Kaduna se bratu svome moli:
„Aj tako te ne želila, braco,
nemoj mene davat ni za koga.
da ne puca jadno srce moje
gledajući sirotiće svoje.“
Ali beže ništa ne hajaše,
već nju daje imotskom kadiji.
Još kaduna bratu se moljaše
da napiše listak b’jele knjige,
da je šalje imotskom kadiji:
„Djevojka te l’jepo pozdravljaše,
A u knjizi l’jepo te moljaše,
Kad pokupiš gospodu svatove,
Dug pul’duvak nosi na djevojku:
Kada bude agi mimo dvora,
Nek ne vidi sirotiće svoje.

Kad kadiji b’jela knjiga dođe,
Gospodu je svate pokupio,
Svate kupi grede po djevojku.
Dobro svati došli po djevojke,
I zdravo se povratili s njome.
A kad bili agi mimo dvora,
Dv’je je ćerce s pendžere gledahu,
A dva sina prid nju ishođahu:
Tere svojoj majci govorahu:
— Vrati nam se, mila majko naša,
Da mi tebi užinati damo!

Kad to čula Hasanaginica,
Starišini svatov govorila:
— Bogom brate, svatov starišina,
Ustavi mi konje uza dvora,
Da darujem sirotice moje.
Ustaviše konje uza dvora.
Svoju dicu l’jepo darovala:
Svakom sinku nazve pozlaćene,
Svakoj ćeri čohu do poljane;
A malomu u bešici sinku,
Njemu šalje u bošči haljine.

A to gleda junak Hasan-aga,
Ter dozivlje do dva sina svoja:
Hod’ te amo, sirotice moje,
kad se neće smilovati na vas
majka vaša srca kamenoga!

Kad to čula Hasanaginica,
bjelim licem u zemlju ud’rila,
usput se je s dušom rastavila.