Pazi poezija! sa Svetlanom Vučetić (Simo Pandurović – „Julsko veče“)

„Pazi poezija!“ je naša rubrika u kojoj vam prenosimo razmišljanja ljudi po pitanju poezije. Razgovaramo sa onima (možete se i vi prijaviti) koji žele reći riječ-dvije na ovu temu, bez obzira na profesiju kojom se bave i bez obzira gdje žive. U ovom našem pokušaju, trudimo se da vam približimo ljepote i čari poezije, kako bismo vas zainteresovali da i sami počnete, ili nastavite sa čitanjem poezije, u slučaju da ste poeziju privremeno zanemarili. Svakog sagovornika pitamo za omiljenu pjesmu i pjesnika, kao i za objašnjenje razloga zašto im se sviđa njihova omiljena pjesma.

Sagovornike pitamo i da nam objasne svoje viđenje značaja poezije.

U ovom izdanju rubrike razgovarali smo sa Svetlanom Vučetić.

  • Svetlana, hvala ti što si, poslije dugo premišljanja, ipak odlučila da budeš dio ove naše rubrike. Obično razgovor započinjemo pitanjem o omiljenoj pjesmi našeg sagovornika, a tebe moram pitati zašto si se toliko premišljala?
  • Pa (smijeh)… Premišljala sam se zato što ne čitam mnogo poeziju, posebno ne u posljednje vrijeme. To je jedini razlog. I možda ne volim baš da se eksponiram u javnosti, a opšte je poznato da je UPSMedia veoma čitan portal. Ali, eto, ipak sam odlučila da kažem riječ-dvije u vezi sa poezijom.
  • Hvala ti za to. Dakle, koja je tvoja omiljena pjesma?
  • Dosta sam razmišljala o tome, jer volim različite i teme i pjesnike, samim tim i pjesme. Ali eto, pošto je jul, pošto obožavam Simu Pandurovića, neka ovoga puta moja omiljena pjesma bude ‘Julsko veče’ i upravo Sima Pandurović.
  • Kažeš, dosta si se premišljala oko omiljene pjesme. Da li to znači da nemaš samo jednu omiljenu?
  • Ne, nikako. Mislim da, generalno, sve ono što je čovjeku omiljeno određuje trenutak u kojem se nalazi. Kao što kada ste tužni volite da slušate tužne pjesme, kada ste srećni, slušate pjesme pune energije. Tako je i sa poezijom. Ne možemo uvijek čitati Disa i njegove pesimistične note, Sima Pandurović je sličan, ima momenata kada je njegov pesimizam toliko dubok da baca u ponor i onoga ko čita. Ne možemo takve pjesme stalno čitati, ma koliko voljeli. Ja samo u ovom momentu mogu odabrati omiljenu pjesmu, niko ne garantuje da već sutra to neće biti Desanka Maksimović ili Jovan Dučić, ili možda Crnjanski.
  • Zanimljiv izbor. A zašto ti je u ovom momentu omiljena pjesma „Julsko veče“?
  • Iako sam naslov asocira na ljepotu ljetnjih večeri, kada pročitamo pjesmu shvatamo da je ona samo naznaka ljeta, da se ljeto i cvijeće provlače kroz nju, ali da zapravo ona govori o čežnji, tugi za nečim što je prošlo. I baš zato naslov je na neki način varka. Moram priznati da kada sam tek pročitala ovu pjesmu, tj. kada sam vidjela naslov, pomislila sam da je to još jedna opisna pjesma. Ali! Pandurevićevo književno djelo je obimno i raznovrsno. Međutim, njegov pesimizam izbija iz gotovo svake pjesme. Tako i u ovoj, dakle, ljeto, cvijeće, sunce, i on i to iskoristi da bi naglasio svoj pesimizam i tugu. Treba biti majstor i to umjeti. Pandurović jeste znao zapjevati i drugačijim glasom. Slično Rakiću, on je odličan rodoljubivi pjesnik. Neke njegove rodoljubive pjesme, po mom skromnom mišljenju, spadaju u najbolje što ih je napisao. Njegova klasična ‘Rodna gruda’, duboka, misaona, bez ijedne riječi patriotske emfaze, jednostavna – zna samo za jednu nježnost, za jednu ljubav – ljubav prema domovini. Dah života, vere i nade struji i u nekim drugim pjesmama… pa kako ga ne voljeti?
  • Čini se da mnogo čitaš Pandurovića čim tako možeš reći i rečeno potkrijepiti primjerima?
  • Volim njegove pjesme. On je od svih pjesnika srpske moderne najizrazitiji pesimista. Prvo to možemo vidjeti po karakterističnim mračnim naslovima pjesama, neke od njih su ‘Pesma tame’, ‘Aliluja’, ‘Nemir mrtvih’, ‘Noć slutnje’, ‘Udes’… u tim pjesmama on potpuno negira smisao života, zalazi u sfere smrti i raspadanja i onda, sa druge strane, imamo pjesmu ‘Julsko veče’, kada pomislimo: ‘Aha, evo ga nešto drugačije!’, a kad pročitamo pjesmu shvatimo koliko između pjesme sa dva različita naslova, potpuno motivski različita, zapravo ima sličnosti. Zato Pandurović i jeste jedan od mojih omiljenih pjesnika.
  • Krajnji izraz pesimizma epohe jeste dao upravo Pandurović. Njegov stil karakteriše i hladna ironija i cinizam prema predmetu pjevanja. Je li to znači da si i ti kroz život pesimista?
  • Vjerovali ili ne, upravo suprotno. Trudim se da iz života izvlačim ono najljepše. Mislim da tako treba svi da se ponašamo, da cijenimo život, i da budemo najbolja verzija sebe, tako ćemo i svijet učiniti najboljim. Dakle, nisam pesimista, upravo sam suprotno od Pandurovića, a pošto se suprotnosti privlače (smijeh)…
  • Voliš li inače poeziju? Na početku našeg razgovora si rekla da ne čitaš baš mnogo u posljednje vrijeme?
  • Pa da, ali samo u posljednje vrijeme. Okupirale su me druge obaveze i zaista nemam vremena za poeziju. Mnogo više vremena treba čovjeku da pročita pjesmu nego prozu. Pjesmu ne možete samo pročitati. Pjesma se ne čita, ona se razumijeva. Ja ne mogu pjesmu pročitati i gotovo. O pjesmi se razmišlja, vječito ono pitanje ‘Šta je pjesnik htio da kaže?’ traži odgovore. Pjesme traže vrijeme. Pošto u posljednje vrijeme i nemam baš slobodnog vremena, biram prozu. Poezija čeka neka bolja vremena. (smijeh)
  • Iz tvojih riječi lako zaključujem da voliš da čitaš?
  • Da. Negdje se ta ljubav prema čitanju razvila u srednjoj školi, kada sam, ja mislim, i prvi put uzela da pročitam knjigu koja je mimo školske lektire. Jedna, pa druga, pa treća i tako je to počelo.
  • Šta trenutno čitaš?
  • Klasika današnjice. Momo Kapor i ‘Blokada Beograda’. Ako te baš zanima, na 625. strani sam. (smijeh)
  • Pošto iz pouzdanih izvora znam da je tvoja sestra odabrala književnost kao poziv i da sve oko sebe ‘tjera’ da čitaju, koliko je uticala i na tebe?
  • (Smijeh) Uticala je, jeste. Ne znam da li je smijemo ogovarati kada nije tu. (Smijeh) Zato ću samo reći da jeste uticala i na mene.
  • Šta misliš, čitaju li mladi dovoljno danas?
  • Pretpostavljaš da je moj odgovor isti kao kod većine sagovornika u ovoj rubrici. Ne i ne. Ima izuzetaka, djece koja vole pisanu riječ, ali… Nije dovoljno. Ne kažem da se mnogo više čitalo i kada smo mi bili mlađi, ali nekako je bilo drugačije, morao si. Ako te ne natjera nastavnik, roditelji će. Sada, bar mi se tako čini, nikome nije stalo do toga. Svi imaju druge brige, kome je stalo do poezije! Ne znam, nadam se da će doći i druga vremena, kada će budući naraštaji govoriti kako mi nismo ništa čitali.
  •  A šta misliš o ovoj našoj rubrici?
  • Moram priznati, ispočetka nisam baš mnogo vjerovala u nju. Čitam od početka i redovno i zaista svaki vaš sagovornik je rekao nešto svoje, nešto sa čim se i sama slažem, svi govore zanimljive stvari, nije teško čitati, sve rubrike čitam sa zadovoljstvom. Drugo, nekako se čovjek opusti s vama. Krene ispočetka onako književni, ali onda se nekako otvori, pa pričamo o svemu i svačemu. To je baš lijepo. Ja, koja i nisam neki govornik, sada bih mogla pričati na ove i slične teme do sutra. Zaista, pravu stvar radite.
  • Svetlana, hvala ti mnogo za pohvale i za ovaj razgovor. Bilo je lijepo.
  • Uživala sam. Veliki pozdrav za vaše čitaoce.

Simo Pandurović – „Julsko veče“

Po stazama belim ispranoga šljunka
Pada letnje veče mirisno i tiho;
Nepregledna polja plavoga kaćunka
Osvežen je vetrić milujući nih’o.

Lak večernji uzdah ide preko ravni.

Al’ ja nisam znao da će opet davni
Svi utisci jednom oživeti redom
Iz jeseni vedre, ljubljenog proljeća,
Pod hipnozom zvezda i svetlošću bledom.

Mirišu opojno duše poljskog cveća.

I nad jedva čujnim talasima rečnim,
Nad dušama našim kojim veče prija,
Boreći se s tamom, prostorima večnim.
Plavi nam Kanopus saučešćem sija.

Ti, najdalja čežnjo očiju nam zemnih!

Koliko je duša na rastanak spremnih
Koliko je srca, nadahnuća mlada
Otišlo u more večnosti daleko,
Pod zracima sreće i okriljem nada:

Da uzdahe naše saslušava neko!

Sima Pandurović – citat:
„Sve na svijetu, druže, ostavlja svoj trag. Nevidljiv i nježan, rasut kao prah. A osjetan, ipak, tužan ili drag“