Pazi poezija! sa Slobodankom Vitor (Dobrica Erić – „Voleo sam devojku iz grada“)

„Pazi poezija!“ je naša rubrika u kojoj vam prenosimo razmišljanja ljudi po pitanju poezije. Razgovaramo sa onima (možete se i vi prijaviti) koji žele reći riječ-dvije na ovu temu, bez obzira na profesiju kojom se bave i bez obzira gdje žive. U ovom našem pokušaju, trudimo se da vam približimo ljepote i čari poezije, kako bismo vas zainteresovali da i sami počnete, ili nastavite sa čitanjem poezije, u slučaju da ste poeziju privremeno zanemarili. Svakog sagovornika pitamo za omiljenu pjesmu i pjesnika, kao i za objašnjenje razloga zašto im se sviđa njihova omiljena pjesma.

Sagovornike pitamo i da nam objasne svoje viđenje značaja poezije.

  • Slobodanka, hvala ti što si odlučila da učestvuješ u našoj rubrici „Pazi poezija“.
  • Hvala i vama.
  •  Za početak, naše standardno pitanje – Koja ti je omiljena pjesma i pjesnik?
  • Za početak i najteže pitanje, jer je na njega jako teško odgovoriti. Volim da čitam Desanku Maksimović, Aleksu Šantića. Naravno i Dobricu Erića, Duška Trifunovića, Ljubivoja Ršumovića. Što se tiče proze, volim Mir-Jam i sva njena djela, ‘Miris kiše na Balkanu’ Gordane Kuić, Mešu Selimovića obožavam. A ako baš moram da odaberem omiljenu pjesmu, neka to bude Dobrica Erić i ‘Plači, voljena zemljo’. Ne, ipak ću da odaberem njegovu pjesmu ‘Voleo sam devojku iz grada’. Pjesmu koju je Miroslav Ilić pretočio u divnu pjesmu koju rado slušaju sve generacije.
  • Premišljala si se oko dvije pjesme. Zašto si na kraju odabrala „Voleo sam devojku iz grada“?
  • Pa ona govori  o tome da bogatstvo ništa ne vrijedi ako nema ljubavi. Džaba konji, livade, zlato, kada zapravo nisi sa onim koga voliš, kada nemaš onog koga voliš. Kada zbog bogatstva ostaviš ono najbitnije – ljubav svog života. I uvijek isto – kada na kraju shvatiš da imaš sve, a zapravo nemaš ništa. Nemaš ljubav.
  • Da li to znači da je ljubav jedina vrijedna stvar na svijetu?
  • Po mom mišljenju, da. Bez ljubavi život nema smisla.
  • Šta preferiraš da čitaš? Poeziju ili prozu?
  • Poeziju. Zato što pjesma obično sadrži niz stilskih figura, uključujući rimu, metaforu, poređenje, gradaciju, hiperbolu… Dok je proza pisanje u nevezanom, slobodnom stihu, odnosno stihu bez ritma i rime, za razliku od poezije.
  • Jesi li nekad pokušala sama nešto napisati?
  • Ne. Smatram da nisam za to.
  • Tvoja djeca pripadaju mlađoj generaciji, takođe mnogo vremena provodiš sa djecom u vezi sa poslom oko karate-kluba. Kada uporediš vrijeme kad si ti išla u školu i sad, koje je tvoje mišljenje, čitaju li mladi danas dovoljno?
  • Mislim da ne čitaju. Tada, kada sam ja išla u školu, nije bilo interneta. Imali smo školu, druženje u slobodno vrijeme i, naravno, knjige. Sada mladi nekako imaju previše vremena, ali ne znaju da ga iskoriste. Gdje god pogledate oko sebe, samo vidite mobilne telefone u rukama. Sjede u kafiću i tipkaju telefon umjesto da međusobno razgovaraju. Sa sigurnošću mogu reći da većina mladih ljudi uopšte ne čita knjige. Previše su okupirani društvenim mrežama i internetom.
  • Je li nam razvoj tehnologije, u tom smislu, pomogao ili odmogao?
  • Jednim dijelom. Tehnologija nije loša stvar, samo što je zloupotrijebljena. Što znači, po mom mišljenju, da je ona jednim dijelom, možda i dobrim dijelom, doprinijela ovakvom stanju u društvu. Sve se svelo na internet. Prijatelje upoznajemo preko Facebooka, a svoje prave prijatelje iz realnog života zaboravljamo, čitamo knjige, novine, recepte, pa čak se neki liječe preko interneta. Pričamo preko interneta, a živimo svi blizu jedni drugih. Nema više druženja. Gledam ovdje na obližnjem igralištu dječaci malo igraju fudbal, pa onda dva sata sjede i gledaju u telefone.
  • Možemo li ovakvim razgovorima doprinijeti da se situacija promijeni?
  • Kako da ne. Ovo je dobar savjet za našu omladinu – da se više druže u stvarnom svijetu jer od virtuelnog nemaju nikakve korist. To je sve zabluda.
  • Hvala ti za ovaj razgovor.
  • Hvala tebi.

Dobrica Erić – „Voleo sam devojku iz grada“

Ja sam rođen u cveću livada;
čuvah stada pokraj reke Gruže
al’ zavoleh devojku iz grada
sa usnama ko pupoljak ruže.

Bele ruke a prsti ko dirke
pričahu mi najnežnije bajke.
Zalud uzdah iz grudi pastirke,
zalud suze moje stare majke.

Sin sam plavih šuma i livada;
gajih dobre konje i volove.
Zbog lepote devojke iz grada
zaboravih brda i dolove.

Zvao sam je ulicama dugim
i venuo k’o trava jesenja.
Jednog dana spazih je sa drugim
zagrljenu u senci kestenja.

Šta sad mogu već bol svoj da patim;
mladost moju da tužim za celo.
Morao sam kući da se vratim
svome domu u rođeno selo.

I sad opet svoga vranca jašem
i u krčmi krčmim svoja stada.
Kitim svirce i razbijam čaše
i proklinjem devojku iz grada.

Dobrica Erić – citat:

Požurite, što me prije razapnete, prije ću vaskrsnuti.