Pazi poezija! sa profesorom Milošem Mitrovićem (Matija Bećković – „Ćeraćemo se još“)

profesor Miloš Mitrović„Pazi poezija!“ je naša rubrika u kojoj vam prenosimo razmišljanja ljudi po pitanju poezije. Razgovaramo sa onima (možete se i vi prijaviti) koji žele reći riječ-dvije na ovu temu, bez obzira na profesiju kojom se bave i bez obzira gdje žive. U ovom našem pokušaju, trudimo se da vam približimo ljepote i čari poezije, kako bismo vas zainteresovali da i sami počnete, ili nastavite sa čitanjem poezije u slučaju da ste poeziju privremeno zanemarili. Svakog sagovornika pitamo za omiljenu pjesmu i pjesnika, kao i za objašnjenje razloga zašto im se sviđa njihova omiljena pjesma.

Sagovornike pitamo i da nam objasne svoje viđenje značaja poezije.

U ovom izdanju rubrike razgovarali smo sa profesorom Milošem Mitrovićem iz Bratuncu, dugogodišnjim ljubiteljem pisane riječi, koji nam je pričao o svom viđenju poezije.

  • Prvo ću Vam postaviti naše standardno pitanje. Koja Vam je omiljena pjesma i ko Vam je omiljeni pjesnik?
  • U posljednje vrijeme najviše sam čitao Bećkovića, nekoliko njegovih izdanja, „Ćeraćemo se još“, „Kad sam bio mlad“, to su mi njegove omiljene pjesme, zatim Ršumovića, Dobricu Erića i, još iz gimnazijskih dana, oni klasici: Šantić, Jakšić…
  • Zašto ste odabrali baš Bećkovića?
  • Sam njegov stil pisanja, neposrednost, svaka njegova riječ ima određenu težinu, ima određenu poruku, sve je osmišljeno i oslikava našu stvarnost i život u kom mi živimo.
  • Pošto ste izabrali Matiju Bećkovića, možemo li, u tom slučaju, reći da više volite naše savremenike nego, naprimjer, pjesnike koji su stvarali prije stotinu godina?
  • U svakom slučaju, klasici ostaju klasicu i na njih se nadovezuju savremeni pisci. To je neka osnova, a savremeni pisci su, sigurno, imali od starijih pisaca priliku štošta da nauče i da, uz to, svojoj poeziji nešto novo.
  • E sad ona vječita dilema. Zašto uopšte čitati poeziju? Šta jedan čovjek može dobiti od poezije?
  • Može osavremeniti sebe, nauči čiti nešto kroz tuđa iskustva. Može oplemeniti dušu, može, možda, shvatiti i smisao života, u odnosu na ono što je svakidašnjica. Prosto rečeno, poezija je hrana za dušu.
  • Kad Vas čujem kako govorite, moram pitati za Vaše mišljenje. Jesmo li mi, kao ljudi, pomalo, možda, i „zastranili“, jesmo li zaboravili prave vrijednosti? Je li to bilo bolje u doba Alekse Šantića ili je to samo privid?
  • Na ovim prostorima smo uvijek imali borbu za goli opstanak. Svjedoci smo da smo kroz istoriju imali samo sukobe i ratove. U međuvremenu su se pojavljivali ljudi koji su imali drugačija mišljenja, koji su željeli da spajaju narode, da nađu drugi smisao života. Često su ostajali u manjini. Možda je to i u prirodi ljudi – više sukoba i manje prijateljstva, a trebalo bi da bude upravo obrnuto. Ima prostora na ovoj zemaljskoj kugli za sve. Ljude treba samo spojiti, a poezija ima upravo tu ulogu. Koliko se u tome može uspjeti, pored svih drugih problema. Uglavnom ti ljudi pokušavaju i u istoriji ostaju zabilježeni i imaju zasluge da čovječanstvo stalno pokušava naći neki bolji put u životu.
  • Da li je poezija danas zastupljena u mjeri u kojoj to zaslužuje ili je to ipak malo zapostavljeno i od strane školskog sistema, porodice, pa i medija?
  • Prilično je zapostavljeno, s obzirom da se stalno borimo za goli opstanak. Taman se završi jedan rat, a počne drugi. Završi se drugi, pa počinje opet. I taj period primirja je prilično neizvjestan, pa ljudi, jednostavno, to svode na život od danas do sutra, borbu za golu egzistenciju. Poezija je, nažalost, prilično zapostavljena, a i ova nova sredstva komunikacije otuđuju ljude, sve  se svodi na neke skraćenice preko mobilnih telefona i interneta, a manje vremena se posvećuje tome da se pročita knjiga, pjesma, pogleda neka pozorišna predstava. Sad je sve postalo samo „kratka informacija“. Šta će to novijim generacijama donijeti u budućnosti? Bojim se da ćemo ostati polupismeni, pored svih uslova koje nam donosi savremeni svijet.
  • Možete li kao čovjek sa mnogo iskustva prenijeti poruku mlađim naraštajima i reći im zašto treba čitati poeziju?
  • Čitati poeziju i prozu treba da bi se očuvao i obogatio naš jezik. Mali smo narod. Već primjenjujemo puno tuđica. Uzimamo ih iz engleskog i drugih jezika, a naše riječi počinjemo zaboravljati. Evo i ćirilicu prilično zapostavljamo. Ako izgubimo koju riječ, naročito ako izgubimo više, gubimo i svoj identitet. Kako asimilacija teče, pitanje je šta će biti u budućnosti. Zatim pomjeranje ljudi, odlazak u inostranstvo, cijele generacije odrastaju „tamo negdje“… pitanje da li će imati osjećanja prema našoj domovini. Još ako tamo budu čitali nešto drugo, a ne naše pjesnike i naše književnike, bojim se da će u budućnosti i zaboraviti za ove naše prostore.
  • Profesore, ja Vam se zahvaljujem što ste odvojili vrijeme za nas, naše čitaoce i poeziju.
  • Hvala Vama i drago mi je da postoje ovakve rubrike i da ste Vi jedni od onih koji pokušavaju skrenuti pažnju na životne vrijednosti.

Matija Bećković – „Ćeraćemo se još“

Ćeraćemo se još 
Sve može biti 
Sem da se nećemo ćerati 
Iz raja smo išćerani
Ali iz pakla nije niko
I niko se nije ćerao toliko
Da se nije mogao ćerati više
 
I koliko se god ćerao
Nije do kraja doćerao 
 
Na mladima ćeranje ostaje
Ćeraćemo se još 
 
Ali se više nećemo ćerati
Napamet i osumice
Brže — bolje i kako bilo
Tek onako od duga vremena
Na pola srca 
Nadvoje
Natroje
Svako na svoju stranu
Ne znajući šta bi drugo
Pa ajde da se ćeramo 
 
Nego ćemo se ćerati pametnije
ledene glave 
 
Po planu ćeranja
Koji smisle najmudriji
Ćerolozi 
Sa katedri za ćerologiju 
 
Onaj ko hoće danas da se ćera
a ne prati razvoj i domete 
ćeranja 
Nema šta da traži
Na ćeralištima i ćerijadama.
Matija Bećković – citat:

Glupost je starija od pameti. Da prvi čovjek nije bio glup, drugi se ne bi ni pojavio.

Matija Bećković

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *