Pazi poezija! sa Nebojšom Šurlanom (Jovan Jovanović Zmaj – „Đulići uveoci“)

Nebojša Šurlan - Jovan Jovanović Zmaj„Pazi poezija!“ je naša rubrika u kojoj vam prenosimo razmišljanja ljudi po pitanju poezije. Razgovaramo sa onima (možete se i vi prijaviti) koji žele reći riječ-dvije na ovu temu, bez obzira na profesiju kojom se bave i bez obzira gdje žive. U ovom našem pokušaju, trudimo se da vam približimo ljepote i čari poezije, kako bismo vas zainteresovali da i sami počnete, ili nastavite sa čitanjem poezije u slučaju da ste poeziju privremeno zanemarili. Svakog sagovornika pitamo za omiljenu pjesmu i pjesnika, kao i za objašnjenje razloga zašto im se sviđa njihova omiljena pjesma. Sagovornike pitamo i da nam objasne svoje viđenje značaja poezije.

U ovom izdranju rubrike razgovarali smo sa Nebojšom Šurlanom koji nam je govorio o svojoj percepciji važnosti poezije i književnosti.

  • Nebojša, dobrodošao u rubriku „Pazi poezija!“
  • Hvala.
  • Hoćeš li nam reći koja je pjesma, kao omiljena, tvoj izbor i koji bi pjesnik predstavljao primjer onoga što ti voliš u poeziji?
  • Jovan Jovanović Zmaj u zbirci „Đulići uveoci“.
  • Zašto?
  • Zato što je to neka poezija iz djetinjstva, malo ljepša vremena, kako kod svih drugih, tako i kod mene i lijepo se sjetiti tih dana. Budi uspomene.
  • U današnje vrijeme, kad je život malo „brži“, nalazili se vremena za čitanje? Nalazi li se vremena za čitanje poezije?
  • Apsolutno, nula poena. Mogu ja sad pričati kako čitam pjesme, objavljujem citate poznatih pjesnika i pisaca na fejsbuku, ali to ne radim – jer nemam vremena (smijeh). Vjerovatno niko nema vremena.
  • Ti više, ipak, voliš prozu od poezije?
  • Volim prozu, ali i nju ne mogu da čitam, nažalost. Ali, više volim prozu. Obožavam Remarka, obožavam realistične pisce koji ulaze u duboku emociju, u unutrašnju svijest svojih likova, ruske pisce: Tolstoja, Puškina. Oni ulaze u proces razmišljanja svojih likova. Predstavljaju tu unutrašnju logiku kod čovjeka – zašto je neko nešto uradio, čak i kad nam je najčudnije. Remark mi je posebno omiljen, jer je čovjek prošao dosta i nekako je pokrio taj period kao i kod nas. Kod njih je bio poraz Njemačke u Prvom svjetskom ratu, raspad društvenog sistema, raspad svega, a kod nas je bio raspad Jugoslavije, raspad društvenog sistema. Kod Remarka imamo ulične trgovce devizama, prodaju benzina ispod kase, kod nas imamo isto, privatizacije. Jednostavno, kao da gledam današnjicu u vremenu od prije sto godina. Obožavam kako predstavlja likove kao ljude kojima je svega dosta, ne daju pardona, žive svoj život i ne interesuje ih niko drugi. Njegovi likovi se kreću kroz tadašnju Njemačku, kao da su na Marsu, a ne na Zemlji.
  • Sad mi je jasno zašto voliš i ruske pisce. Recimo, brojne paralele se mogu povući između dešavanja na našim prostorima i između radnje romana „Rat i mir“.
  • Ima još jedna paralela: kod Emila Zole. „Ararat“, grad izbjeglica. Sve je to viđeno. Jedino što se u ovim djelima neki likovi, na kraju, izvuku iz te kompletne „ljige“, dok su drugi likovi uprljani, pravdaju sebe u toj „ljigi“ i, kad dođu ljepša vremena, prave se „blesavi“, kao da se ništa nije desilo.
  • Kao i u životu?
  • Kao i u životu. Nevjerovatno mi je koliko su ta djela realistična. To je ono što volim kod tih djela.
  • Da li su ti pisci bili vizionari, pa predvidjeli šta će se događati ili se, jednostavno, istorija ponavlja i „ide ukrug“?
  • Istorija se uvijek ponavlja. Oni su bili savremenici svog doba. Sad, svako doba ima paralele sa današnjim dobom. Meni su oni zanimljivi što su uopšte mogli da objektivno vide stanje u svom „danu“, pa predstave objektivno ljude i društvo kao i mi danas i, iskren da budem, to koristim kao metodologiju za ramišljanje da „skontam“ kako da se ja, današnjem svijetu, provučem. Pitam se šta bi Remark, Zola i Tolstoj uradili da su na mom mjestu. To jest, šta bi njihovi likovi uradili. Ma koliko čudno bilo, uradim ono što bi oni uradili (smijeh). Za sada, nije loše.
  • Zašto mi kao ljudi ništa ne naučimo, zašto dozvoljavamo da se istorija ponavlja? Zašto jednom, zauvijek, ne vidimo šta radimo i s tim ne prestanemo? Očigledno je da ne radimo dobre stvari.
  • Ne radi se o tome. Mi imamo ljude u sociološkom i ljude u biološkom smislu. Ljudi u sociološkom smislu su malo nadživjeli primarne instinkte: „jedi“, „j…piiiip….i“ i to je to. Rijetki ljudi ramišljaju o malo višoj instanci. Ne mogu da ih nazovem nadbićima, o stvarima o kojima oni razmišljaju, ovi sa primarnim instinktima nisu sposobni razmišljati.
  • Pa, koja bi bila svrha čitanja, ako ne možemo, kao čovječanstvo, izvući lekcije?
  • Pa, zapravo mogu se izvući lekcije…
  • Ali ih ne izvlačimo.
  • Neko ih izvuče. Svojstveno za sve književne likove o kojima sam govorio i za sve te pisce: Tolstoj se izolovao na selu, Remark se izolovao u malom gradu u Engleskoj, pobjegavši iz Njemačke, Hemingvej se na kraju ubio, a prije toga je pobjegao na Kubu. Zapravo, postoji izbor da budeš dio društva ili da ne budeš. Ali, da, u srži, promjeniš društvo – nema šanse. To je toliko ljudi pokušalo prije nas. Društvo je svojstveno evoluciji, a ne revoluciji. I nakon komunističke revolucije su komunističke vođe došle na mjesto buržoazije.
  • I nije se mnogo promijenilo.
  • Apsolutno nije. To je bila samo zamjena uloga.
  • Životinjska farma?
  • Životinjska farma u bukvalnom smislu. Revolucije su neuspjeli koncept u ljudskom društvo, to je samo zamjena uloga. Lekcija koju sam naučio iz svih pročitanih djela je da se ljudi dijele na individualce i kolektivce. Ja sam odlučio da budem individualac, kao što kolektivci da odluče da budu dio kolektiva, jer su tako jači, bolji, sretniji, stvore svoj imidž, neki mikro svijet, učestvuju u nekim takmičenjima. Imamo individualce, gdje se svrstavam i koji pokušavaju sami uraditi neke stvari, ne dokazujući se nikome. To stvara veliki broj antiobožavaoca.
  • Ako zaokružimo sve ovo što smo rekli, šta bismo rekli mladima zašto je bitno da čitaju?
  • Svugdje se može pronaći poneka lekcija. Pitanje je samo da li je želiš naći? Zapravo, ne možeš je tražiti. Na Remarka sam naištao zato što je njegov roman „Na zapadu ništa novo“ bio dio lektire i to je u meni probudilo željuda čitam dalje. Na Tolstoja sam naišao 1995, kad ovdje nije bilo struje i nisam imao ništa drugo da radim neko da čitam. Kad počneš da čitaš, pronađeš neke stvari i kažeš sebi „Vidi!“. Ako previše čitate, možete malo i da zalutate. Treba, ponekad, imati i sreće da naiđete na nešto iz čega se može naučiti.
  • Znači, poruka bi bila: „Čitajte, ali pazite šta čitate, brižljivo odaberite“.
  • Pazite šta čitate, posebno ako je to dnevna štampa.
  • Kao što bi Džoni Štulić rekao: „A i to što čitaju, krive stvari čitaju“.
  • Nažalost, krive stvari čitaju. Niko nikome ne treba govoriti kako da se on ponaša i šta treba raditi u životu, ali mu se može reći šta ne treba raditi. Mislim da su svi svjesni da čitanjem Bačić-Alimpića sigurno čovječanstvu ne čini neko dobro. Ali, ako to već čitatju, ja bih molio da nas obavijeste da znamo s kakvim osobama imamo posla, da nas ne dovode u zabludu.
  • Poruka je jasna. Čitajte, pazite šta čitate. Nebojša hvala mnogo za ovaj razgovor.
  • Ništa i drugi put.

Jovan Jovanović Zmaj – „Đulići uveoci XX“

Šta je tuga koja dođe
Najedared mahom celim!
Opije te, zanese te,
Obori te padom smelim!

Zaleti se, da te slomi,
Zahuka se, da te skrši,
Zagrli te, pa te stomi,
Poljubi te — pa te svrši!

Tako tuga srce vida,
U večiti mir ga smešta,
Taka tuga nije tuga,
Nije silna, nije vešta.

To je tuga, što te digne,
Pak te u svom krilu njija,
Svaki dan ti srce rani,
A ranu ti još previja!

Što te ljubi, što te pazi,
Oko tebe brižno leti,
Otruje te, Bože sveti,
Al’ ti ne da još umreti!

A kad zaspiš, ona šapće:
“Spavaj, spavaj, žrtvo moja,
Odmori se na mom krilu,
Čuva tebe tuga tvoja!”

A kad svane zora bela,
Klikće kao soko sivi,
Ona ti se prva javi:
“Dobro jutro, još smo živi!”

Od jeseni do jeseni,
Od proleća do proleća,
Od dan’ na dan biva jača,
Od čas’ do čas’ biva veća.

Što te krepi, ako kloneš,
Što te digne, ako padneš,
Što ti ne da da potoneš,
Što te čeka da odahneš.

Kad ti srce ledom sledi,
Zadahne te, da se zgrevaš,
Kad ti suze sve iscedi,
Nagoni te da joj pevaš.

Učini se kâ da spava,
Kô da nije više tuga,
Pa ti kane zaborava,
A posle se tome ruga.

Kad pomisliš: sišô s uma,
Razbere te u to doba,
Pa se smeši pa te teši:
“’Vako ćemo sve do groba!”

Jovan Jovanović Zmaj – citat:

Lepši je pogreb kad ideali sahranjuju svog čoveka nego kad čovek sahranjuje svoje ideale.

Jovan Jovanović Zmaj