Pazi poezija! sa Mirkom Glišićem (Čarls Bukovski – „Bezobzirno“)

„Pazi poezija!“ je naša rubrika u kojoj vam prenosimo razmišljanja ljudi po pitanju poezije. Razgovaramo sa onima (možete se i vi prijaviti) koji žele reći riječ-dvije na ovu temu, bez obzira na profesiju kojom se bave i bez obzira gdje žive. U ovom našem pokušaju, trudimo se da vam približimo ljepote i čari poezije, kako bismo vas zainteresovali da i sami počnete, ili nastavite sa čitanjem poezije, u slučaju da ste poeziju privremeno zanemarili. Svakog sagovornika pitamo za omiljenu pjesmu i pjesnika, kao i za objašnjenje razloga zašto im se sviđa njihova omiljena pjesma.

Sagovornike pitamo i da nam objasne svoje viđenje značaja poezije.

U ovom izdanju smo razgovarali sa Mirkom Glišićem, istina ne velikim ljubiteljem pisane riječi, kako on sam kaže, ali velikim obožavaocem prirode i prirodnih ljepota.

  • Mirko, hvala ti što si pristao da učestvuješ u našoj rubrici „Pazi poezija“.
  • Nema na čemu, nadam se da neće biti drugog puta (smijeh).
  • Jasno. Dakle, koja je tvoja omiljena pjesma i pjesnik?
  • Moram prvo da priznam da nisam u toj branši, ne čitam mnogo, za razliku od nekih meni bliskih ljudi (smijeh), ali upravo pod uticajem tih ljudi, da ne kažem pod uticajem njihovog dosađivanja, ja i pročitam neke pjesme. Nemam neku omiljenu, ali je posljednja koju sam pročitao pjesma ‘Bezobzirno’ Čarlsa Bukovskog.
  • Rekao si da je to posljednja pjesma koju si pročitao. Postoji li još neki razlog zašto si odabrao baš tu pjesmu?
  • Sviđa mi se, nekako me je zaintrigirala, nakon što sam je pročitao razmišljao sam o njoj. I taj Čarls Bukovski, iako je možda najpoznatiji američki pjesnik 20. vijeka, za mnoge je bio i ostao sinonimom poroka i prljave literature na rubu kiča i pornografije. On piše o temama koje ga okružuju u svakodnevnom životu: alkohol, cigarete, žene i lutanja gradom. Ciničan je, ironičan, crni humor na sve strane, ali je njegov stil jednostavan i direktan, često vulgaran i takoreći ulični. I nekako kad pročitaš nešto njegovo, neku pjesmu, vidiš da se nije, da tako kažem, folirao, tačno osjetiš da je pisao i pisao šta mu je na duši.
  • To si lijepo rekao. Da li postoji još neki pisac kojeg voliš?
  • Postoji moja djevojka (smijeh), i ona nekad nešto napiše. To mi bude baš lijepo. Osim nje, volim Ivu Andrića, Mešu Selimovića, volim i ruske klasike.
  • Jesi li ti nekad pokušao nešto da napišeš?
  • Samo sastave u školi. Ni to mi nije baš naročito dobro išlo. (smijeh)
  • Poznato nam je da voliš prirodu. Ima li nekakve veze priroda i poezija ili priroda i književnost inače?
  • Pa… Možda. Ali vjerujem da je to ista ljubav. Ljubav prema prirodi i ljubav prema književnosti. Nekako jesu povezane. Sjetimo se samo krajolika opisanih u djelima naše književnosti. Kako ti krajevi budu opisani, tačno možeš da osjetiš kako šetaš tim nekim proplankom, tamo je rijeka, onamo brdašce… tako da bi odgovor na tvoje pitanje bio da književnost i priroda imaju veze. Sve oko nas je priroda, a pisci i pjesnici inspiraciju pronalaze u svemu tome. Da nije prirode ne bi bilo ni inspiracije, samim tim ni pjesama ili drugih književnih djela. Da se vratim na početak što sam rekao, to je ista ljubav, tako da kad ja kažem da volim prirodu, to znači da volim i poeziju.
  • Hvala ti što si nam to razjasnio. Dakle, ti voliš prirodu i mogao bi pronaći inspiraciju u njoj da nešto napišeš?
  • Možda bih mogao pronaći inspiraciju, ali ne znam da to napišem.
  • Jesi li pokušao?
  • Nisam.
  • Kako onda znaš?
  • Pa znam. (smijeh)
  • Jesi li nekad napisao neko ljubavno pismo?
  • (Smijeh) Jesam (Opet smijeh). Šalim se, nisam. Ne znam da pišem, kažem ti.
  • Dobro. A kako ti se dopada ova naša rubrika?
  • Pa zanimljivo je. Iako nisam ljubitelj pisane riječi, moram reći da volim da pročitam ovu rubriku jer je radite na interesantan način. Samo nastavite, ja vas pratim, ali mene više ne pitajte ništa. (smijeh)
  • Važi. Hvala ti za ovaj razgovor.
  • Hvala tebi.

Čarls Bukovski – Bezobzirno

Noći u kojima se boriš najbolje su
kada je svo oružje upereno na tebe,
kad svi glasovi bljuju svoje uvrede
dok se san gasi.

Noći u kojima se boriš najbolje su
kada razum udaraju u samu bit,
kada trijumfalna kola tame okruže te.

Noći u kojima se boriš najbolje su
kada smijeh ludih ispunjava prostor,
kada se poljubac smrti vidi kao ljubav.

Noći u kojima se boriš najbolje su
kada je igra namještena,
kada gomila vrišti za tvoju krv.

Noći u kojima se boriš najbolje su
kada progoniš na hiljade nitkova iz svoje glave,
kada ustaješ protiv nemogućeg,
kada postaješ brat nježnoj sestri radosti i
nastavljaš dalje bezobzirno.

Čarls BukovskiČarls Bukovski – citat:

„Moraš umrijeti nekoliko puta prije nego što zaista počneš živjeti!“