Pazi poezija! sa Milojkom Živanović (Desanka Maksimović – „Sreća“

Milojka Živanović - domaćica i umjetnica„Pazi poezija!“ je naša rubrika u kojoj vam prenosimo razmišljanja ljudi po pitanju poezije. Razgovaramo sa onima (možete se i vi prijaviti) koji žele reći riječ-dvije na ovu temu, bez obzira na profesiju kojom se bave i bez obzira gdje žive. U ovom našem pokušaju, trudimo se da vam približimo ljepote i čari poezije, kako bismo vas zainteresovali da i sami počnete, ili nastavite sa čitanjem poezije u slučaju da ste poeziju privremeno zanemarili. Svakog sagovornika pitamo za omiljenu pjesmu i pjesnika, kao i za objašnjenje razloga zašto im se sviđa njihova omiljena pjesma. Sagovornike pitamo i da nam objasne svoje viđenje značaja poezije.

U ovom izdranju rubrike razgovarali smo sa Milojkom Živanović, pjesnikinjom i velikom ljubiteljkom pisane riječi?

  • Milojka, dobrodošli u rubriku „Pazi poezija!“.
  • Dobar dan, bolje Vas našla. Jako mi je drago što ste me pozvali da budem Vaš gost, sa velikim zadovoljstvom sam prihvatila.
  • Za početak Vas pitam koji su Vaša omiljena pjesma i pjesnik?
  • Moja omiljena pjesnikinja je Desanka Maksimović, a njena pjesma „Sreća“ mi je omiljena pjesma. Ona, ali, naravno, i drugi pjesnici.
  • A zašto ste se odlučili baš za Desanku?
  • Ona baš lijepo piše, sjetno, nekako, dira u dušu. Eto, tako.
  • Vi puno pišate i puno čitate. Koliko u tome što čitate ima mjesta za poeziju?
  • Znate kako, čitajući knjige, dođe se do ideje da i ti nešto napišeš. Počela sam čitati prozu: knjige, romane. Bez obzira na temu, kojom se bave, volim da „uđem“ u svaku temu koju pisci opisuju. Kroz čitanje sam, nekako, „sebe našla“. Počekla sam da pišem poeziju, jer sam osjećala da sam to ja – više sam pisala o sebi. Pisala sam prostim riječima, nisam pisala kao pjesnik, koristeći neke epitete ili slično. Ja sam pisala da „prost“ čovjek može lako sve razumjeti.
  • Možemo li čuti nešto što ste pisali, kako bismo stekli osjećaj?
  • Nije problem, evo ovo, na primjer:

 

Kad budem stara

 

Kad budem stara, sijeda u snima,

Drijemaću kraj ognja, čitajuć’ polako.

Ispustiću knjigu, sanjati o sreći,

Pogled u kog očiju mi skrivala dubina.

 

Voljeli su mnogi časke mog veselja,

Iskrenost im bila prava ili kriva,

Tek mi jedan čovjek dušu punu želja,

Ljubio i tugu što mi lice skriva.

 

Gledajući tužno, žar u mog kamina,

Šapnuh kako ljubav nas je ostavila.

I sad ode iznad planinskih visina,

Gdje sam usred zvijezda svoje lice skrila.

 

To je jedna od posljednjih pjesama koje sam napisala.

  • A Vi kažete da to pišete, onako, iz hobija, da to nije ništa profesionalno?
  • Ma, da. To ja iz hobija, ja to volim. I idem na te promocije knjiga. A, sad, da bih ja nešto izdala, velike su to procedure, a ja nisam za to opredijeljena. Radim neki drugi posao koji se, uopšte, ne uklapa u sve ovo.
  • Znači, pišete za svoju dušu?
  • Da, da – za svoju dušu i autobiografski.
  • Evo da možda pojasnimo ljudima koji nikad nisu ni probali da pišu, šta čovjek osjeća kada napiše ovakvu jednu pjesmu?
  • Čovjek osjeća da je čovjek iznad čovjeka. Stvarno mogu poručiti svima da se okušaju u pisanju; i da čitaju, jednostavno treba čitati. Čovjek koji ne čita je isto kao i biljka koja se ne okopava: zarasta mozak, zarasta um, zarastaš u društvu, gubiš se. Odatle se, jednostavno, treba vaditi, čupati. Ja sam u tome sebe vidjela. Hoću da je moj mozak „čist“, iako od toga nemam ništa, osim zadovoljstva u duši.
  • A šta nam treba više?
  • Ništa nam drugo ne treba. Ako nisi zadovoljan onim što imaš, ne možeš biti zadovoljan ni onim što želiš.
  • Rekli ste da radite i neke druge stvari. Čime se, zapravo, bavite?
  • Ja se bavim poljoprivredom. 1981. godine sam u Srebrenici završila Ekonomsku školu, koja je tada važila kao pojedini današnji fakulteti. Nisam imala sreće da se zaposlim i da radim u svojoj struci. Udala sam se i našla sam mir u svojoj bašti, u svojoj okolini. Dosta sam radila s ljudima; 10 – 15 godina sam mijenjala firme, ali najbolja firma je ova moja sad što je imam.
  • Poezija?
  • I poezija, a i ovo što radim kod kuće: imam malu farmu, imam malinjake, imam cvijeće, baštu, nagrađivana sam za dvorišta
  • Već ste nam objasnili zašto je poezija bitna za pojedinca, ali zašto bi poezija bila bitna za društvo?
  • Da su ljudi malo više poetični, bili bismo malo kulturniji, civilizovaniji, ponašali bismo se bolje. Kad pričam sa svojim komšijama i komšinicama, kojima je neshvatljivo zašto ja ovo radim, primjetim da oni propuštaju da shvate da ne treba u svemu tražiti korist. Suština je da si u društvu, da postaješ kulturniji.
  • Na kraju, šta da poručimo ljudima?
  • Čitajte, pišite, obrazujte se. Ako od toga nema materijalne koristi, ali vaša duštva ima zadovojlstvo.
  • Hvala Vam mnogo što ste bili naš gost.
  • Hvala i Vama.

Desanka Maksimović – „Sreća“

Ne merim više vreme na sate,
ni po sunčevom vrelom hodu
dan mi je kad njegove se oči vrate
i noć kad ponovo od mene odu.

Ne merim sreću smehom, ni time
da li je čežnja moja od njegove jača;
sreća je meni kad bolno ćutim s njime
i kad nam srca biju ritmom plača.

Nije mi žao što će života vode
odneti i kaplju moga življenja;
sad neka mladost i sve neka ode;
on je stao kraj mene pun divljenja

Desanka Maksimović – citat:

Deci poručujem neka ne hitaju časpre izići iz detinjstva, i neka njihove prve ljubavi budu takve da bi hi smeli poveriti i mami i razrednom starešini.

desanka maksimovic