Pazi poezija! sa Milojkom Vasićem (Aleksa Šantić – „Moja otadžbina“)

„Pazi poezija!“ je naša rubrika u kojoj vam prenosimo razmišljanja ljudi po pitanju poezije. Razgovaramo sa onima (možete se i vi prijaviti) koji žele reći riječ-dvije na ovu temu, bez obzira na profesiju kojom se bave i bez obzira gdje žive. U ovom našem pokušaju, trudimo se da vam približimo ljepote i čari poezije, kako bismo vas zainteresovali da i sami počnete, ili nastavite sa čitanjem poezije u slučaju da ste poeziju privremeno zanemarili. Svakog sagovornika pitamo za omiljenu pjesmu i pjesnika, kao i za objašnjenje razloga zašto im se sviđa njihova omiljena pjesma.

Sagovornike pitamo i da nam objasne svoje viđenje značaja poezije.

U ovom izdanju rubrike razgovarali smo sa Milojkom Vasićem, koji nam je pričao o svom viđenju poezije.

  • Milojko, konačno te evo u našoj rubrici. Kako se osjećaš?
  • Hvala Vama za poziv. Pa lijepo je, vidjećemo kakva će pitanja biti, nadam se da neće biti teška (smijeh).
  • Evo za početak našeg razgovora, jedno lako, najlakše pitanje – koja je tvoja omiljena pjesma?
  • Moram priznati da nisam mnogo pjesama čitao u posljednje vrijeme, a generalno volim taj početak 20. vijeka, i poeziju iz tog perioda, jer je odlikuju prije svega ti neki zamršeni odnosi, uopšte, i u društvu i u tadašnjim državama. Pa evo, ja bih kao mog omiljenog pjesnika izdvojio Aleksu Šantića, a kad bih morao jednu njegovu pjesmu da izdvojim, onda bih rekao da je moja omiljena pjesma „Moja otadžbina“.
  • Zašto baš ta pjesma?
  • Mislim da sve nas, prije svega, kao ličnosti određuje to gdje smo rođeni, ta naša otadžbina. Pa mislim da je ipak to najbitnija stvar koja kasnije utiče na samu ličnost ljudi i na ono što će čovjek postati kasnije i kakve će stavove imati.
  • Šta za tebe predstavlja poezija?
  • To je teško pitanje. Pošto ne pišem, mogu da kažem da poezija može da predstavlja samo ono što pročitamo. Poezija je način života. Može predstavljati bilo šta. Neku situaciju u kojoj se pjesnik našao, može predstavljati njegova osjećanja ili razmišljanja o nekoj temi koja je njemu interesantna. Isto tako može predstavljati drvo koje raste, leptira kako leti… Poezija može biti sve.
  • A šta misliš o ljubavnoj poeziji?
  • Definitivno mislim da je to najčitanija vrsta poezije (smijeh). Mislim i da se dosta koristi ovako u raznoraznim prilikama, posebno u tom ljubavnom kontekstu. Mislim da je to zaista jedan fin način izražavanja ako već nekog volite ili nešto slično, a niste možda u stanju da izgovorite te neke riječi, e onda vi napišete pjesmu i kroz stihove kažete sve što vam je na duši.
  • Jesi li ti nekad pokušao napisati neku ljubavnu pjesmu?
  • Ponovo teško pitanje, ali odgovor je lak – nažalost, nisam.
  • Ranije si pomenuo da ne čitaš pjesme previše. Kakvo je tvoje mišljenje, čita li omladina dovoljno – generalno, i poeziju, ali i prozu?
  • Prilično sam siguran da ne čitaju dovoljno. Mislim da su danas više fokusirani na internet i slično, mada, generalno mislim da je i sam internet i društvene mreže vrlo dobar alat, jer u suštini sve vam je prilično blizu. Ja ne čitam nešto određeno u posljednje vrijeme, ali u svakom slučaju volim da saznam nešto novo, i u tom smislu trudim se da svaki dan nešto novo saznam, neku zanimljivost, opšta kultura nekako dođe kao moja omiljena sfera, ako tako mogu reći.
  • Kada bi morao iz opšte kulture nešto da izdvojiš, koja bi sfera interesovanja tvom senzibilitetu najviše odgovarala?
  • Istorija, svakako. Taman da se nadovežem sa ovim početkom 20. vijeka koji sam pomenuo na početku našeg razgovora. Mislim da je ovaj 20. vijek po mnogo čemu bio specifičan i period velikih ratova, u 20. vijeku imali smo najveće sukobe čovječanstva, i to dva puta. Imali smo mnogo promjena uopšte u svijetu, tehnologija je praktično za ovih nekih 40-50 godina mnogo napredovala, omogućila je dosta novih mogućnosti, dakle, mislim da je 20. vijek i istorija 20. vijeka koja još uvijek nije napisana do kraja vrlo, vrlo zanimljiva. Takođe sam mišljenja da mi i dalje možemo uticati na to kako će u narednom periodu uopšte da se interpretira to što se dešavalo u ovom vijeku koji je za nama skoro dvije decenije. Pored istorije, svakako sport, geografija, pa na neki način i istorija književnosti me interesuje.
  • A šta misliš o ovoj našoj rubrici, da li uspijevamo približiti poeziju našim pratiocima?
  • Prilično je zanimljiva rubrika, bilo da ide na radiju ili na portalu, mislim da je stvarno dobra zamisao, i jedna od boljih ideja u posljednje vrijeme. I mislim da svi uživaju čitajući ovu rubriku.
  • Milojko, hvala za te riječi i hvala ti za ovaj razgovor.
  • Hvala i Vama, nadam se da nisam mnogo davio (smijeh) i da će čitaoci uživati u mnogo još ovakvih razgovora.

Aleksa Šantić – „Moja otadžbina“

Ne plačem samo s bolom svoga srca
Rad zemlje ove uboge i gole;
Mene sve rane moga roda bole,
I moja duša s njim pati i grca.

Ovdje, u bolu srca istrzana,
Ja nosim kletve svih patnji i muka,
I krv što kapa sa dušmanskih ruka
To je krv moja iz mojijeh rana.

U meni cvile duše miliona –
Moj svaki uzdah, svaka suza bona,
Njihovim bolom vapije i ište.

I svuda gdje je srpska duša koja,aleksa_santic
Tamo je meni otadžbina moja,
Moj dom i moje rođeno ognjište.

 

Aleksa Šantić – citat:

„Volovi jaram trpe,a ne ljudi“