Pazi poezija! sa Ivanom Josić Jež (Đura Jakšić – „Otadžbina“)

„Pazi poezija!“ je naša rubrika u kojoj vam prenosimo razmišljanja ljudi po pitanju poezije. Razgovaramo sa onima (možete se i vi prijaviti) koji žele reći riječ-dvije na ovu temu, bez obzira na profesiju kojom se bave i bez obzira gdje žive. U ovom našem pokušaju, trudimo se da vam približimo ljepote i čari poezije, kako bismo vas zainteresovali da i sami počnete, ili nastavite sa čitanjem poezije, u slučaju da ste poeziju privremeno zanemarili. Svakog sagovornika pitamo za omiljenu pjesmu i pjesnika, kao i za objašnjenje razloga zašto im se sviđa njihova omiljena pjesma.

Sagovornike pitamo i da nam objasne svoje viđenje značaja poezije, a danas je naša sagovornica Ivana Jež iz Bratunca, velika ljubiteljka poezije i, ako možemo reći, umjetnica koja se bavi dekupažom.

  • Ivana, kao i za svakog našeg sagovornika, prvo pitanje je i za tebe isto – koja je tvoja omiljena pjesma i pjesnik?
  • Jedna od mojih najdražih pjesama jeste „Otadžbina“ Đure Jakšića.
  • Zašto baš pjesma „Otadžbina“?
  • Vi znate i sami da iz Jakšićevih pjesama izvire iskrenost. Pjesma je vrlo slikovita i vrlo značajanog izraza, a uz to je puna emocija i veoma širokih motiva.
  • A zašto voliš Đuru Jakšića?
  • Znate li da je slikarstvo bilo Jakšićev prvi poziv, a poslije je počeo da piše pjesme? Da. Njegova biografija je jako interesantna. Pročitajte i vidjećete zašto volim Jakšića.
  • Da li više preferiraš poeziju ili prozu?
  • Poeziju, jer je pjesnikova poruka izrečena kroz stihove.
  • Da li više preferiraš domaću ili stranu književnost?
  • Kako kad, iskreno. Čitam i domaću i stranu književnost.
  • Šta inače voliš da čitaš, koju vrstu književnosti?
  • Najčešće čitam psiho trilere Stivena Kinga i Donata Karizija, a volim tematiku koju piše Ljiljana H. Đurovic. Ona mi je neprevaziđena. Sad sam dobila na poklon njenu novu knjigu “ So zemlji“ i jedva čekam da krenem sa čitanjem.
  • Kažeš da jedva čekaš, znači li to da nemaš dovoljno vremena za čitanje, onoliko koliko bi htjela?
  • Ne baš, ali čitam kad god imam slobodnog vremena.
  • Vječito pitanje „šta je pisac/pjesnik htio da kaže“. Koliko je to bitno za razumijevanje pjesme? Ili je bitnije, možda, da svako određenu pjesmu razumije na svoj način i da iz nje izvuče ono na šta ta pjesma njega inspiriše, na šta ga podsjeća?
  • Hm…pazite, svaka osoba ima svoje viđenje pjesme, emocije koje se javljaju tokom čitanja pjesme, sama prezentacija pjesme…tako da sam za to da svako doživi pjesmu na svoj način.
  • Ti voliš i uvjerili smo se odavno da si uspješna u drugoj vrsti umjetnosti – dekupažu, dosta si kreativna. Koliko je sve to povezano i da li je uopšte povezana književnost i ostale vrste umjetnosti?
  • Dekupaž je jedan vid umjetnosti. Sadržaj književosti je imaginativno uobličena piščeva mašta, a u dekupažu, pored preciznosti rada, mora biti mašte i kreativnosti.
  • Zašto uopšte čitati? Šta jedan čovjek može dobiti od poezije ili proze?
  • Zašto? Obogaćujete svoj vokabular, izražavanje, mašta se razvija…Samo čitajte!
  • Jesmo li mi, kao ljudi, pomalo, možda, i „zastranili“, jesmo li zaboravili prave vrijednosti? Je li to bilo bolje u doba Alekse Šantića, Jovana Dučića ili je to samo privid?
  • Vi znate da su oba pjesnika u početku svog pjesničkog stvaranja bili pod uticajem Vojislava Ilića, a poslije su se razvijali nezavisno od njega, tako da nam sigurno treba kvalitetan model kako bismo se vratili pravim vrijednostima, kako ne bi zaboravili ko smo, odakle potičemo…
  • Jesi li nekad pokušala nešto napisati?
  • Da. Pisala sam u osnovnoj školi. Sada ne pišem, ali moja kreativnost se pronašla u dekupažu.
  • Draga Ivana, ja ti se zahvaljujem što si odvojila vrijeme za nas, naše čitaoce i poeziju.
  • Zadovoljstvo je moje. Hvala na pozivu.

Đura Jakšić – „Otadžbina“

I ovaj kamen zemlje Srbije,
Što, preteć’ suncu, dere kroz oblak,
Sumornog čela mračnim borama,
O vekovečnosti priča dalekoj,
Pokazujući nemom mimikom
Obraza svoga brazde duboke.

Vekova tamnih to su tragovi,
Te crne bore, mračne pećine;
A kamen ovaj, k’o piramida
Što se iz praha diže u nebo,
Kostiju kršnih to je gomila
Što su u borbi protib dušmana
Dedovi tvoji voljno slágali,
Lepeći krvlju srca rođenog
Mišica svojih kosti slomljene,
Da unucima spreme busiju,
Oklen će nekad smelo, preziruć’,
Dušmana čekat’ čete grabljive.

I samo dotle, do tog kamena,
Do tog bedema,
Nogom ćeš stupit’, možda, poganom.
Drzneš li dalje?… Čućeš gromove
Kako tišinu zemlje slobodne
Sa grmljavinom strašnom kidaju;
Razumećeš ih srcem strašljivim
Šta ti sa smelim glasom govore,
Pa ćeš o stenja tvrdom kamenu
Brijane glave teme ćelavo
U zanosnome strahu lupati…
Al’ jedan izraz, jednu misao,
Čućeš u borbe strašnoj lomljavi:
»Otadžbina je ovo Srbina!«

Đura Jakšić – citat:

„Ja sam stijena, o koju se zloba mori, svjetska čuda i pokori“