Pazi poezija! sa Danicom Lončarević (Branko Radičević – „Kad mlidijah umreti“)

Danica Loncarevic„Pazi poezija!“ je naša rubrika u kojoj vam prenosimo razmišljanja ljudi po pitanju poezije. Razgovaramo sa onima (možete se i vi prijaviti) koji žele reći riječ-dvije na ovu temu, bez obzira na profesiju kojom se bave i bez obzira gdje žive. U ovom našem pokušaju, trudimo se da vam približimo ljepote i čari poezije, kako bismo vas zainteresovali da i sami počnete, ili nastavite sa čitanjem poezije u slučaju da ste poeziju privremeno zanemarili. Svakog sagovornika pitamo za omiljenu pjesmu i pjesnika, kao i za objašnjenje razloga zašto im se sviđa njihova omiljena pjesma. Sagovornike pitamo i da nam objasne svoje viđenje značaja poezije.

Danas razgovaramo sa Danicom Lončarević, učiteljicom u penziji i velikom ljubiteljkom pisane riječi.

  • Gospođo Lončarević, za početak, pitanje koje svima postavljamo – Koja je Vaša omiljena pjesma i omiljeni pjesnik?
  • Uzimajući u obzir poeziju kao takvu, veoma je teško izdvojiti nekoga od pjesnika. Inače volim da čitam, to mi je jedan od hobija, to mi je bio hobi dok sam radila u školi, to mi je i sada hobi kad sam u penziji. Pošto sam pomalo romantična duša, volim romantičare, a jedan od pjesnika koje svakako cijenim jeste Branko Radičević. Možda bih mogla mnogo da pričam o pjesmi „Đački rastanak“, ali sam ipak odabrala pjesmu „Kad mlidijah umreti“.
  • Zašto baš ta pjesma? Pomenuli ste i „Đački rastanak“, zašto je Vaš izbor ipak „Kad mlidijah umreti“?
  • Život je kratak. Svi ga volimo, ma kakav bio, težak ili lak, ali nekako uvijek u njemu nađemo nešto lijepo, lijepe uspomene, sve što je lijepo želimo da zapamtimo, a ružno da zaboravimo. Ova pjesma mi je dala ideju da o njoj malo ispričam zato što svi znamo da ovaj mladi pjesnik dok piše zna da će umrijeti, ali se ipak ne plaši. Sama riječ ‘smrt’ donosi neku tugu, neku žalost, ali on se ne osjeća tako. Jesen je dok on piše ovu pjesmu. Vidi žuto lišće, zna da ga zelenog nikad više neće vidjeti, ali se ne plaši što mora da umre. Smatra da ima drugi život, gdje može nastaviti ono što je započeo. Bio je pun života, ali života na izmaku. Malo je ljudi koji mogu tako nešto da osjete i da iskažu riječima. Od Radičevića bi današnje generacije mogle mnogo da nauče, jer današnja djeca čitaju poeziju, ali je ne razumiju, a njegove pjesme su razumljive, njegove pjesme su pune lijepih riječi, riječi koje običan čovjek ne može da opiše.
  • Četrdeset godina proveli ste u školi u radu sa djecom. Koliko ste vremena posvećivali izučavanju poezije?
  • U mom radu skoro svake godine sam vodila ili recitatorsku ili literarnu sekciju. Mnoge učenike sam naučila da pišu poeziju i prozu. Djevojčice su nekako voljele više da pišu poeziju i bilo ih je zaista mnogo koje su imale „žicu za pisanje“, da tako kažem. Moji đaci su pobjeđivali na konkursima i takmičenjima, a mnoge pjesme sam i sačuvala. Moji đaci i ne znaju da ja čuvam te njihove pjesme.
  • Jeste li Vi nekad pisali?
  • Pisala sam. Više sam pisala prozu. Možda zato što tu mogu više da se iskažem. Sjećam se, kao učenica sam smatrala da svi stihovi moraju da se rimuju. Kasnije sam shvatila da ne mora nužno da bude tako. I danas razmišljam da počnem nešto da pišem. Kažem, već sam nešto napisala, ali je to malo koliko želim i koliko volim da čitam, da pišem, da vrijeme provodim uz knjigu.
  • Koliko je bitno čitati, bez obzira da li bila poezija ili proza u pitanju?
  • Nećete vjerovati, u svome životu sam pročitala knjiga da ih ne mogu nabrojati. Imam skromnu biblioteku. Od svoje skromne učiteljske plate, izdvajala sam i kupovala knjige. Ljubav prema čitanju uvijek sam prenosila na svoje učenike. To dovoljno govori o tome koliko ja smatram da je bitno čitati. Treba čitati najmanje jednu knjigu sedmično. To je najmanje. Kada pročitate jednu knjigu, tražićete drugu, pa treću…jer knjige se ne čitaju, one se doživljavaju.
  • Šta mislite, jesu li Vaši đaci čitali više od današnje omladine?
  • Da Vam kažem, ni moji đaci nisu nešto naročito čitali. Čitali su obaveznu lektiru. Čini mi se da danas čitaju još manje. Kad ih pitamo jesu li pročitali tu neku knjigu, oni kažu zašto bi, imaju na internetu, naći će. Nije to – to. Kada čitate, vi se udubite u knjigu, zaboravite na sve ostalo i sami ste sa tom knjigom. Neki stih će vam se urezati u pamet, pa ćete sutra kad budete pisali pismeni zadatak iskoristiti taj citat. Profesor koji pregleda taj rad, po tome će vidjeti da čitate i cijeniće to.
  • Šta biste poručili mlađima?
  • Draga djeco, moja poruka vam je da nema ništa ljepše od đačkog doba. Pazite kako ćete ga iskoristiti. Nije samo da se obrazujemo, da naučimo nešto, kroz život ćemo mi naučiti dosta toga, ali treba da se volimo dok smo đaci, da volimo školu u koju idemo, da poštujemo starije jer nam oni žele samo dobro. Od đačkog doba nema ništa ljepše, ono se ne završava sa osnovnom i srednjom školom, nastavlja se kroz fakultet i život. Budite pametni, čitajte što više, mnogo vas je uz kompjutere, uz savremenu tehniku zaboravili ste da postoji knjiga koja je najveći izvor znanja. Nije džaba ona izreka da vrijediš koliko znaš, a znaš koliko si pročitao.
  • Šta mislite o ovoj našoj rubrici i pokušaju da približimo poeziju našim čitaocima?
  • Sviđa mi se ideja. Vaša inicijativa je vrlo dobra da zajedno sa Vašim sagovornicima pokažete mlađim generacijama, ali i starijima koji su zaboravili, da treba da se vratimo poeziji, jer bez lijepe pjesme nema ni lijepog života. Kratak je ovaj život, brzo prođe, ali pisane riječi i uspomene uvijek ostanu.
  • Hvala Vam za Vaše odgovore.
  • Hvala Vama, pozdrav za Vaše čitaoce.

Branko Radičević – „Kad mlidijah umreti“

Lisje žuti veće po drveću,
Lisje žuti dole veće pada,
Zelenoga više ja nikada
Videt’ neću!

Glava klonu, lice potavnilo,
Bolovanje oko mi popilo,
Ruka lomna, telo izmoždeno,
A kleca mi slabačko koleno!
Dođe doba da idem u groba.

Zbogom žitku, moj prelepi sanče!
Zbogom zoro, zbogom, beli danče!
Zbogom, svete, nekadanji raju. —
Ja sad moram drugom ići kraju!
O, da te tako ja ne ljubljah žarko,
Još bih gledo tvoje sunce jarko, —
Slušo groma, slušao oluju,
Čudio se tvojemu slavuju,
tvojoj reci i tvojem izvoru, —
Mog života vir je na uviru!

O, pesme moje, jadna siročadi,
Deco mila mojih leta mladi’!
Htedoh dugu da sa neba svučem,
Dugom šarnom da sve vas obučem,
Da nakitim sjajnijem zvezdama,
Da obasjam sunčanim lučama …

Duga bila, pa se izgubila,
zvezde sjale, pa su i presjale,
A sunašce ono ogrijalo
I ono je sa neba mi palo!
Sve nestade što vam dati spravlja’ —
U traljama otac vas ostavlja.

Branko RadicevicBranko Radičević – citat:

„O, zoro moja, zoro bez osvanka,
Sunce milo, al’ bez bela danka,
Na te mislim, dušo, bez prestanka“