Pazi poezija! sa Bekirom Halilovićem (Izet Sarajlić – „Rođeni 23, strijeljani 42.“)

bekir„Pazi poezija!“ je naša rubrika u kojoj vam prenosimo razmišljanja ljudi po pitanju poezije. Razgovaramo sa onima (možete se i vi prijaviti) koji žele reći riječ-dvije na ovu temu, bez obzira na profesiju kojom se bave i bez obzira gdje žive. U ovom našem pokušaju, trudimo se da vam približimo ljepote i čari poezije, kako bismo vas zainteresovali da i sami počnete, ili nastavite sa čitanjem poezije, u slučaju da ste poeziju privremeno zanemarili. Svakog sagovornika pitamo za omiljenu pjesmu i pjesnika, kao i za objašnjenje razloga zašto im se sviđa njihova omiljena pjesma.

Sagovornike pitamo i da nam objasne svoje viđenje značaja poezije, a danas je naš sagovornik Bekir Halilović iz Srebrenice, veliki ljubitelj poezije. Takođe je i sam pjesnik, jer piše poeziju.

  • Dobro došao, Bekire. Pozvali smo te zato što si veliki ljubitelj poezije, a i sam pišeš pjesme.
  • Hvala ti za poziv zbog ovakve teme. Drago mi je da se nešto dešava izvan ove naše svakodnevice i to jeste malo osvježenje.
  • Pitanje je ustaljeno, kao i svima. Koja ti je omiljena pjesma?
  • Moja omiljena pjesma je pjesma mog drugog omiljenog pjesnika. Pjesnik se zove Izet Sarajlić, a pjesma se zove, pa možda je malo i teška, „Rođeni 23, strijeljani 42.“. To je, po mom mišljenju, fenomenalna pjesma, koja govori o jednoj generaciji mladih ljudi, koji su bili prisiljeni, četrdesetih godina za vrijeme Drugog svjetskog rata da odu u rat. Pjesnik objašnjava, u suštini, tu krizu života, kako su oni ostali bez svega onog lijepog što čini život; kako nisu imali priliku da dožive, jer ih je jedna užasna realnost uhvatila i većinu odvukla u smrt. Iako je duga, to je, po mom mišljenju, fenomenalna pjesma, koja opisuje razvoj čovjeka iz djeteta, pa do neke ideje, koja možda nije naša, ali nas povuče ili nas natjera na nešto što želimo ili ne želimo.
  • Rekao si da ti Izet Sarajlić nije omiljeni pjesnik, nego je drugi po redu. Ko je na prvom mjestu?
  • Moj omiljeni pjesnik je Mehmedalija Mak Dizdar. Sad će mnogi pomisliti ‘gdje njega, on je možda i najpoznatiji bosanskohercegovački pjesnik’, ako nije možda i najčitaniji. Ali stvar je u tome što su njegove teme meni jako prirasle srcu. On je uspio da se, na neki način, izdvoji iz svakodnevice, izdvoji od svijeta, tako što se posvetio specifičnoj vrsti prošlosti, ako tako mogu reći. Tog čovjeka je baš zanimala prošlost područja u kojem je obitavao. Bio je kritičar vremena u kojem je živio ili ideja koje su bile loše po to vrijeme. On se često vraćao u prošlost, pišući o srednjovijekovnoj bosanskohercegovačkoj istoriji – najviše o stećcima i o tom periodu, o jednom posebnom pokretu, posebnoj vrsti ljudi, ideje koja je bila specifična samo za Bosnu, dijelove Srbije, dijelove Hrvatske i Crne Gore. On je htio da kaže da mi jesmo, u suštini posebni. U stvari, on je htio da kaže kako čovjek teži ka tome da prevari smrt. Kako smo svi, ma koliko bili prosti, komplikovani ili štaveć, u suštini svi želimo da živimo i poslije smrti. On je tu temu nalazio u starim bosanskim tekstovima. To ga je impresioniralo, kao i mene kroz njegovu poeziju. Čak sam se i ja tako zainteresovao za stećke, kojih mi imamo u našoj opštini jako mnogo. Jako je mnogo tih svjedoka jednog perioda, jedne epohe, opet da kažem, posebnosti. Kako je taj mali brdski, bosanski čovjek ipak odlučio da prkosi… opet kroz poeziju, da se ovjekovječi u vremenu, da kaže da je on tu postojao i, kako kaže Dizdar i kako kaže taj naš drevni stanovnik ove zemlje: ‘da se zamisliš’ nad tim spomenikom, nad svojim životom, kao primjer uzimajući život drugih. Zbog toga, zbog specifičnosti njegove poezije, on je meni najdraži, s tim da ima mnogo pjesnika od kojih možete mnogo toga uzeti. Uvijek nađete jednu, dvije pjesme koja vas uvijek zadivi.
  • Da li to zavisi i od trenutka u kojem se nađemo?
  • Naravno, naravno. To vam je isto kao i pjesma na radiju. Ako ste srećni, nećete baš biti zadovoljni ako čujete nešto tužno. Normalno je da ćete tražiti nešto što je razigrano. Kad se zamislite, pogodi vas pjesma, kao što vas pogodi i poezija.
  • Koliko smo upoznati, ti i sam pišeš pjesme?
  • Pišem, to je krenulo još u mom ranom djetinjstvu; već od dvanaeste godine, to je zadnjih jedanaest-dvanaest godina kako aktivno pišem. Bojim se da su razlozi, zbog kojih sam ja pristupio pisanju, neveseli, ako mogu tako da kažem, to stalno volim da napominjem. Život osobe u Srebrenici, kako on izgleda! Moramo priznati da mi baš i ne živimo u nekom izobilju, štaviše, manjka mnogo toga, prije svega manjka ljudi. Manjka ljudi s kojima vi možete razviti zdravu socijalnu svijest. S kojima se možete družiti, pričati, izaći, kojima se možete povjeriti. Pogotovu u Srebrenici, gdje generalno imamo mali broj ljudi. Bojim se, koliko god to čudno zvučalo, da sam se u tom jednom trenutku, zbog nedostatke osobe, osoba, pogotovu kad ste dijete, na neki način povlačio u sebe i tražio svijet u kojem ne živim, ali kojem sam želio da pripadam. Književnost je tu pomogla. Onda vidite koliko je ljudima kroz vrijeme pomagalo da sjednu za papir i olakšaju dušu, da u tim praznim listovima nađu sagovornika kojem su mogli ispovijediti ono što im je na duši.
  • Sad jedno pitanje koje se stalno provlači u ovim našim tekstovima. Jesi li ti optimista ili pesimista?
  • Zavisi od raspoloženja, od pjesme do pjesme, od dana do dana. Nažalost, mislim da sam dug period svog života bio pesimista i onda, naravno, te čari mladosti… uvijek vjerujete da možete nešto da promijenite, da promijenite stvari koje nisu tako dobre, koje su čak loše, da ih promijenite da idu nabolje. I onda, kad se dajete jednom periodu, kad dajete sebe, zalažete sebe, borite se da pokrenete stvari i kad vidite da baš i nema pomaka, onda postanete pesimista. Sve to, pak, dođe na svoje, pa se javi ta lijepa doza optimizma. Život je pred svima nama, vrijeme ne može pobjeći. Ljudi prestaju, ljudi nestaju. Ono što volim jeste da, koliko ste zainteresovani, koliko snage imate da nešto promijenite da to možete i učiniti na kraju. Srećom da postoji ta doza optimizma, iako taj pesimizam prevari, ali čovjek mora biti optimista, kako bi olakšao, prvo sebi, a onda i svima oko sebe.
  • Možda bi se to moglo okarakterisati kao pesimizam sa vrlo izraženim osjećajem krivice zbog toga što se osjećaš kao pesimista?
  • Recimo, ti citiraš Mešu Selimovića. Ima primjese Meše Selimovića u tom osjećaju krivice koji svi mi osjećamo. U suštini, to je ljudski. Možda smo mi najmanje krivi, ali ponekad nam bude krivo zbog drugih. Nekad nas bude i sramota zbog drugih. Da, ima te krivice, ali moramo biti prvi koji stvarno želimo da mijenjamo. Ponekad, nažalost to je tako, ali ponekad neko mora i da ispašta da bi na kraju došla ta svijetla budućnost. I kad bi svako od nas odlučio da bude prvi, svi bi bili isti i to bi došlo vrlo brzo. Ali, nekad stvari moraju da idu laganijim tokom da bi, na kraju, bilo veće svjetlo koje čekamo na kraju tunela.
  • Imaš 23 godine. Smatraš li ti da čovjek sa toliko godina ima dovoljno znanja, dovoljno iskustva da piše, da tumači već napisano? Naravno, rekli bismo da ima, sudeći po onome što ti govoriš.
  • Ja bih rekao da nema. Evo, baš si spomenuo Mešu Selimovića. Ako uzmete njegovo najpoznatije djelo „Derviš i smrt“ – ja sam ga krenuo čitati u desetoj, jedanaestoj godini, jedno dva-tri puta i bilo mi je „teško“, možda čak i dosadno. A onda dođe gimnazija, četvrti razred, kad ste obavezni da ga pročitate, i onda možete da ga bar pročitate. I onda uzmete, kad završite školu, kad dođu neki novi izazovi i steknete neko životno iskustvo, ma kakvo ono bilo, već shvatate drugačije. Ja mislim da se to može shvatiti tek kad budete u onim godinama u kojim je bio pisac; onda možete reči: „Evo, ja konačno razumijem“. Baš onako kako vas život očara, zapanji, digne, spusti, kao što je osobu koja je radila jedno književno djelo, onda, zapravo, možete da osjetite suštinu književnog djela. Recimo, moj profesor pokojni Milan Jovanović je volio da istražuje pozadinu jednog književnog djela. To je pokušavao da prenese i na nas – da nije književno djelo da osjetite ono što je napisano, nego da osjetite i pisca, kako je on živio, pod kojim uslovima je živio, šta je razmišljao, šta je radio. On nam je ispričao jednu anegdotu iz života Meše Selimovića, kroz koju vi shvatite šta je tog pisca potaknulo da napiše djelo, da u papiru nađe jedinog sagovornika koji će ga, možda, razumjeti. Baš to treba kad se čita jedno djelo, treba se razmišljati o pozadini tog djela. Možda se treba baš staviti na poziciju pisca. Uvijek treba pročitati i tu propratnu literaturu da bi se bolje razumjelo djelo, a na kraju da se nađe savjet za vlastiti život.
  • Kad pišeš svoju poeziju, koji su motivi koji preovlađuju?
  • Uvijek mi tražimo taj svijet da pobjegnemo. Motivi koji preovlađuju su socijalna dešavanja, okruženje koje nas čini. Možete danas napisati 100 pjesama, kao što je radio Čarls Bukovski – čovjek je znao da napiše 50-60 pjesama na dan, doslovno je samo sjedio i kucao. To možete i vi da uradite, ali koliko sebe date, koliko duše date, to opet zavisi. Najviše što pišem je o životu u svom gradu, onako kako se ja osjećam. To, mahom, dominira. Nekad pokušavam da pobjegnem sam od sebe, da zaronim u neku iluziju, da uđem u svijet koji ne postoji, kako bih sebi olakšao. Ali ipak dominira to tvoje prisustvo u tvom mjestu, ta realnost, ma kakva ona bila.
  • Upravo si spomenuo Bukovskog. Ko još od svjetskih pjesnika ima mjesto u tvom izboru?
  • Iskreno mislim da je Hajnrih Hajne, njemački pjesnik, pjesnik kojeg čovjek treba čitati. Možda će neke „muškarčine“ reći da je to čovjek koji je pisao ljubavnu poeziju. Ali je dojmljiva, puna nadahnuća, ako uzmemo u obzir da je taj čovjek htio promjene u svojoj državi, u tadašnjoj Njemačkoj. Čak je bio prisiljen da ode u Francusku u egzil da tamo živi. Ali, ipak, kroz svoju poeziju, pokušava da promjeni društvo u kojem je rođen, za koje želi da živi, od kojeg je morao da pobjegne. Ono što mnogi ne znaju, njegova pjesma je jedna od najpoznatijih bosanskih sevdalinki – Kraj tanana šadrvana, gdje žubori voda živa. Tu je pjesmu napisao Hajne. To je jedna od njegovih pjesama koja uopšte nema rimu. Mnoge njegove pjesme se rimuju, ali ova baš i ne.  Pjesma govori o ljubavi na dva različita nivoa: jednog roba koji je, sasvim slučajno, bio primijećen od sultanove kćerke; ona se zaljubljuje u njega, ali ta je ljubav teška, u jednom trenutku nemoguća i tamo govori – što za ljubav glavu gube i umiru kada ljube – to su Hajneovi stihovi. U suštini, on će dati svoj život za nešto u šta vjeruje, a on je vjerovao u tu ljubav, kao što je Hajne vjerovao u ljubav, kao što je Hajne vjerovao u svoju zemlju, kao što je Hajne vjerovao da tu može da promijeni sve. Mnogi su primjeri, i u poeziji i u književnosti, koji mogu biti jak vjetar u leđa. Ako iskreno razmislite o onome što je napisano, to može biti dobra putanja, vodilja, koja će vas potaknuti da promijenite nešto.
  • U kakvom trenutku se nalazi poezija, kada je Srebrenica u pitanju?
  • Prvo, ne bih se baš koristio takvim nezgodnim izjavama, na koje naiđem kad se ovako malo otvorim. Ljudi su navikli da pričaju o politici, da pričaju o stvarima na koje ne mogu direktno, ili mogu vrlo teško uticati. Bojim se da je i to jedna vrlo gorka strana sredine u kojoj živimo, da su ljudi zapostavili neke lijepe, jednostavne i izrazito važne stvari. Drago mi je kada vidim da ovdje ima osoba koje se bave time, da li su motivi isti kao i moji, da li mi stvarno tražimo neki svijet u koji možemo pobjeći, pa se zadubimo u poeziju, da malo sebi olakšamo. Opet, generalno, kultura kod nas je jako zapostavljena. Ljudi, ili se bore sa egzistencijom, pa baš i nemaju motiva i vremena da se pozabave ovakvim stvarima, ili ih jednostavno ne zanimaju, kao što su naše mlade generacije; ipak je draže igrati tiket, nego otići kući i pročitati nešto. Ovamo postoje šanse da nešto zaradite, a na drugoj strani ne znate koliko gubite.
  • Sam si rekao da su naše mlađe generacije „nezainteresovane“ za ove teme. Možemo li mi nešto učiniti da to promijenimo? Kako trebamo da se ponašamo, da nastupamo?
  • Ja sad opet pitam – koji su vaši motivi? Ako se bavite poezijom i ako čitate, sumnjam da vi razmišljate o tome da podstaknete nekog da i on to radi. To što radimo, radimo za svoju dušu. To su stvari s kojima smo se mi povezali. E sad, potpuno je drugi par cipela da li vi želite da motivišete ljude, da im pomognete, u stvari, da olakšaju sebi, da traže prilike, mogućnosti, rješenja životne svakodnevice, koja se mogu naći u književnosti. Kako potaknuti mlade? Svjedok sam da je zadnjih desetak, petnaest godina, kako sam ja u Srebrenici, da su mnogi pokušavali. Ali, bojim se da mnogi nisu bili iskreni. U Srebrenici imamo mnoga udruženja, ali baš nemamo mnogo udruženja takvih vrsta, udruženja ljubitelja književnosti, pjesnika slikara, koja baš promovišu umjetnost kao takvu. Kroz rad takvih udruženja treba da „ukrademo“ mlade od stvari koje nisu značajne i koje su jako štetne, i za pojedinca i za društvo.
  • Bekire, hvala ti mnogo što si učestvovao u ovome što radimo.
  • Hvala tebi.

Izet Sarajlić – „Rođeni 23, strijeljani 42.“

Večeras ćemo za njih voljeti

Bilo ih je 28
Bilo ih je pethiljada 28
Bilo ih je više nego što je ikad u jednoj pjesmi bilo ljubavi
Sad bi bili očevi
Sad ih više nema.

Mi koji smo po peronima jednog vijeka
Odbolovali samoće svih svjetskih Robinzona
Mi, koji smo nadživjeli tenkove i nikog nismo ubili
Mala velika moja
Večeras ćemo za njih voljeti.

I ne pitaj jesu li se mogli vratiti
I ne pitaj je li se moglo natrag
Dok je posljednji put crven ko komunizam
Goreo horizont njihovih želja
Preko njihovih neljubljenih godina izbodena i uspravna
Prešla je budućnost ljubavi

Nije bilo tajni o polegloj travi
Nije bilo tajni o raskopčanom prvom dugmetu
Tamo gdje se svršava vrat
Nije bilo tajni o klonuloj ruci s ispuštenim ljiljanom

Bile su noći, bile su žice
Bilo je nebo koje se gleda posljednji put
Bili su vozovi koji se vraćaju prazni i pusti
Bili su vozovi i makovi
I s njima, s tužnim makovima jednog vojničkog ljeta
S divnim smislom podražavanja
Takmičila se njihova krv.

A na Kalimegdanima i Nevskim Prospektima
Na južnim bulevarima i kejovima rastanka
Na cvijetnim trgovima i mostovima Mirabo
Divne i kad ne ljube

Čekale su Ane, Zoje, Žanet
Čekale su da se vrate vojnici
A ako se ne vrate
Svoja neljubljena ramena daće dječacima

Nisu se vratili
Preko njihovih streljanih očiju prešli su tenkovi
Preko njihovih nedopjevanih marseljeza
Preko njihovih izrešetanih iluzija

izet-sarajlic1_0Sad bi bili očevi, sad ih više nema
Na zbornom mjestu ljubavi sad čekaju kao grobovi 
Mala velika moja
Večeras ćemo za njih voljeti.

Večeras ćemo za njih voljeti.

Izet Sarajlić – citat:

Drugi put bih znao neuporedivo više da uživam u životu.

 

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *