Ničiji i pomalo svačiji: Na današnji dan umro Ivo Andrić

Ivo AndrićU mladosti sramežljiv, ali inteligentan mladić, u zrelim godinama šarmantan i uspješan diplomata, a u kasnijoj dobi ćutljiv gospodin, na današnji dan, 13. marta 1975. umro je Ivo Andrić, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1961. godine.

Mnogo toga je rečeno i napisano o njemu. Čini mi se da ne postoji nešto iz njegovog života što nije bilo predmet nečijeg razmišljanja, pričanja, pisanja… Iz tih razloga ni ja u svom tekstu neću ‘otkriti toplu vodu’.

Ivo Andrić je studirao književnost i istoriju u Zagrebu, Beču, Krakovu i Gracu, doktorirao je istoriju u Gracu 1924. djelom „Razvoj duhovnog života u Bosni pod uticajem turske vladavine“.

Iz matematike je bio jako loš (ima nade za mene), čak je i padao razred iz tog predmeta. U Prvom svjetskom ratu bio je hapšen, a već između dva svjetska rata bio je ambasador Jugoslavije u Berlinu.

Ono što svakako mnogima promiče kada je riječ o Ivi Andriću, iako ga danas vezujemo uglavnom za njegove romane,Ivo Andrić jeste da je on počeo sa pjesmama. Njegove zbirke pjesama „Ex Ponto“, „Nemiri“, „Lirika“ su među najpoznatijima.

Znamo mi svi za njegove romane: „Travnička hronika“, „Na Drini ćuprija“, „Gospođica“, „Prokelta avlija“, za pripovijetke: „Anikina vremena“, „Mara milosnica“, „Ćorkan i Švabica“, „Žena na kamenu“, „Aska i vuk“…

Znamo mi i da je Andrić bio pripovjedač snažne imaginacije i izuzetan poznavalac istorije Bosne, da se njegov jezik odlikovao vanrednom čistotom, da mu je stil bio izbrušen do savršenstva. Umio je Andrić psihološkim analizama, dubokim poniranjem u suštinske probleme egzistencije da dočara sve likove i postupke.

Sve mi to znamo. Znamo dosta detalje i iz njegovog privatnog života. Znamo da je rođen 9. oktobra 1892. godine u Travniku. Da je još kao beba dospio u Sarajevo, gdje mu je radio otac. Kada je imao dvije godine, otac umire, a majka je s njim otišla u Višegrad, kod rodbine. Tu je odrastao u kući na samoj obali Drine. Znate već, kad odete u Višegrad i obiđete ‘Ćupriju’, ona kućica odmah pored, neposredno blizu zadužbine Mehmedpaše Sokolovića. Tu je Andrić proveo djetinjstvo.

Znamo i da je dolazio u Srebrenicu kod tetke, i da je ovdje našao inspiraciju za svoju pripovijetku „Put Alije Đerzeleza“.

Kad smo već kod ove pripovijetke, znamo i da nije volio svoje pravo ime – Ivan. Samo je jedno djelo potpisano tako – upravo „Put Alije Đerzeleza“ – i to greškom izdavača. Pričalo se da se pisac tada veoma naljutio i od svih kasnijih izdavača je striktno tražio da njegova djela potpisuju – Ivo.

Ivo Andrić i Milica BabićZnamo i da su kroz njegova djela prošle mnoge žene, ženski lik je jedan od centralnih Andrićevih motiva, ali u svoj život nije pustio nijednu. Osim Milice.

„Jelena, žena koje nema“ nije plod njegove mašte, već je to plod čežnje Ive Andrića za Milicom Babić, na čiju je ljubav čekao čak tri decenije. Često se pitam ko bi u današnje vrijeme nekoga čekao i deset, a kamoli 30 godina.

Kako to obično biva, kod osoba koje nam postanu drage ne možemo da se sjetimo tog momenta kada su ušle u naš život i postale dio njega. Međutim, u slučaju Ive Andrića ni ostalima nije bilo baš poznato kada su se Milica i on tačno upoznali, ali ono što se zna jeste da je naš Ivo i tadašnji ambasador u Berlinu dao njenom suprugu posao u ambasadi.

Pretpostavlja se, samo se pretpostavlja da su se njih dvoje upoznali ranije, te da je on, želeći je bliže sebi, dao njenom suprugu posao.

Nije Ivo bio brakolomac, jer znajući da je ta ljubav zabranjena, često je i sam bježao od Milice i slao joj pisma. U pismima se oboma obraćao sa „Dragi prijatelji“, a potpisivao se pod pseudonimom ‘Mandarin’ – nadimkom koji mu je upravo Milica dala.

Ostali su prijatelji sve do smrti Miličinog supruga.

Vjenčali su se, i tek tada je Ivo otkrio da je zapravo ona „Jelena, žena koje nema“.

Kada se pojavio 1961. godine na dodjeli Nobelovih nagrada, pratila ga je Milica. (Znamo i da je cijeli iznos Nobelove nagrade dao bibliotekama u BiH).

Na veliku žalost, sreća je potrajala kraće od čekanja. Zbog bolesti, Milica je preminula 1968. godine.Ivo Andrić

Poslije njene smrti, Ivo se povukao iz javnog života, a zdravlje ga je polako napuštalo. Kao da je htio da joj se što prije pridruži. I pridružio se 1975, na današnji dan. Njegova urna je položena u Aleji velikana u Beogradu, baš pored groba Milice Babić.

Nećemo žaliti, svi ćemo im se jednog dana pridružiti, jer baš kao što bi rekao sam Andrić – „Svi smo mi mrtvi, samo se redom sahranjujemo“.

P.S. Hvala mom profesoru A.J. koji me je „natjerao“ da sve ovo znam. 🙂

D.V.