Miladin Trišić: “ ‘Tajna višegradske ćuprije’ je kruna mog dosadašnjeg književnog rada“

mILADIN tRIKada je nakon završetka gimnazije u Srebrenici koja je, prema riječima njegovog profesora Obrada Avdalovića, „bila teška samo prvih deset godina, kasnije se čovjek navikne“, a kojih se danas sa osmijehom na licu sjeća, Miladin Trišić nije ni slutio kakvi ga putevi čekaju nakon završetka srednje škole. Rusija, Mađarska, Ukrajina, Italija, Slovačka, Češka, Bjelorusija, Poljska, samo su neke od zemalja u koje su životni putevi odveli ovog mladog čovjeka za vrlo kratko vrijeme, a koji su ga na kraju vratili u njegov rodni Bratunac, kao mladog pisca, budućeg profesora dva jezika i autora pet knjiga.

Tako je od jula ove godine, kada je objavio još dvije nove knjige, Miladin Trišić postao najmlađi pisac i samostalni autor u Republici Srpskoj i Bosni i Hercegovini sa najvećim brojem objavljenih knjiga. Iako ga od vremena gimnazijskih dana dijele samo četiri godine, Miladin ih je veoma dobro iskoristio, i za to vrijeme u roku završio fakultet, ispisao na stotine pjesama, desetine kratkih priča, novinskih članaka, kolumni, i u svoj pasoš ispisao desetine pečata zemalja Evrope, a u sjećanju ponio na hiljade uspomena i lijepih sjećanja i anegdota koje svakodnevno prenosi na papir.

Iako se, priznaje na početku našeg razgovora, dvoumio prije četiri godine između izbora studija novinarstva i slovenskih jezika, te gradova Beograda i Sarajeva, Miladin je odabrao Sarajevo i Pale, te studije ruskog i srpskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Istočnom Sarajevu. Međutim, studiranje jezika i odluka da se posveti profesorskom radu i prosvjeti, ovog svestranog mladog čovjeka nije odvojila od njegove, naglašava, velike i neraskidive ljubavi, medija i svijeta novinarstva.

„U Sarajevo stižem 19. decembra 2014. godine prvi put. Prohladno jutro u gradu ispod Trebevića, poluzaleđena Miljacka, željeznička stanica, prostorije ‘Avaz grupacije’ i ja. Sve ostalo je istorija, kako danas često u pošalici kaže novinarka i moja draga koleginica koja me je prva dočekala tada u ‘Avazovoj’ kuli u Sarajevu. Tog dana kao student – brucoš dobijam honorarni posao kao stručni saradnik, glavnog urednika, časopisa vezanog za svijet televizije i televizijskih programa“, kaže za početak našeg razgovora Miladin.

Na tom radnu mjestu, kao novinar „Avaza“, Miladin Trišić ostaje naredne dvije godine, ostavljajući iza sebe ispisane na stotine stranica novinarskog sadržaja, rubrika, reportaža, ali i svojih prvih kratkih priča koje počinje pisati i objavljivati upravo u novinama. Tako, malo po malo, uz nagovor prijatelja da priče ali i pjesme koje je pisao još od vremena osnovne škole sve prikupi i objavi u jednom, štampanom izdanju, Trišić istu ideju i sprovodi u djelo 2016. godine, kada sopstvenim, skromnim sredstvima štampa prve primjerke svoje prve knjige „Vjetrovi sudbine“, koja čini unikatnu zbirku njegovih pjesama, kratkih priča i dužih novela.

Vijest o mladom piscu i već istaknutom knjiženiku ubrzo dospijeva i u javnost i medije, kada u septembru iste godine pobjeđuje kao autor najbolje kratke priče na konkursu izdavačke kuće „Prom produkcija“, na jubilarnom 60. sajmu knjiga u Beogradu. Tada Miladin dobija punu pomoć, nagradu, ali i finansijsku pomoć Opštine Bratunac za svoj rad i trud, koja je pokrovitelj njegovog rada i književnog stvaralaštva sve do danas.

Naredne 2017. godine upušta se u ozbiljniji književni rad i na internetu, te pokreće svoj sopstveni i istoimeni blog, te objavljuje i svoju prvu dramu pod nazivom „Tri sestre Sarajeva“.

„Prošla 2017. godina je bila itekako uspješna u mom životu, jer pored pisanih postignuća, zahvaljujući Filozofskom fakultetu i našem dekanu, pored brojnih studentskih programa i razmjena koje nam nude, ja sam imao tu čast, sreću i zadovoljstvo da provedem nezaboravno studentsko ljeto u državama Istočne Evrope, prvenstveno Rusiji i neponovljivoj Moskvi koje su mi, pored obrazovnog usavršavanja, ponudile i neiscrpnu inspiraciju. Ljubav i brižnost koju gaje prema svome gradu, narodu i svojoj zemlji, pored brojnih pjesama koje sam tamo napisao, pokreću u meni motivaciju da napravim prvu monografiju svoje opštine i svog grada Bratunca, te želju da učinim nešto za njega, što će ostaviti vječni trag. Pošto je, priznajem, monografija jako smjelo i ozbiljno djelo, koje zahtjeva godine i godine rada i iscrpnog praćenja razvoja i istorije određenog mjesta, a pošto ja, kao i svaki student, nemam dovoljno vremena, a još manje godine za čekanje, odlučujem se za nešto brže, inovativnije, nadam se bolje – prvu fotografsku monografiju grada, svojevrsno književno izdanje sastavljeno od, uglavnom, desetina i desetina fotografija koje prate razvoj Bratunca od njegovog osnivanja do danas, uz naravno brojne, što moje što književne tekstove i tekstove drugih hroničara koji ga prate“, priča Trišić.

Pored onoga što „duguje“ gradu, Miladin u međuvremenu nije zaboravio ni na svoju čitalačku publiku koja je prije dvije godine sa oduševljenjem dočekala njegovu prvu knjigu „Vjetrovi sudbine“, te monografiju prepušta štampariji, uz planove da bude gotova do prve polovine naredne 2019. godine, a ovog ljeta štampa još dvije nove knjige. Opština Bratunac mu ponovo izlazi u susret i izdavačka kuća u Zvorniku, te prošlog mjeseca izdaje i prvu samostalnu zbirku pjesama pod nazivom „Ljubav na papiru“, te roman prvenac „Tajna višegradske ćuprije“ koji smatra krunom svog dosadašnjeg književnog rada.

„Roman sam prvo slao na prošlogodišnji, čuveni konkurs ‘Zlatne sove’ u Istočnom Sarajevu, pa pošto nije uspio da uđe u uži izbor za objavljivanje, a ne želeći, sa druge strane, da padne u zaborav, ove godine sam ga zajedno sa zbirkom pjesama, uz finansijsku pomoć i pokroviteljstvo opštine Bratunac samo izdao i odštampao prvi tiraž koji je naišao na više nego sjajan odziv kod čitalačke publike, kako u mom zavičajnom gradu, tako i u susjednim gradovima, ali i regionu i inostranstvu“, kaže nam ovaj mladi čovjek.

Ovim riječima završavamo naš razgovor, a Miladin još poručuje svim drugim talentovanim i mladim ljudima da nikada ne odustaju, prvenstveno od svojih snova, a onda i namjera i postavljenih ciljeva.

„Uprkos vremenu skromnih mogućnosti u kojem živimo, to nikako ne smije biti prepreka u ostvarivanju naših, možda skupocjenih želja, ali itekako vrijednih i značajnih koji ostaju da žive i traje kao neugasiva tekovina našeg rada i stvaralaštva, bez obzira o kojoj sferi profesije i društva se radilo“, kaže nam za kraj razgovora Miladin Trišić.