Pazi poezija! sa Vesnom Jovanović (Branko Miljković – „Propovijedanje ljubavi“)

vesna jovanovic

„Pazi poezija!“ je naša rubrika u kojoj vam prenosimo razmišljanja sugrađana po pitanju poezije. Razgovaramo sa onima (možete se i vi prijaviti) koji žele reći riječ-dvije na ovu temu, bez obzira na profesiju kojom se bave i bez obzira gdje žive. U ovom našem pokušaju, trudimo se da vam približimo ljepote i čari poezije, kako bismo vas zainteresovali da i sami počnete, ili nastavite sa čitanjem poezije u slučaju da ste poeziju privremeno zanemarili. Svakog sagovornika pitamo za omiljenu pjesmu i pjesnika, kao i za objašnjenje razloga zašto im se sviđa njihova omiljena pjesma. Sagovornike pitamo i da nam objasne svoje viđenje značaja poezije.

U ovom razgovoru naša sagovornica je Vesna Jovanović, a zašto smo baš nju odabrali, biće vam jasno nakon što pročitate razgovor koji smo obavili.

–          Ovosedmični gost u rubrici „Pazi poezija!“ je gospođa Vesna Jovanović. Gospođo Jovanović, ko je vaš omiljeni pjesnik, koja je vaša omiljena pjesma?

–          Prvo da vam se zahvalim što ste obratili pažnju na mene u tom kontekstu, jer pored svih stvari kojima bivamo jasni u sredini u kojoj živimo, one stvari koje nas čine nekako uvijek ostanu u sjenci naših činjenja i naših odslikavanja u tom životnom trenutku, koji nam je dat da negdje postojimo i nešto radimo. Tako je jedna od mojih ljubavi, koja negdje uvijek stoji u toj sjenci, jeste, zapravo, ljubav prema pisanoj riječi. Kad kažem pisanoj riječi, teško mogu napraviti razliku da li sam čovjek proze ili poezije. Čini mi se da sam više čovjek proze, ali sam za poeziju vezana u svim nekim svojim momentima, raskrsnicama, gdje čovjek treba nešto da bude mudar, a ja tad posegnem za poezijom, jer, kako i moj za danas odabrani pjesnik Branko Miljković kaže da su pjesnici oduvijek bili ljudi koji su u drugima liječili bolesti od kojih su i sami umirali. Tim svojim citatom on je sve rekao, a nama koji imamo sreću da budemo živi nakon njihovih života, koje su obilježili opusima koje nam poklanjaju i ostavljaju kao svoju zaostavštinu, ostaje upravo ta mogućnost da čitajući njihove riječi dolazimo brže do odgovora za naše dane, za izazove za koje mi smatramo da su kao nešto veliki, a već su hiljadama puta proživljeni i doživljeni, o čemu svjedoče čitavi opusi napisanih riječi, do te mjere da se meni ponekad čini da je danas vrlo teško mladim pjesnicima da napišu nešto što već napisano nije, da nađu formu izražavanja koja će njih učiniti posebnim i drugačijim. Na sreću, ima takvih mladih ljudi. Ima ih čak u našem okruženju. Ja sam čitala poeziju mladog, smijem ga nazvati piscem, Marka Milovanovića, onda od malog Trišića. To su sve djeca koja demantuju lijene i, da kažem, umorne ljude koji tvrde da nema načina da se nešto novo napiše; uvijek ima načina. Da se ja vratim mom Branku Miljkoviću koji je mene fascinirao više svojim životom, nego svojom poezijom. Cijeneći da je jako kratko živio, da je umro, kažu ubio se, mada su mnoge kontraverze vezane za okončanje njegovog života i dan-danas prisutne u ozbiljnim krugovima, koji se bave životima naših pisaca, pjesnika, književnika, nebitno. Vrlo je kratko živjeo, samo dvadeset i sedam godina i za to vrijeme je napisao mali broj pjesama, ali su sve one ostavile dubok trag, čak i onima koji nisu veliki poznavaoci i ljubitelji poezije; kad kažete „Uzalud je budim“ odmah svi znaju da je to pisao Branko Miljković. Branko Miljković je meni zanimljiv i zbog činjenice što se on u tom periodu u kom je živio, živio je u periodu četrdesetih, pedesetih i šezdesetih godina, cijeneći da je, po navodima, izvršio samoubistvo 1961. godine u Zagrebu, opirao se svemu što jeste partija, što jeste režim, što jeste kalup. On je negdje, suočen sa potrebom da pokaže taj neki socijajni i ljudski bunt prema kolonama, u isto vrijeme doživljavao i teške emotivne, da kažemo, ljubavne jade, pa su se te dvije struje u njemu preplitale, tako da su nastajale takve njegove pjesme, koje, kao što ćete vidjeti u pjesmi „Propovijedanje ljubavi“, koju sam ja za danas odabrala. Naslov bi vam odmah rekao da je to neka čisto ljubavna stvar. Međutim, kod Miljkovića to nije moglo biti čisto ljubavno i vijek je ta neka tuga i ne samo tuga, taj neki bunt i taj neki, moja kćerka ga zove „Dark side of the moon“, ta njegova neka tamna, mračna strana preovladavala, čak i kad je govorio i tim svijetlim emocijama, jer za mene je emocija ljubavi najljepša stvar i najsvjetlija emocija u spektru ljudskih emocija. Ja ću sad pročitati pjesmu, pa će vaši čitaoci znati da silina i količina mojih riječi nisu zaludne.

Branko Miljković – „Propovijedanje ljubavi“

Nema mene al ima ljubavi moje;
Vidim je u suncu i zemlji gde nam trunu kosti.
Dovršava se dan u njenoj zahvalnosti
Slično muzici slično praznini, spokojem.

Ona će sačuvati namere moje i tvoje
I vaskrsnuće mrtve rođendane po milosti.
U podnožju vetra nemerljiva sen oholosti
Nestaće u pepelu onih što više ne postoje.

U pusto srce u mrtvo vreme me zovi,
Minula čežnjo, da se svet ponovi.
Ako ne saznah ljubav i uspavah svoj um,
Pa mi je prazan dan koji još došao nije,
Ko granu koja se izdužuje u uzaludan šum
Neka me nedostojnog vetar obavije. 

–          Ne može se ovo ni čitati, ni slušati bez emocija.

–          To je vidljivo, vidim vam suze u očima. Meni je sad upečatljivo koliko je pjesma koju ste upravo recitovali ostavila traga na vašim emocijama. Vidljivo je to.

–          To je Branko Miljković… (pauza). Bilo koju njegovu pjesmu govoriti, čitati, recitovati, a imati saznanja o svemu onom što sam, u onoj malo dužoj uvertiri govorila o njegovom životu, nemoguće je, a da vas to emotivno ne dirne.

–          Šta je vas, zapravo, emotivno dirnulo. Da li je to sama pjesma ili nešto iz vašeg iskustva s čim ste vi povezali ovu pjesmu?

–          Samo površni ljudi, kada čitaju, pišu i rade, ne povezuju stvari i događaje sa vlastitim iskustvom. Svako ko kaže: „ne, nema to veze sa mnom“ je, za mene, sam sebe isključio kao ozbiljnog sagovornika. Naravno da ova pjesma ima veze sa mojim ličnim doživljajem iz ovozemaljskog života i ljubavi, kao, rekla sam vam kako je doživljavam, a i izvjesnosti odlaska sa ove planete. Sve to kad se pomješa, logično je da svaki živjeći čovjek i vjerujući, jer ja sam, prije svega, vjerujuća žena, promišlja o trenutku odlaska, o besmislenosti davanja, a istovremeno o važnosti i davanja i uzimanja, jer šta bi bilo kada bismo se besmislu prepustili, ali šta bi s nama bilo kada bismo i besmisao ignorisali. Kako je to Miljković rekao, u posljednjoj strofi on kaže: „Ako ja nisam saznao ljubav, onda i treba da mi bude prazan dan koji još došao nije“, baš upravo u kontekstu onog što sam maločas govorila.

–          Da malo „produbimo priču“. Da li i vi smatrate da je ljubav smisao života?

–          Sto posto da jeste tako, jer ako jednu stvar u svakom danu svog života činite bez posvećenosti, a ljubav sama po sebi podrazumijeva posvećenost, šta ste radili, tehnički ste bili tu, automatski ste odradili nešto i nemate nikakav trag u sebi od toga što ste činili, ni patnju, ni ushićenje. Ponekad zvuče banalne one kuvarice, tipa: „kuvati srcem“. Pa, vjerujte, ni jelo ne može da bude dobro, ako se ne sprema sa ljubavlju, a da ne pričamo o kompleksnijim odnosima, kompleksnijim intervencijama koje mi dnevno činimo, kako bismo produžili svoj smisao na putu do besmisla.

–          Maloprije ste spomenuli svoju kćerku i kako je ona definisala taj Miljkovićev bunt pojmom „Dark side of the Moon“. Jeste li vi kćerki prenijeli tu ljubav prema poeziji ili je ona sama došla do toga?

–          Ona je sama došla do toga, ali nije joj bio problem da dođe, jer je odrastala u toj atmosferi. I suprug i ja volimo knjigu, volimo miris knjige, volimo slovo, jednostavno volimo da čitamo i to je nešto što… teško artikulišem tu rečenicu, zbog toga što ne znam kako da to definišem, jer ja sam isto odrastala uz oca kojem je važnije bilo kupiti Andrića, nego otići na more. Nikada nismo otišli svi skupa na more, ali smo zato imali i Mešu i Andrića, Mopasana, Balzaka, ruske klasike, to se nekako podrazumijevalo. Ja sam tako, uz svog oca, sasvim spontano i bez ikakve prisile i namjere da se to desi zavoljela knjigu. To se desilo i mojoj Jovani. Ja vjerujem da takav odnos prema knjizi postaje dio genetskog postulata. To ne može da se izmisli. Ne možete nekog natjerati da voli ili ne voli knjigu. Sad ću ja to vama objasniti. Ja imam 49 godina. Ja ne mogu da zaspim, ako ne pročitam bar dva reda nečega. Ne pamtim kad sam zaspala sa ugašenim svjetlom. To se desilo i mojoj Jovani i koliko god smo anatemisani u ovakvom sistem vrijednosti, svi mi koji volimo nešto drugačije, nešto što nema mjeru karat ili mjeru kubik, jednostavno je to tako. Sličan se prepoznaje. Opet postoji dobar krug ljudi koji vole knjigu. Mene je iznenadio podatak da smo čitajuća nacija. To sve statistike iz biblioteka govore. Da li ljudi koji čitaju ćute, pa se to ne vidi ili čekaju neki svoj trenutak, nešto su zgroženi i pred onim čemu su izloženi kroz medijske kanale, pa se boje da kad kažu malo dužu rečenicu koja ima smisla i koju treba slušati da bi se došlo do smisla. Vidjećemo, ja vjerujem da oni ćute i čekaju svoj trenutak.

–          U kakvom stanju je omladina po pitanju pisane riječi, konkretno poezije? Meni se čini da omladina sve manje čita. I to što čitaju kao da nemaju pravi izbor i možda i ne shvataju šta su pročitali.

–          Ako bih sad iskreno kretala u odgovor i analizu onoga što ja mislim o tome, bojim se da bih zvučala neozbiljno. Ipak sam ja laik. Ostavljam to struci. Ja znam, u našem okruženju, barem po srednjoj školi, gdje se zbilja poklanja pažnja, jer o tome svjedoče generacije koje izlaze iz našeg srednjoškolskog centra. Iz svake generacije izađe po jedno dijete koje upiše dramaturgiju, kao mali Filip Jokanović ili već pomenuti momci. Ipak smo mi mala sredina, ali iz svake generacije izađe barem po jedno djete koje demantuje ono gdje smo mi svi skeptični. Mi gledamo malu sliku gdje nismo kadri da iz nekog šireg konteksta sagledamo koliko je u ovim vremenima, odnosno u ovom istorijskom momentu bilo teško obraćati se knjizi. Ali su ipak uspjeli i ipak je ljubav prema poeziji i prozi preživjela.

–          Da se malo dotakne i proze. Šta je to što vi volite da čitate?

–          Ne znam (kroz smijeh). Ne znam šta bih prije rekla. U posljednje vrijeme imam fascinaciju Vladetom Jerotićem, našim akademikom koji daje odgovore, daje savjet, daje instrukcije, a, istovremeno, prosvjetljuje. U posljednjim danima sam pod njegovim patronatom. A generalno, sve ono što sam maloprije rekla. Dakle, ruski klasici, a od naših pisaca, definitivno Meša Selimović, definitivno Andrić, ne zato što ne postoji ništa bolje, nego zato što od Meše niko artikulisao ljude sa Balkana nikada nije i ne vjerujem da će. A od Ive niko nije bolje artikulisao tokove. Događaje nije, da li će ne znam, možda će poslije mene. Pored njih dvojice, sa ovih naših prostora Jergović (Miljenko) je neko koga sa zadovoljstvom i čitam i slušam, jer čitanje je, istovremeno, jedna vrsta poslušnosti prema autoru. Ono što čitamo treba da nas nauči da uvažavamo autoritete, koji su smišljanjem događaja, igranjem sa stilskim figurama pokušali da nam opišu, dočaraju, a, istovremeno, da nas edukuju kako lakše da hodamo. Zato ja, u posljednje vrijeme, slušam akademika Vladetu Jerotića, koji je svoje višedecenijsko stručno i psihijatrijsko iskustvo pretočio u jednu dimenziju koja biva visoko na ljestvici onih koji će nekim sljedećim generacijama biti ono što su nama Meša i Ivo.

–          Šta mislite o ovm našem pokušaju da kroz rubriku „Pazi poezija!“ približimo poeziju čitaocima u Srebrenici.

–          Nikakva mistika nije da ja već petnaestak godina sve ono što čine „Prijatelji Srebrenice“ podržavam, volim, cijenim i kritički se osvrnem, ali, suštinski, imam, ne pozitivan odnos, nego osjeća „Prijatelje Srebrenice“ kao nešto moje. „Prijatelji Srebrenice“ su nešto moje, ja to smijem tako reći, a ko ima šta da zamjeri neka se javi. U moru svega što radite i šta ste radili, ovaj potez je bio pravo osvježenje, opcija gdje smo mi koji smo, ja sve nas smatram ugroženom vrstom, ljubitelji poezije, ljubitelji pisane riječi, doživjeli to kao neku nagradu, neku mogućnost da kažemo da Srebrenica ima svoju intelektualnu zonu, svoju poetsku zonu, koja, koliko god da je malena, ona postoji, ona egzistira, ona traži svoje parče univerzuma.

–          Hvala vam mnogo za ovaj razgovor. Mnogo sreće i mnogo pročitanih pjesama vam želim.

–          Hvala vama.

Branko Miljković – citat:

Čovek zagledan u svet ima pred sobom dve alternative: da oseti svoju ništavnost ili da se divi. Divljenje nas izjednačuje sa onim čime se divimo. Poeziju sam počeo da pišem iz straha…

branko miljkovic