Pazi poezija! sa Suzie Wagner (Shel Silverstein – „Listen to the mustn’ts“)

 Suzie Wagner

„Pazi poezija!“ je naša rubrika u kojoj vam prenosimo razmišljanja ljudi po pitanju poezije. Razgovaramo sa onima (možete se i vi prijaviti) koji žele reći riječ-dvije na ovu temu, bez obzira na profesiju kojom se bave i bez obzira gdje žive. U ovom našem pokušaju, trudimo se da vam približimo ljepote i čari poezije, kako bismo vas zainteresovali da i sami počnete, ili nastavite sa čitanjem poezije u slučaju da ste poeziju privremeno zanemarili. Svakog sagovornika pitamo za omiljenu pjesmu i pjesnika, kao i za objašnjenje razloga zašto im se sviđa njihova omiljena pjesma. Sagovornike pitamo i da nam objasne svoje viđenje značaja poezije.

U ovom razgovoru naša sagovornica je Suzie Wagner, a nju smo odabrali jer je izuezetno zanimljiva i obrazovana mlada osoba i jer mislimo da njeno mišljenje ima posebnu vrijednost.

–          Zdravo Suzie, hvala ti što si pristala za ovaj razgovor.

–          Ništa. Nema na čemu.

–          Drago mi je što i s tobom možemo porazgovarati o ovim temama. Za početak nam reci koja ti je omiljena pjesma?

–          Moj omiljeniji pjesnik zove se Shel Silverstein. On piše pjesme za djecu, ali, kad se čitaju njegove  pjesme, vidi se da nisu samo za djecu, nego i za odrasle ljude; između redova se može pročitati drugačije značenje, koje, možda, nije očigledno djeci, ali jeste nama, odraslim ljudima.

–          Koja ti je njegova omiljena pjesma?

–          Zove se: „Listen to the mustn’ts“. Sad ću vam je pročitati i pokušati prevesti.

Shel Silverstein – Listen to the mustn’ts

Slušajtle, djeco, kad se kaže ne može

slušajte, djeco, kad se kaže nemoj

slušajte kad se kaže ne bi trebalo

slušajte kad se kaže nemoguće i neću

slušajte kad se kaže: „nije se nikad desilo“

dobro me slušajte

sve može biti, djeco, sve.

–          Zašto baš ova pjesma?

–          To je pjesma cijelog mog života. Ja sam to stalno slušala: „ne može, ne može, ne može“. Ja sam to stalno slušala i u to vjerovala. Onda, nešto mi se dogodilo u životu i naučila sam lekciju da „može“. Od tada sam se promijenila. Dok ne pokušam, dok ne probam, dok svojim očima ne vidim da nešto ne može, imam taj stav da može. Ja ne bih došla u Bosnu, ne bih upoznala svog muža koji je najbolji na svijetu, ne bih uradila magistarski rad, ne bih sad radila doktorat, ne bih putovala, ne bih čitala, ništa u životu ne bih uradila da sam nastavila da živim sa „ne može“. Toliko sam puta čula: „ne može, ne može“, ali to, jednostavno, nije tačno. Istina, nekad nešto ne može da se uradi. Mi, Amerikanci, mislimo da je sve moguće, baš sve – recimo, da čovjek ode na Mjesec. Da li je to potrebno, to ne znam. Vidjeli ste na TV-u da, ako neko želi, pomjeri kuću sa istočne na zapadnu obalu u Americi. Da li je to potrebno? Mi, Amerikanci to uradimo samo zato što možemo. Ja nisam baš takva. Kao prvo ja se zapitam da li ima potrebe i smisla, pa onda pokušavam da vidim da li stvarno može. Dok se svojim očima ne uvjerim da ne može, meni je vrlo teško da čujem da kad mi neko kaže da ne može.

–          Čini mi se da je poruka ove pjesme, zapravo, da neuspjeh nije poraz. Zapravo, poraz je ne probati, ne pokušati?

–          To i ja mislim. U Srebrenici imamo dobar primjer. Ja nisam u to uključena, ali uzmite primjer Miksa i Čive i njihov veliki uspjeh. Nisam ih pitala, ali pretpostavljam da su im mnogi rekli da ne može, ali oni nisu odustali. Sad imaju finansijska Sredstva, imaju i tu zgradu u kojoj oni mogu ostavariti nešto baš veliko. Nije da oni nisu i prije pokušali. Ovo nije novi san. Miks mi je rekao kako je pokušao i ranije na nekoliko mjesta u gradu, nije uspio, ali nije odustao.

–          Kada pričamo o tvojoj omiljenoj pjesmi, meni izgleda da si ti izvukla određene smjernice po kojima živiš. Je li to slučaj i sa drugim pjesmama koje pročitaš. Da li je poezija takva, da li je treba tako posmatrati, je li to način?

–          Mislim da ne mora biti. Kad se pročita pjesma, može čovjek da kaže samo: „zvuči dobro“, ili da je dobar ritam. Bilo šta, samo da ocijeni tu pjesmu kao pjesmu. Ali ja ne mogu da se zaustavim da ne izvučem pouke iz pjesme. Nije u pitanju samo pjesma, može to biti knjiga, muzika, bilo šta. Uvijek pokušam doći do nekog novog znanja ili mišljenja.

–          Koliko sam shvatio, ispravi me ako griješim, tebi je najbitnije da pjesma koju si pročitala pobudi neke emocije, da ne ostaneš ravnodušna?

–          Da. Mislim da je to suština pjesme. Ako ne utiče na nikako na čovjeka, onda to i nije baš pjesma. Ima li to smisla?

–          Naravno. Znam da mnogo čitaš stručnu literaturu. Čitaš li još nešto osim poezije? Šta voliš da čitaš?

–          Volim savremenu književnost. Predajem na Univerzitetu i za svoje časove mogu da izabarem o kojoj ću knjizi govoriti. Nekad izaberem Jonathan Safran Foera. Čitala sam njegove dvije knjige i volim njegov stil pisanja. On piše lijepo i zanimljivo i nemoguće je ostaviti njegovu knjigu dok se ne pročita do kraja. Njega bih preporučila. U stvari ima mnogo pisaca, ne znam gdje da počnem. Tu je i Dave Eggers i njegovo „Potresno delo zapanjujuće genijalnosti“. On je baš duhovit čovjek i zna dobro da piše. Super je. Naravno tu su i mnogi drugi.

–          Koliko je čitanje važno u tom procesu izgradnje ličnosti. Koliko čitanjem čovjek doprinosi da postane ono što jeste?

–          Da budem iskrena, nisam mnogo čitala kad sam bila mala, ni kad sam bila tinejdžerka, a ni kad sam krenula na fakultet. Kad sam odustala od fakulteta, a nisam bila završila, onda sam počela čitati. Ne znam da li sam iz knjige uspjela sebe unaprijediti, ali sam sebi ugradila vjeru da mogu nešto završiti. To je bila lekcija koju sam izvukla kad sam počela čitati knjige: da mogu početi čitati i završiti sa čitanjem knjige. Prije toga to nisam uspjela uraditi u životu; imala sam 24 godine. Bila sam mnogo zadovoljna sobom što sam pročitala prvu knjigu, pa sam uzela i drugu, treću, pa četvrtu i kad sam shvatila da volim da čitam, vratila sam se na fakultet i, od tada mi je ta vjera u sebe postala mnogo važna. Da se malo vratimo na temu. To je bilo prvi put u životu kojeg mogu da se sjetim da sam znala da „mogu“. Ispred sebe sam postavila cilj – da pročitam jednu knjigu. Tako jednostavan cilj – samo završi s čitanjem ove knjige. Završil sam to i onda vidim „mogu“. Dalje sam uzela samo veći korak, pa veći i veći, dok nisam stigla do doktorata, recimo ili da se preselim u Bosnu.

–          Kad predaješ, pretpostavljam da tražiš od svojih studenata da čitaju mnogo?

–          Jeste. Teško je naći knjigu prevedenu na vaš jezik. Ja nisam mnogo pročitala vašem jeziku, samo pola knjige („Životinjska farma“ op.aut.), ali čujem od ljudi koji znaju oba jezika da prevodi uglavnom nisu baš tačni. Zato mislim da je bolje knjigu čitati na engeskom jeziku, ako je knjiga i napisana na engleskom jeziku. To je slučaj sa bilo kojim jezikom. Uvijek je najbolje čitati knjigu na jeziku na kojem je napisana.

–          Neke stvari je i nemoguće prevesti, posebno kada je u pitanju poezija?

–          Mislim da je to tačno. Ja sam zbog intervjua pokušala prevesti ovu pjesmu koju sam maloprije recitovala, kako bi ljudi razumjeli šta sam vidjela u toj pjesmi, ali stvarno ne znam kako bih stvarno mogla prevesti ovu pjesmu sa engleskog.

–          Na kraju, šta misliš o ovoj našoj inicijativi da pravimo razgovore o poeziji. Ima li to smisla?

–          Ja mislim da ima smisla do mjere da čitaoci nađu inspiraciju u tome da uzmu knjigu i da čitaju, da pretražuju po internetu ili da međusobno pričaju i objašnjavaju ko im je omiljeni pjesnik i zašto. Da popijemo kafu i razgovaramo.

–          Da se družimo?

–          Da, pa to.

–          Suzi, hvala ti mnogo što si pristala za ovaj razgovor i mnogo sreće.

–          Hvala i vama.

Shel Silverstein – citat:

„Nadam se da ljudi uspijevaju, bez obzira na svoje godine, u mojim knjigama pronalaze nešto sa čim se identifikuju, preuzmu to i iskuse osobni osjećaj otkrića.“

shel_silverstein