Pazi poezija! sa Slavišom Markovićem (Aleksa Šantić – „Moja otadžbina“)

slavisa markovic„Pazi poezija!“ je naša rubrika u kojoj vam prenosimo razmišljanja sugrađana po pitanju poezije. Razgovaramo sa onima (možete se i vi prijaviti) koji žele reći riječ-dvije na ovu temu, bez obzira na profesiju kojom se bave i bez obzira gdje žive. U ovom našem pokušaju, trudićemo se da vam približimo ljepote i čari poezije, kako bismo vas zainteresovali da i sami počnete, ili nastavite sa čitanjem poezije u slučaju da ste poeziju privremeno zanemarili. Svakog sagovornika ćemo pitati za omiljenu pjesmu i pjesnika, kao i za objašnjenje razloga zašto im se sviđa njihova omiljena pjesma. Sagovornike ćemo pitati i da nam objasne svoje viđenje značaja poezije.

U ovom razgovoru naš sagovornik je Slaviša Marković iz Srebrenice. a njega smo izabrali jer je, osim što mnogo voli poeziju, pročitao sve dosadašnje razgovore u okviru ove rubrike.

 

–          Dobar dan Slaviša i dobro nam došao.

–          Dobar dan, bolje vas našao i hvala na pozivu.

–          Koja je tvoja omiljena pjesma?

–          Moja omiljena pjesma je „Otadžbina“ od Alekse Šantića. To je bila među prvim pjesmama koje sam naučio tokom svog školovanja. Ja sam Aleksu Šantića učio i kroz osnovnu i srednju školu, što znači da ga učimo, bukvalno, kroz cijelo školovanje.

–          Zašto baš ta pjesma?

–          On je u toj pjesmi predstavio sebe, to jest, ne sebe, nego svaki čovjek koji pročita tu pjesmu se može pronaći u toj pjesmi, jer je pjesma napisana tako da ne zaboravimo odakle smo i ko smo. Gdje god da odemo, bilo gdje u svijetu, najljepše je tamo odakle smo, gdje smo rođeni i gdje živimo, to jeste, naša otadžbina.

–          Maloprije si pomenuo jedan stih koji ti je baš ostao u sjećanju.

–          Ima jedan stih koji sam baš zapamtio. Čak sam ga napisao u jednoj svojoj sveščici u kojoj pišem stihove i pjesmice još od osnovne škole i ovo sam baš zapisao od Alekse Šantića iz pjesme „Otadžbina“:

I svuda gdje je srpska duša koja,

tamo je meni otadžbina moja,

moj dom i moje rođeno ognjište.

–          Misliš li da današnje vrijeme donosi da ljudi zaborave odakle su, ko su i ko su im preci?

–          Mislim da zaboravljaju, pogotovu ljudi koji odu iz male sredine u neko veće mjesto, jer, naravno, svako bira sebi bolji život. Karijera je, naravno, svakome na prvom mjestu. Ali, mislim da negdje u srce moramo da čuvamo mjesto za mjesto odakle smo, za ljude koje znamo od malih nogu, za mjesta na koja smo išli i koja smo posjećivali u našim rodnim krajevima. Upoznao sam mnogo ljudi koji potiču iz malih mjesta, ali su otišli u velike gradove zbog karijere, zbog većih doprinosa i bolje plate, boljeg života. Ne osuđujem nikog. Ko zna, možda ću i ja sutra otići negdje da bih napredovao, što mi je plan, ali ne znači da se neću nikada vratiti. Znam kada se budem vratio u Srebrenicu, u svoju otadžbinu, da me uvijek čeka neko, neko koga volim i ko mene voli.

–          Čitaš li mnogo poeziju?

–          Nisam nešto baš ljubitelj poezije. Naravno, kroz školovanje sam učio dosta pjesama, ali kada sam počeo da odrastam i kada je krenuo fakultet nisam imao vremena da čitam. Ono što sam čitao to su bile knjige za ispite koje sam pripremao, ali, volim ponekad da pročitam nešto od naše domaće moderne poezije. U svakom slučaju više preferiram prozu, romane, drame, knjige, jer prozu čitam sporije i duže i mogu da se vratim na početak i pročitam ponovo, kad pričitam bilo koju pjesmu, nekako mi je mrsko vratiti se na početak i ponovo čitati.

–          Razmišljaš li o tome šta je pjesnik htio da kaže, kad pročitaš pjesmu ili je samo „preletiš“?

–          Uvijek kada krenem da čitam poeziju pročitam biografiju pjesnika da bih mogao shvatiti, kada kasnije analiziram pjesmu, da li on piše o svom životu, da li je to autobiografska pjesma. Kada čitam detaljno, svaki stih, svaku strofu, nešto u pjesmi, uvijek gledam da analiziram o čemu se radi. Naravno, nema svrhe da čitam nešto, ako neću znati o čemu se radi.

–          Misliš li da je moguće znati šta je pisac, ili pjesnik, u ovom slučaju, htio da kaže?

–          Ima dosta pisaca kod kojih je teško „provaliti“ suštinu pisanja. Ima dosta pisaca koji ostaju anonimni kroz pjesmu i ne žele da svoj život, ili svoju sudbinu stavljaju, nego to oni predstave kroz neku drugu ličnost. Nekada kada čitam, pročitam pjesmu, ili zbirku pjesama i na kraju stavim prst na čelo i kažem: „šta sam ja to, u stvari pročitao?“. Nekad se vratim na dio nekog stiha da vidim šta je to. Ima dosta pisaca koje je teško „čitati“, ući u njihovu psihu, u njihovu pjesmu. Nekad osustanem kada pročitam prvi stih ili prvu rečenicu. Ono: „u šta sam se uvalio? Šta da čitam; i ostavim“.

–          Šta još voliš da čitaš? Koje još pisce i pjesnike voliš?

–          Ja mislim da niko djetinjstvo nije prošao bez Desanke Maksimović i njenih pjesama. Njena najzapaženija pjesma koja me je dirnula je „Krvava bajka“, koju smo svi učili i sudbina đaka i da se ne vraćamo na to i baš je „teška“ za čitanje. Sad sam je zaboravio a znao sam je napamet kroz čitavo školovanje i bila mi je jedna od omiljenih pjesnikinja. Od stranih pjesnika volim i Šarla Bodlera i njegovu poznatu zbirku „Cvijeće zla“, njega sam najviše i čitao. „Cvijeće zla“ je zbirka koja obuhvata mnogo, 160 pjesama, pisana je u šest ciklusa i svaki ciklus ima različit naziv, ali taj osnovni ciklus „Cvijeće zla“ te zbirke mi je ostao najupečatljiviji. Šarl je pisao tu zbirku tako da bi svako mogao sebe da pronađe. U ovoj zbirci svaki ciklus ima drugu temu. „Cvijeće zla“ je malo tamnija tema. Peti ciklus, čini mi se, piše o ljudskoj zastarjelosti, kako mi ljudi s godinama zaboravljamo neke stvari. On je kao pisac, o svemu što je prolazio kroz život, pisao u neku malu knjižicu i uvijek je govorio da se, kada godina prođe, vrati na to i pročita šta je napisao. To je nešto što je zanimljivo, a što ni ja nisam znao. Nedavno sam to pročitao na jednoj internet stranici, forumu, na kojem se piše o omiljenim pjesnicima i piscima.

–          Misliš li da mladi dovoljno čitaju?

–          Ne znam. Uvijek se nadam da postoje oni mladi koji čitaju. Pošto smo danas već duboko zakoračili u 21. vijek, pa su modernizacija i kompjuterizacija učinili da mladi zaborave na knjigu. U mojoj generaciji ja sam dosta star, imam 25 godina i u srednjoj školi nas je dosta bilo, nekad je i meni bilo mrsko da pročitam roman ili knjigu koju mi da profesor u školi. Odem na internet i ukucam literaturu i kratak sadržaj, prepišem i naučim. Poslije dva, tri dana i zaboravim o čemu sam pričao. Mislim da omladina baš malo čita, jer negdje smo se okrenuli ka nekim drugim zanimanjima. Više volimo četovati na fejsbuku, tvitove „bacati“ na tviter, na instagram izbacivati selfije svaki dan, nego otići i pročitati nešto. Nekad i ja imam osjećaj da sam lijen po tom pitanju. Nekad mi je draže „opaliti“ neki selfi, nego pročitati neku knjigu.

–          Dakle, svi smo polako zagazili u moderno vrijeme.

–          Sad je 2017. godina, pitam se šta će biti 2027. Kakva će tek tada biti suština pisanja knjiga. Mislim da se stari pisci itekako zaboravljaju. Dosta ljudi čita modernu književnost. Ja nisam ljubitelj toga, ali, ipak, volim pročitati nešto tako, poneku knjigu i kupim na sajmu. Koliko knjiga pročitaš i koliko si naučio nešto, toliko i vrijediš. Čovjek čitanjem knjiga obogaćuje svoj rječnik, vokabular, tako da, treba čitati.

–          Dakle, čitanjem ne možemo naškoditi sebi?

–          Prije ćemo naškoditi gledanjem u kompjuter i držanjem telefona u rukama. Naravno, naškodićemo sebi zbog vida, a čitanjem ne možemo. Volim čitati „u sebi“, jer čitanje „u sebi“ opušta mozak, ne naprežem usta i, nekako, čutim, u tišini, mirno, nema buke i sve što pročitam upijam u mozak. Mislim da čitanje opušta, a ne umara. Mislim da danas ima mnogo djece koja ne vole da čitaju, pa kad dođu školu i kad im profesor kaže da pročitaju lektiru oni su ono: „ne, valja čitati“. Mislim da treba čitati, jer, koliko pročitamo, toliko ćemo vidjeti koliko znamo o nečemu. Svaka napisana knjiga, svaka zbirka pjesama, roman, ima neku suštinu, ima neku poruku iza sebe. Mislim da niko od pisaca neće pisati nešto što nije poučno i nije dobro za mlade. Ima danas dosta modernih pisaca koji pišu naučnu fantastiku, koji pišu horore, trilere. Mislim da svaka ta knjiga ima poruku isto tako. Pogotovu u današnje vrijeme možemo dosta da naučimo. Ima dosta pisaca koji pišu i o napretku tehnologiju, o fejsbuku, o tome kako je fejsbuk dospio u naše živote i šta danas društvene mreže znače u našim životima. Mislim da svako treba pročitati takvu vrstu knjiga jer intenet nam danas mnogo znači, a preko interneta možemo da saznamo dosta informacija. Današnje, moderne tehnologije imaju i svoje prednosti svakako, ali, u svakom slučaju, mislim da knjiga i čitanje knjige više opušta nego gledanje u televizor ili u telefon i laptop.

–          Čuli smo da imaš mnogo obaveza na fakultetu, nisi mnogo čitao pored stručne literature, ali šta najviše voliš da čitaš?

–          Svi volimo da čitamo po nekom svom senzibilitetu. Dok sam bio mlađi, naravno, nepremostivi Ivo Andrić, Meša Selimović koji su ostavili najveći pečat kroz školovanje u našim srcima. Volim da čitam moderniju prozu, dosta volim romane. Posljednji roman koji sam pročitao je bio neki psiho-krimi od Stivena Kinga, zove se „Vreća kostiju“. To je malo čudna knjiga, malo je „psiho“ i teško je ući u nju. Tek kad pročita do pola te knjige, čovjek vidi o čemu se radi. To je posljednji roman koji sam pročitao i ostavioje veliki utisak na mene. Prvu rečenicu kad sam pročitao, bilo je ono: „Vau, šta ja to čitam“.

–          Znači, u tome se pronalaziš, zvuči jezivo.

–          Da, volim jezive stvari. Kad gledam horor film, osjećam tu neku jezu, jezu koja prija, iščekivanje.

–          Šta misliš o ovoj našoj rubrici? Ima li ona odjeka i ima li poezija budućnost na našim prostorima?

–          Ja sam stvarno prezadovoljan i baš mi je drago što ste pokrenuli tu rubriku, jer negdje da vidimo u kom smjeru idu mladi, a onda, naravno, i stariji ljudi. Mislim da kod nas mladi ljudi nisu za to zainteresovani, mislim da stariji čitaju, majke, domaćice, porodične žene koje poslije posla dođu kući. Mislim da se one opuštaju nakon svih poslova uz neku dobru knjigu. Mislim da ova vaša rubrika podsjeća ljude da knjigu ne treba nikad zaboraviti. Pročitao sam vaše rubrike otkad ste počeli da ih radite, bilo ih je 5-6. Posljednju koju sam pročitao bila je od gospođe Jelene i ona me je oduševila. Znam da žena stvarno čita. Pročitala je pola biblioteke. Svako ko je u mogućnosti da dođe i priča šta voli, mislim da bi trebao da se javi u ovu rubriku i da kaže ono što voli da čita, jer čitanja nikad nije dosta.

–          Ta tvoja posljednja rečenica je, možda, suština svega ovoga što radimo u okviru rubrike. Hvala ti što si bio naš gost.

–          Hvala i vama na pozivu i uvijek ću se rado odazvati.

 

Aleksa Šantić – „Otadžbina“

 

Ne plačem samo s bolom svoga srca

Rad zemlje ove uboge i gole;

Mene sve rane moga roda bole,

I moja duša s njim pati i grca.

 

Ovdje, u bolu srca istrzana,

Ja nosim kletve svih patnji i muka,

I krv što kapa sa dušmanskih ruka

To je krv moja iz mojijeh rana.

 

U meni cvile duše miliona –

Moj svaki uzdah, svaka suza bona,

Njihovim bolom vapije i ište.

 

I svuda gdje je srpska duša koja,

Tamo je meni otadžbina moja,

Moj dom i moje rođeno ognjište.

 

Aleksa Šantić – citat:

Blago onom ko suza ima, u tog srce umrlo nije.

aleksa_santic