Pazi poezija! sa Markom Milovanovićem (Matija Bećković – „Bodež“)

Marko Milovanović„Pazi poezija!“ je naša rubrika u kojoj vam prenosimo razmišljanja ljudi po pitanju poezije. Razgovaramo sa onima (možete se i vi prijaviti) koji žele reći riječ-dvije na ovu temu, bez obzira na profesiju kojom se bave i bez obzira gdje žive. U ovom našem pokušaju, trudimo se da vam približimo ljepote i čari poezije, kako bismo vas zainteresovali da i sami počnete, ili nastavite sa čitanjem poezije u slučaju da ste poeziju privremeno zanemarili. Svakog sagovornika pitamo za omiljenu pjesmu i pjesnika, kao i za objašnjenje razloga zašto im se sviđa njihova omiljena pjesma. Sagovornike pitamo i da nam objasne svoje viđenje značaja poezije.

U ovom razgovoru naš sagovornik je Marko Milovanović, pjesnik, naše gore list.

  • Moj sagovornik je Marko Milovanović, „konačno“. Marko je dugo „izbjegavao“ da gostuje u ovoj rubrici. Ispočetka je to radio zbog svoje pretjerane skromnosti.
  • Prije svega, hvala vam na pozivu i zadovoljstvo mi je što sa tobom mogu da razgovaram o ovim temama. Ne volim javnost pretjerano. Nakon što je održana promocija moje knjige, rekao sam da je možda bolje da prođe neko vrijeme, pa da nakon toga možemo razgovarati o poeziji.
  • Malo ćemo „skrenuti“ sa ustaljene prakse u ovom intervjuu, pa te neću pitati ono „najbitnije“ pitanje. Ti si objavio zbirku pjesama u kojoj si javnosti predočio svoje najdublje misli i osjećanja, a ne voliš da se pojavljuješ i da nastupaš u javnosti?
  • Moj izbor da se bavim poezijom ne može mi ni dozvoliti, a ne može me ni lišiti prisustva u javnosti. Svakako da je ta zbirka poezije prikazana u javnosti u pravom trenutku. Bilo je krajnje vrijeme da se sve te pjesme i misli, na moje velike zadovoljstvo, pojave u javnosti.
  • Sad da se vratimo na ona standardna pitanja. Koja ti je omiljena pjesma i ko ti je omiljeni pjesnik?
  • Nije racionalno očekivati da mogu da kažem koja mi je omiljena pjesma, ali ako uzmemo u obzir naša raspoloženja u kojima se nalazimo i koja su itekako promjenljiva, možda bih mogao da izdvojim pjesmu Matije Bećkovića „Bodež“, za koju bih u ovom trenutku mogao da kažem da mi je jedna od omiljenih pjesama. Matija Bećković mi je, takođe, jedan od omiljenih pjesnika, pored, naravno, velikih: Milorada Pavlovića, Vaska Pope, Stevana Raičkovića, Branka Miljkovića, Ivana Lalića i još mnogih drugih.
  • Šta te je dojmilo u toj pjesmi?
  • Matija Bećković je jedan specifičan pjesnik, jer koristi motive koji su najspecifičniji i najzanimljiviji; nekako su to opšti motivi kojima se poezija bavi. On je pjesmom „Bodež“ dao dijagnostiku na sva nesvjesna ponašanja svih naroda na ovim prostorima, ponašanja u kojim dovodimo sebe u situacije da od sopstvene ruke i nestajemo. Taj bodež je, kao što je i sam na kraju pjesme rekao, možda i jedini krst koji će ostati iznad nas.
  • Vraćamo se na tvoju poeziju. To može biti dominantna tema ovog razgovora. Kakav je osjećaj biti pjesnik?
  • Osjećaj je fenomenalan i tu ne treba trošiti mnogo riječi. Pjesnik ne može da govori o mnogim tim stvarima, jer, zapravo, pjesnik piše poeziju i u svojim pjesmana govori o svim aktuelnim temama o kojima bi javnost često razgovarala sa pjesnikom. Ja, zapravo, u ranijim periodima nisam ni razmišljao o tome da budem pjesnik. Počeo sam da pišem pod uticajem muzike i moji prvi tekstovi su bili moji pokušaji da napravim neke muzičke angažmane. Grupa „Ekatarina Velika“ je izvršila veliki uticaj na početak mog stvaralaštva. Tako je to počelo, pod uticajem Milana Mladenovića, Darka Rundeka, Štulića i mnogih drugih. Vremenom sam, ipak, shvatio da je poezija polje na kojem mogu, na najtransparentniji način da se izrazim.
  • Poezija je korak dalje od muzike?
  • Da li je korak dalje ili je korak ka muzici, ali, svakako da su muzika i poezija povezani.
  • Kada sam pitao kakv je osjćej biti pjesnik, mislio sam više kakav je osjećaj biti prihvaćen kao pjesnik?
  • To je velika satisfakcija, ali sa sobom nosi i dozu odgovornosti. Moram priznati da mi je poezija mnogo pomogla, jer sam kroz nju uspio samog sebe da približim sebi. Kada smo mladi i kad dosta toga nismo iskusili, svi mi u određenim momentima postajemo destruktivni. Pjesma mi je pomogla da otpustim taj neki teret, koji je, nakon procesa ulaska u stihove, postao slast.
  • Tokom promocije tvoje zbirke pjesama bilo je nekoliko veoma emotivnih trenutaka. Kako si ti sve to doživio?
  • Bio sam iznenađen. Nisam očekivao – naročito od oca nisam očekivao onakve emocije. Ali, sigurno da sam kroz tu zbirku uspio da uradim mnogo stvari. Proveo sam taj najljepši period života u studentskom domu, uspio sam da napravim svoj prvi poetski korak, ali sam, kroz stvaranje te zbirke, imao utisak da su svi ti neki ljudi kojih već odavno nema, u svim tim mojim stvaralačim procesima bili tako bliži. Nekada sam imao osjećaj da, bukvalno, taj njihov nedostatak u meni budi nešto što na kraju završava stihovima. Tu zbirku sam posvetio svojim stričevima Bošku i Prodanu Milovanoviću i ujaku Slavku Pajiću. Neočekivano sam i od strane rodbine dobio veliku zahvalnost. Niko nije očekivao da sam uopšte razmišljao na taj način, kada su oni u pitanju.
  • Evo jednog hipotetičkog pitanja, možda to možeš odgovoriti i iz iskustva, ne znam. Za pjesnike se smatra da su vrlo emotivni ljudi. Da li pjesnici, zaista, više i jače vole ili samo znaju bolje izraziti svoju ljubav?
  • Što se tiče pjesnika, oni su, svakako, osjećajne osobe. Ne mislim da su posebno osjećajniji od ostalih ljudi. Moramo spomenuti i jednu vrstu hrabrosti. Kroz poeziju pjesnik i pokazuje tu hrabrost da opjevava svoju ranjivost. Mi smo mnogo hrabriji, nego što smo osjećajniji. Preko jezika mi možda pokažemo jednu osjećajniju dimenziju, ali ja, štaviše, mislim da je pjesnik na kraju i pobijedio tu emociju. Mislim da emociju pobijedimo nakon toga što dobijemo taj lirski obračun sa samim sobom. Ja ne vjerujem u samoubistva pjesnika. Ja ne vjerujem da su Branko Miljković i Jesenjin izvršili samoubistvo. Čak bih se razočarao u njih, kada bih znao da su to zaista uradili.
  • A Majakovski?
  • Za njega nisam siguran, ali za ovu dvojicu itekako sumnjam da su izvršili samoubistvo. Sigurno nisu odgovarali sistemu i vjerovatno su ta ubistva namještena.
  • Kakva je trenutna situacija u našem društvu kada je poezija u pitanju? Ima li mjesta za napredak?
  • To je odlično pitanje. Mislim da smo zaboravili mnoge stvari po pitanju poezije. Kada govorimo o poeziji, moramo da imamo na umu da smo preko poezije mi prikazani evropskoj književnoj sceni. Vuk Karadžić je 1848. godine u Beču štampao pjesme Branka Radičevića i „Gorski vijenac“ i to su zapravo prva djela preko kojih smo mi prikazani i ušli u zvaničnu evropsku književnost. Tu posebno moramo izdvojiti srpsku narodnu poeziju. Gete je, naprosto, bio očaran tom poezijom i govorio je da narod koji ima takvu poeziju, ne zaslužuje takav istorijski tretman. Bitno je napomenuti i da je veliki poljski pjesnik Adam Mickijevič svojevremeno predavao srpsku narodnu poeziju na Sorboni. On je govorio da je, zbog melodioznosti našeg jezika, zapravo, srpski jezik, italijanski među slovenskim jezicima. Ovo govorim zbog toga što moramo da posmatramo povezanost između poezije i tretmana našeg jezika u svijetu književnosti. U međuvremenu je poezija od discipline, koja je bila kraljica među književnim disciplinama, doživjela takav tretman da ne postoji iskrena potreba izdavačkih kuća za štampanjem poetskih djela. Sada je vrijeme gdje smo, uglavnom, ljubitelji lakih tema i lakih usputnih romana, koje možemo pročitati u jednom dahu a zaboraviti ih u jednom dahu. Poezija je potpuno skrajnuta, a zastupljena je u rijetkim, više akademskim krugovima. Ja tu ne bih krivio samo javnost. Da se ne lažemo, kultura je postala svojevrsna zabava, a ljudi koji se bave kulturom se smatraju dokonim i neozbiljnim. Ali, kao što otprilike imamo onakvu vlast kakvu donekle zaslužujemo, s druge strane isto tako imamo tu neku poetsku scenu koja je neosporno loša, a za koju su krivi i pjesnici. Mislim da današnji pjesnici ne pokazuju snagu, ne pokazuju entuzijazam i ne pokazuju odgovoran i ozibljan rad, koji bi ponovo vratio ugled poeziji i pjesnicima u društvu. Da se ne lažemo, ne postoji idealno vrijeme za pjesnika. To nepostojanje idealnog vremena je taj prostor u kom se pjesnik snalazi u svim tim okolnostima, koje su po njega nepovoljne i da tu, zapravo, i nastaje ta najbolja poezija.
  • Marko, šta ti misliš, kakav je odnos prema poeziji u školskim ustanovama?
  • Tretman književnosti u školstvu je pogrešan. Ne bih tu krivio profesore, ali mislim da je sistem kreiran na način da književnost bude marginalizovana. Mislim da je apsurdno da kriterijum davanja visokih ocjena podrazumijeva da đak treba da citira nekog kritičara, čija je kritika objavljena u interpretaciji. To je, zapravo, katastrofalno. Svaki profesor bi trebao da pusti učenika da maštom i doživljajem tumači i govori o djelu na način kako je u njemu izazvano. Zaista je nečuveno da za visoku ocjenu treba da govorite ono što je u interpretaciji, a da niste ništa od toga razumjeli i doživjeli.
  • Siguran sam da ima dosta onih profesora koji to shvataju baš kao i ti. Jedan od njih je Duško Pejić, koji je bio prvi gost ove rubrike.
  • Zbog toga sam se na početku ogradio da nisu profesori krivi. Svakako su i ti kritičari eminentni i sve su to ozbiljni ogledi. Ali ne može to da bude kriterijum koji će da razdvoji ljude koji razumiju i ne razumiju književnost. Mislim da je književnost živa. Uzeću kao primjer pjesmu. Pjesma je živa onoliko koliko različitih doživljaja može da izazove u čovjeku. Pjesma je, zapravo, najbitnija u poeziji. Nije toliko bitan ni život autora, ni okolnosti, ni kome je posvećena – bitna je pjesma. Pjesma ostaje i pjesma će sve da nadživi. Pjesma živi svoj samostalni život. I sam autor kaska u želji da živi životom te pjesme koja, na kraju, živi samostalno bez njega.
  • Možemo li reći da kritiku i kritičare treba posmatrati samo kao putokaz?
  • Svakako, kao putokaz.
  • Možemo li reći da živimo u prozaičnom vremenu?
  • Svakako da možemo. Da.
  • Rima ili slobodni stih?
  • Ja sam oduševljen mladim autorima koji uspijevaju da pišu rimovanu poeziju, ali mislim na onu poeziju koja je smislena. Međutim, ja u ovom momentu, slobodnim stihom mogu da se izrazim na ljepši, prihvatljiviji način, da iskažem svoje emocije. U periodu nakon objavljivanja ove zbirke, imam na umu da napravim jedan poetski kabare i svakako da će tu biti urimovanih pjesama i pjesama koje će biti ritmične, melodične, koje bi možda mogle i muzički da se obrađuju. U ovom momentu je nezahvalno da ja procjenjujem kako će to izgledati. Mogu da kažem da se snalazim i u rimi, da je to polje u kojem mogu da stvaram, ali da mi trenutno slobodan stih omogućava upotpunjen izražaj. Mada, ima svakakvih tvrdnji. Pjesnik Rajko Petrov Nogo je svoju prvu zbirku napisao slobodnim stihom i nikad više nijednu nije napisao slobodnim stihom, jer je, jednostavno, govorio da nikako nije mogao da „očisti“ taj svoj jezik koji je postojao u slobodnom stihu od tih ogorčenja, nezadovoljstava, koja su previše stavljali njegov lični stav u centar njegove poezije.
  • Ima li kakvih planova, koji su vezani za Srebrenicu i za tvoju peziju. Možda neko pjesničko veče?
  • Ja sam otvoren za sve vidove organizovanja kulturnih događaja, međutim, ne postoji neko interesovanje, naročito među mladima. Ja sam pokušavao da okupim neke mlade ljude, da napravimo poetsko veče, ali nema te zainteresovanosti. Smatram da ništa ne treba raditi na silu. Sigurno neću odustati od toga da pokušam i individualno i kroz Srpsko prosvjetno kulturno društvo „Prosvjeta“, koje je ponovo obnovljeno, da napravimo neku kulturnu scenu, gdje možemo omogućiti ljudima da prikažu ono čime se bave, bez obzira na vid stvaralaštva.
  • Marko, meni je bilo izuzetno zadovoljstvo što si bio gost u ovoj našoj rubrici. Hvala ti.
  • Hvala i vama puno.

 

Matija Bećković – Bodež

Po čuvenoj priči

Sa dalekog severa

Lovci na vukove

Bodež sa dve oštrice

Umoče u svežu krv

Balčak pobodu u led

I ostave u snežnoj pustinji.

Gladan vuk

Oseti krv nadaleko

Pogotovu na čistom oštrom vazduhu

Pod visokim mraznim zvezdama

I brzo pronađe krvavu udicu.

Oblizujući smrznutu sukrvicu

Poreže jezičinu

I svoju toplu krv

Lapće s hladnog sečiva.

I ne ume da stane

Dok se ne skljoka

Nadut od sopstvene krvi.

Kad su takvi vukovi

Koji se najteže love

Kakvi li su tek ljudi

Pa i čitavi narodi

A pogotovu naš

Koji se vlastite krvi

Ne može nadostati

I pre će nestati

Nego se opsetiti

Da će krvav bodež

Ostati

Jedini

Spomenik

I krst

Iznad nas.

Matija Bećković

 

 

 

 

 

 

Matija Bećković – citat:

Glupost je starija od pameti. Da prvi čovek nije bio glup, drugi se ne bi ni pojavio.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *